FERHADIJA
Ferhadija - viđenje Emira Suljagića
Ferhadija - viđenje Željka Cvijanovića
Banja Luka, repriza |
Srpska pod gas-maskom |
Bilo je bolje nego
sedmog maja. I gore nego bi smjelo biti. Policija Republike
Srpske je dobila nalog da bije i ispoštovala ga - tek toliko
da demonstranti ne pokvare drugi pokušaj polaganja kamena
temeljca za obnovu Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci, ali
i da im junska parada fašizma ne skoči na nos. Ako nekome
može biti utjeha, demonstranata je u Banjoj Luci bilo manje
nego na prvom danu dugih noževa. Potreba da puste krv nije
ih, međutim, prošla. Fakat jeste da je klanjem kurbana najavljen
prvi ovomilenijski ezan u RS-u. Kad će ga biti? Teško pitanje.
Jer, za Banjalučane je ovog ponedjeljka i SDS bio blag
|
Bosnom behar probeharao, mene život razočarao
pjevali su posljednji banjalučki demonstranti u ponedjeljak,
18. juna. Ionako malobrojna, grupa se nastavila osipati i
nakon što je iz zgrade Vlade skoro pola sata neuspješno pokušavala
dozvati premijera RS-a Mladena Ivanića, prijeteći njegovim
tjelohraniteljima, brojnim skoro kao i demonstranti koji su
se okupljali na ulazu u zgradu. Preostali, oni najtvrdokorniji,
odatle su još jednom, glavnom gradskom ulicom, u pratnji povelike
grupe promatrača pod kišobranima, krenuli natrag ka Ferhadiji
skandirajući: Nećemo džamiju!
"SDS je kriv za
sve ovo. Esdeesovci su najgori", govori žučno žena
dobrano u pedesetim godinama, odjevena u izblijedjeli plavi
kompletić. Njen, po svemu sudeći, muž, kojeg drži pod ruku,
trese glavom, a sa glavom se trese i primjetno velika opšivena
kragna na košulji. "Zar zbog jedne pasje bogomolje
da nam kisnu djeca!?", kaže Kragna i njoj i skupini
slušalaca, idući, na sigurnoj udaljenosti, iza demonstranata.
"Vidi ove dječice, siročića, hoće li njih neko pitati
imaju li šta jesti kad dođu kući, sigurno da i nemaju",
pita Kompletić, više onako, za sebe, dok su "dječica",
držeći se za ruke, idući ulicom pjevala Sprem'te se, sprem'te,
četnici!
Već nakon stotinjak metara,
na raskršću ispred Banskih dvora napali su izvjesnog službenika
međunarodne zajednice koji im je pokušao nešto reći, ali nije
stigao jer ga je u prsa pogodila plastična boca mlijeka, razlijevajući
se po njegovoj skupoj košulji. Dok se povlačio trčeći prema
parkiralištu iza Hotela "Bosna", kolovođa demonstranata
ga je udario nogom u zadnjicu, pa onda još jednom. Stranac
je uzalud pozivao u pomoć: "Police! Police!",
jer su policajci, postrojeni oko kancelarije predsjednika
RS-a Mirka Šarovića, blagonaklono gledali linč. Promatrači
u bašti hotela su tu zgodu potpuno ignorirali, a prolaznici
uglavnom ohrabrivali do gole kože smočene i nervozne demonstrante:
"Udrite ga! Jebite mu mamicu!"
Čija
je policija Bilo je već kasno poslijepodne i demonstranti,
iako razbijeni i skoro poraženi što kišom, što salvama suzavca,
nisu posustajali. Ali, i njihov posljednji juriš na policiju
propao je kao i svi prethodni, koje su izvodili od samog jutra.
Ustvari, već negdje oko jedanaest ujutro, kada je ceremonija
polaganja kamena započela, policija je počela pokazivati znakove
slabosti. Demonstranti su oteli komade metalne zaštitne ograde
i, noseći je onako tešku, po trojica ili četvorica navaljivali
su na policijski kordon. Policajci iza plastičnih štitova
su se povlačili, sve dok nije zaprijetila opasnost da kordon
bude probijen. Rulja, uglavnom pijana i pored zabrane rada
okolnim kafanama, najvećim dijelom je uživala, zviždeći i
protestirajući tek kada bi policija pružila neki otpor.
"Joooj, kraljeva!
Ma, ovo vrijeme je zajebalo stvar, bilo bi više ljudi",
kaže mladi srpski policajac, dežurni u CJB-u tog dana, ne
skrivajući zadovoljstvo razvojem događaja. "Čuo sam
da su tražili vodeni top, izgleda da je kordon probijen negdje!"
Ulica koja vodi odatle ka Ferhadiji načičkana je policajcima,
koji uglavnom bez zanimanja gledaju prolaznike; ovi se opet
nakratko zadržavaju, bacaju pogled preko puste ulice iza ograde
i nastavljaju.
"Za sve su ovo
krive balije!", galami, mašući kišobranom, žena sa
prosijedim u "trajnoj" frizuri, sustižući nekakvu
staricu koja se, teško hodajući, gegala pored barikade. "Jes'
ti balinka?" "Jesam!", odgovara
ova, i već u narednom trenutku podiže ruku pokušavajući se
zaštititi od pljuštajućih udaraca kišobranom. "Policija,
policija", zapomaže napadnuta žena, trudeći se, nasmrt
prepadnuta, da udobrovolji napadača: "Nisam ja kriva
što sam balinka!", ali se ova ne obazire, sve dok
se policajac ne umiješa, silazeći sa pločnika na ulicu, tek
na poziv njene kćerke.
U najfrekventnijem dijelu
grada se u međuvremenu dobro zakuhalo, policajci su već ispalili
prva punjenja suzavca na demonstrante, nakon što su ih vodenim
topom uspjeli udaljiti skoro do parka u centru. Dok su meci
prašteći ostavljali bijeli trag, trag čija je bjelina bila
utoliko izraženija zbog mračnog kišovitog dana, na jednoj
od mirnijih barikada, posmatrači, ozlojeđeni, komentiraju:
- Pitala bi' te ja, bi
li ovako bilo u Federaciji!
- Trebali su k'o Hrvati, izaći iz vlasti i gotovo!
- Ne mogu, vidite li vi kol'ko svijeta gladuje!
Dvojica muškaraca koji
stoje po strani, četrdesetih godina, očevi i muževi, mrtvi
ozbiljni međusobno razgovaraju, kako se policajci sa psima
primiču okupljenima:
- Nisu ovo naši, ovi su
iz Federacije!
- Koji?
- Ovi u crnim uniformama.
U parku, udaljenom svega
nekoliko stotina metara od njih, traje pravi rat. Usprkos
suzavcu, demonstranti i dalje navaljuju na policajce, a rulja
koja je u jednom trenutku brojala i hiljadu ljudi, povlačila
se samo nakratko. Nakon što bi se sabrali, ponovo su kretali
na policiju, kolektivno urlajući: "Ustaše, ustaše!"
Potom bi uslijedilo povlačenje na trg ispred robne kuće. Tek
što su se počeli sabirati tu nakon jednog od povlačenja, sa
krova neke od okolnih zgrada, pravo među njih palo je novo
punjenje suzavca. Stampedo od nekoliko stotina ljudi jurnuo
je zatim prema parku, povlačeći se izvan dometa policijskih
pušaka, da bi se tu konsolidovali. Neko od demonstranata prepoznao
je jednog od policajaca koji su bili infiltrirani u masu i
dao se u trk za njim: ostali su ga pratili, i policajac, u
kasnim četrdesetim, samo je zahvaljujući dobroj kondiciji
uspio pobjeći od mase spremne da ga linčuje.
Ko
su naši Kao po komandi, svi su se okrenuli natrag prema
policiji: dječaci u trenirkama i dresovima i sa šalovima "Partizana"
i "Zvezde" zamotanim oko glave, kao sumanuti su
jurišali predvođeni malo starijim demonstrantima, od kojih
su neki izgledali kao da vrlo dobro znaju šta rade, nabijajući
gas-maske pred svaki napad. Novi val prema policiji. Opet
suzavac. Jedan pada metar od mene dok bježim zajedno sa demonstrantima.
Oči mimo moje volje suze, osjećam neku bol u nosnicama. Vlažni
zrak je nakon sat intenzivne paljbe jako zasićen suzavcem,
koji se nikako ne podiže iznad zemlje, jer je atmosferski
pritisak nizak. Počinjem osjećati okus suzavca i u ustima,
i tek tada ozbiljno shvatam da masa ne goni mene nego i sama
bježi; potrčim koliko sam mogao, da dođem do čistog zraka.
Negdje na polovini parka omanji tamnoput muškarac, očigledno
zalutao, pita me: "Ko ovo puca?" Kao iz topa
odgovaram: "Naši!" "Naši?! Govna,
sve i' treba pob'ti, majku im jebem! Ja mislio stranci!",
uzvratio je u nevjerici i udaljio se u pravcu barikade, noseći
u ruci zgužvani i sklopljeni kišobran.
U narednom jurišu demonstrantima
polazi za rukom da potisnu policiju: provaljaju zatim u neku
obližnju kafanu i izlaze pobjedonosno sa gajbama praznih staklenih
boca. Dim od suzavca se nije bio ni razišao a prema policijskom
kordonu poletjela je salva flaša koje su s praskom padale
na asfalt; policija je opet nakratko napravila uzmak. Narednih
nekoliko minuta proteklo je uglavnom u iščekivanju i vrijeđanju.
Policajci, iza plastičnih štitnika i gas-maski, jurnuli su
među demonstrante, koji su se zatim razbježali; jedan od njih
odvojio se od ostalih pa je i sam morao bježati pred onima
koji su bili u većini. Policajci su zatim bacili nekoliko
dimnih zavjesa, a onda još jednom, odlučnije nego prethodni
put, ušli među demonstrante i jednog od njih poveli sa sobom.
"Tuuurci!", razliježe
se ulicom iz desetina grla, kao najveća moguća uvreda koja
može biti upućena policajcima. Suhonjav, visok muškarac u
vojničkoj bluzi psuje i sam se povlačeći: "Majku vam
jebem, Turke branite! Ja sam se za ovu državu borio!"
Desetak metara od njega, dvojica, mladić svijetle puti i stariji
muškarac, sa kapuljačom na glavi, razgovaraju. Mlađi kaže:
"Šta ćemo, ugušit će nas ovim suzavcem!"
Stariji, rošavog lica ispod sastavljenih obrva, odgovorio
mu je: "Ako treba cijeli dan, onda cijeli dan, al'
moramo doći do kamena!" Mladić se na to okrenuo i
uputio natrag u masu. Uslijedio je još jedan uzaludan juriš
Lice
krivca Idemo pred Vladu, idemo pred Vladu!,
čulo se dok su, uvidjevši uzaludnost svih svojih napora da
probiju policijski kordon, demonstranti krenuli ka Ivanićevom
kabinetu. Protest se u jednom trenutku, iz rasističkog, pretvorio
u bunt sa sasvim socijalnim motivima. Jedan od demonstranata,
onaj koji će potom pretući anonimnog službenika međunarodne
zajednice u Banjoj Luci, zaustavljao je saobraćaj, otvarao
vrata automobila i bez uspjeha vukao vozače za rukave, ne
bi li mu se pridružili. Usput je pozivao i majstore na obližnjoj
građevini: "Dobar poslovni prostor, kome ga pravite!",
vikao je, ali se radnici u plavim kombinezonima nisu ni mrdnuli
s mjesta.
Dok su demonstranti pjevali
Sprem'te se, sprem'te, dokoni je šetač telefonom nazvao
nekoga: "Pero", rekao je, "Drago je!",
i podigao telefon u zrak, da njegov sugovornik što bolje čuje
pjesmu. Pjesma je, međutim, utihnula, i pored toga što ju
je dječak, koji nije mogao imati više od osamnaest godina,
iznova i iznova pokušavao započeti. Silna borba bila je završena.
Nisu bili poraženi ni demonstranti, naročito ne policajci,
kojih je bilo 2.226, kao ni strani diplomati koji su se pojavili
u Banjoj Luci. Poražene su bile dvije stotine vjernika koji
su prisustvovali ceremoniji. Jer je, kao i uvijek u sukobu
međunarodne zajednice i RS-a, izgubila Bosna i Hercegovina.
U nedjelju, dan uoči polaganja
kamena temeljca, koje je obavljeno mnogo neupadljivije nego
što je najavljivano, Mirko Šarović kazao je da će "Republika
Srpska pokazati svoje pravo lice". I jeste. Samo se nije
najbolje vidjelo. Od gas-maski.
|
Emir Suljagić
DANI broj 211
|
Ferhadija, drugi put |
Osama Bin Šarović |
U Banjoj Luci su se u ponedjeljak dogodile
tri važne stvari. Prvo, položen je temeljac za obnovu srušene
džamije i teška moralna mrlja, koja već osam godina zijeva na
tom mjestu, bit će bar malo manja. Drugo, stisnuli su petlju
i tom činu prisustvovali najviši funkcioneri RS-a, čime su,
makar silom, stali kao ljudi koji su gradnju džamije javno podržali
po cijeni koju će kod svojih birača platiti. Treće, srpska policija,
koja je prvi put u svojoj historiji mlatila Srbe braneći Bošnjake,
definitivno je i nepovratno prešla onu granicu od nacionalne
garde do ozbiljne policije koja štiti svoje građane, ko god
da su, od razbojnika - opet ko god da su |
Bilo je zaista u ponedjeljak dirljivo gledati Mirka Šarovića
kako licem pravednika, duboko ganutog postavljanjem temeljca
za obnavljanje banjalučke Ferhad-pašine džamije, pripomaže
reisu Mustafi Ceriću na tom poslu. Ko tada nije pustio
suzu prepoznajući kako se u predsjedniku Republike Srpske
budi sam Willy Brandt, morao je tri dana kasnije, ali
od smijeha. Tada je smjernog Šarovića optužio Igor Radojičić,
funkcioner opozicione Demokratske socijalističke partije,
da je svojim pripomaganjem Ceriću državu nedopustivo upleo
u poslove crkve (džamije). Pošto Radojičićeva DNS spada u
red prododikovskih, dakle nacionalno umjerenih i sekularnih
partija, Šarović se još i izvukao: mogao je biti optužen i
za islamski fundamentalizam.
Sve to, naravno, pokazuje
da nema ničega u Republici Srpskoj - od nacionalnih odnosa,
krivice za rat, sve do Haaga, a sada, evo, i gradnje Ferhadije
- što ne može da posluži u obračunu za vlast. Naravno, na
tom fonu gube se sve političke razlike u zahtjevu trenutka,
pa "umjereni" Radojičić valjda misli da je "nacionalistički"
Šarović trebalo da prijepodne u ponedjeljak provede kod kuće,
a ne da podupire Cerića i islamski fundamentalizam, na očaj
par hiljada svojih (a ne Radojičićevih) birača, koji su se
skupili u centru Banje Luke da odmjere snagu sa policijom.
Tri
Ferhadijina znaka Bez obzira što mu je sve to izgledalo
kao gutanje žabe, bez obzira što je time pogazio sve zavjete
svog političkog oca Momčila Krajišnika, bez obzira
što je samo slijedio patriotski zadatak koji je noć prije
iskreno formulisao njegov potpredsjednik Dragan Čavić da
novo kino oko Ferhadije RS "ne bi mogla izdržati"
- Šarović je u ponedjeljak hrabro uradio pravu stvar, makar
ga srpski "reformisti" optužili da je najbolji drug
Osame bin Ladena. Tim prije što su sa druge strane
bili njegovi birači, koji bi tu na megdan još masovnije izašli
i u vrijeme da su za svog vladajućeg vakta temeljac položili
Radojičić i Milorad Dodik, koji tada bar ne bi "izdajnički"
nastupali pred svojima, nego pred Šarovićevim. Ali nisu.
Zato su se u Banjoj Luci
u ponedjeljak dogodile tri važne stvari, a da ni jedna od
njih nije bila prelazak SDS-a na stranu islamskog fundamentalizma.
Prvo, položen je temeljac za obnovu srušene džamije, i teška
moralna mrlja, koja već osam godina zijeva na tom mjestu,
biće bar malo manja. Drugo, stisnuli su petlju i tom činu
prisustvovali najviši funkcioneri RS-a a da nisu imali kukuljice
preko očiju, čime su, makar silom, stali kao ljudi koji su
gradnju džamije javno podražli po cijeni koju će kod svojih
birača platiti. Treće, srpska policija, koja je prvi put u
svojoj istoriji mlatila Srbe braneći Bošnjake, definitivno
je i nepovratno prešla onu granicu od nacionalne garde do
ozbiljne policije koja štiti svoje građane, ko god da su,
od razbojnika - opet ko god da su - spremnih da u svom piru
provedu još jedan dan, pa šta košta da košta. Ko misli da
je ovo prvo ništa, neka pita Ivanića da li mu je laknulo,
ko zna da je Šarović u ponedjeljak hladno folirao, još ima
vremena da ga bocne iglom: iz njega još mjesec dana neće kap
krvi poteći. Ko misli da je to sa policijom ništa, neka pita
izbjeglice povratnike.
Uticaj
pendreka na pomirenje Toliko o onome što se povodom
Ferhadije dogodilo. Ostaje ono što se nije dogodilo. Ukoliko
je novi ministar policije RS-a Dragomir Jovičić dobro
shvatio svoj posao - a ono što se u ponedjeljak u Banjoj Luci
moglo vidjeti svjedoči da jeste - tada će Ferhadija biti podignuta,
bez obzira što u Banjoj Luci ima i onih koji vjeruju da kratke
ljetne noći neće biti prepreka da na gradilištu sruše ono
što je za dugog dana sazidano. Ferhadija će, dakle, biti podignuta
i time će njen osnovni smisao biti ispunjen. Džamija, dakle,
služi da se ljudi mole Bogu. Da, ali u Sarajevu i Travniku;
u Banjoj Luci, koliko god Radojičić odvajao crkvu od države
a džamiju od politike, stvari s tim izgledaju malo drugačije.
Jednako kao obnova Žitomislića
ili Plehana, zidanje Ferhadije - to su isticali mnogi zagovornici
njenog obnavljanja - danas ima mnogo dublji smisao. Naravno,
riječ je o pomirenju. A kad se stvari postave tako, tada je
u ponedjeljak mnogo znakovitije od Šarovićevog pripomaganja
Ceriću i prisustva ceremoniji Mladena Ivanića i Dragana
Kalinića bilo ono što se između policije i demonstranata
događalo dvjesta metara dalje.
A
tamo je stajalo, vrištalo, tuklo i krvarilo "nekoliko
stotina" (u formulaciji OHR-a) beznadežno overdoziranih
ljudi, za koje odgovornost moraju da ponesu oni sa ceremonije,
i to bez obzira jesu li na svoj način učestvovali u ratu (Kalinić,
Cerić) ili su se samo pojavili na izborima (Zlatko Lagumdžija,
Ivanić). A po tome, za četrdesetak dana od 7. maja, u Banjoj
Luci se nije promijenilo ništa, osim što je sva odgovornost
ovog svijeta pala na leđa Jovičiću, koji je prelomio da bije
demonstrante. I što su srpski političari shvatili da još jedan
"crni ponedjeljak" RS "ne bi mogla izdržati",
pa su neko vrijeme smjerno saučesnički stajali pored Cerića
i Lagumdžije. Šta to znači: da je za pomirenje u RS-u zadužen
ministar policije sa svojim pendrecima i vodenim topovima
i da se Ferhadija podiže nasilu? Upravo to!
Na putu do finala Upravo
to - vjeruje i Wolfgang Petritsch, koji je shvatio
da bi kraj njegovog mandata mogao da dâ i pečat čitavoj
njegovoj misiji određujući je kao uspješnu ili neuspješnu.
Uredu, plasirali ste se u drugo kolo, saopštio je već u utorak
Petritsch Kaliniću, Ivaniću i drugovima, koje je već u utorak
doveo u Sarajevo na žrijeb za drugo kolo. Rekao im je, dakle,
da neće imati vremena da uživaju gledajući gradnju Ferhadije
jer ih ovog ljeta čeka još nekoliko temeljaca, čije postavljanje
bi moralo da protekne u atmosferi reda i mira ili bar vodenih
topova. U sljedećem kolu, rekao im je Petritsch, čeka ih i
da više zagrizu u zajedničkim organima, a ne da se vade kako
oni sarađuju, samo je Božidar Matić u svojim godinama
pomalo zaboravan. Sljedeći protivnik koji ih čeka je povratak
izbjeglica, a odmah zatim, ili čak istovremeno, otvaranje
pitanja zločina, u kome prilično zaostaju za Beogradom, koji
je tako žestoko zakopao sa svojim hladnjačama da se u Srbiji
gotovo ni o čemu drugom i ne govori. Finale će, rekao im je
Petritsch, igrati protiv "Radovanovog zakona". Tako
se otprilike zove zakon o saradnji Banje Luke sa Haagom, čija
temeljna tačka je ekstradicija (ili transfer, kako radije
kažu u Banjoj Luci) optuženih za ratne zločine u Haag.
Neće Ivaniću biti lako,
posebno ako ga "reformska" opozicija, kao Šarovića
za miješanje države i džamije, optuži za utapanje RS-a u BiH,
ako mu kaže da izmišlja srpske zločine, koji nisu u prirodi
srpskog vojnika, ili da najbolje srpske sinove šalje u Haag.
Ali tek tu se pokazuje da ne samo da ima neke pravde već i
sreće što je SDS u vlasti. Zašto? Zato što bi kao najmoćnija
stranka u RS-u, da su ostali u opoziciji, i dalje žvakali
kako oni to ne bi nikada učinili i kako je to izdaja. Ovako
će imati punu odgovornost za svoje odluke i može da se o njima
misli bilo šta, ali prilikom polaganja temeljca za Ferhadiju
nije moglo biti više smisla nego da Ceriću asistira Šarović
(SDS).
Kakvi
su "oni" Da li je to bio put prema pomirenju,
vidjeće se veoma brzo. Ohrabrujuće je da u vođstvu RS-a više
nema političara samoubica, iako je vrlo obeshrabrujuće što
među njihovim biračima - makar ih bilo samo onoliko koliko
ih je u ponedjeljak izašlo da omete polaganje temeljca - ima
svijeta sa takvim sklonostima. Onog momenta kada su Šarović,
Kalinić i Ivanić izašli pred njih da pomognu Ceriću da postavi
temeljac, napravljen je prvi korak da neko tu postane marginalac:
ili tih "nekoliko stotina" ili ova trojica.
Sa druge strane, sve dok
gradnja Ferhadije nije počela, teška odgovornost bila je na
Srbima. U trenutku kada je temeljac postavljen na svoje mjesto,
odgovornost je podijeljena i vrlo brzo će Mustafa Cerić, čije
izjave su se posljednjih mjeseci kretale u širokoj amplitudi
od "svetačkih" do rasističkih, ponuditi odgovor
na pitanje jesu li povodom Ferhadije u pravu bili najtolerantniji
među Srbima ili oni koji imaju empatijsku sposobnost da pri
pomenu džamije osjete rajinske tegobe turskog zemana.
I tu je šifra. U ovom trenutku
u BiH postoji jedna nevjerovatna sličnost sa vremenom rata.
Tada - i to je zaista bila najdublja priroda bosanskog rata
- gotovo da si mogao da ubiješ koga si htio, ali nisi mogao
da zaštitiš ni najrođenije. Ovaj put, ukoliko Srbi budu željeli
da diskredituju bošnjačke političare i vjerske službenike,
neće im biti teško: svaka Cerićeva ili Lagumdžijina izjava
o Ferhadiji, svaki centimetar njene gradnje će im biti odličan
povod da u osjetljivoj klimi kažu kako su ih 18. juna pustili
u Banju Luku samo da bi pokazali sa kakvim fundamentalistima
imaju posla. I obratno: ako u Sarajevu svaki naredni problem
oko Ferhadije i ostalih džamija pokažu kao dokaz da između
Ivanića i Karadžića nema nikakve razlike, samo će uspjeti
da unište Ivanića i Lagumdžiju kao ljude kakvog-takvog povjerenja
i, što je još značajnije, da unište nešto veoma krhko što
se naziva šansom za pomirenje.
Zato je poslije Ferhadije
i uoči ostalih zadataka koje je Petritsch izručio pred Banju
Luku, pitanje samo jedno: hoće li među Srbima i Bošnjacima
najpametniji postati najbolji među njima ili najgori. Budu
li to najgori (prepoznaćete ih po obaveznom uvodu: Govorio
sam ja kakvi su "oni"), neće se dogoditi ništa tragično.
Jedino što neće više biti nade, osim ako neko kao nadu nije
u ponedjeljak prepoznao Jovičićeve policajce.
Željko Cvijanović
DANI broj 211
|
STARE TEME
|
|