Uspjeh franačkih hodočasnika

 Njihov povećani broj i sam kult relikvija prevode

osjećaj zabrinutosti krišćana u potragu za božanskom zaštitom. 

Do hiljadite godine, Jerusalem postaje glavna spasonosna destinacija.

            Krišćanska oduševljenost relikvijama i hodočašćem ne prestaje ni u XI stoljeću.  Rim ostaje ogroman rezervoar relikvija, a praksom dijeljenja relikvija u procvatu, mnogo crkava dobija svoj dio.  Moć sveca, njegov virtus, postaje od drugorazne važnosti pred njegovim ostatcima, pa makar oni bili samo fragmenti.  Glavni cilj svakom vjerniku je da im se približi i da ih dotakne.  Ovo uzrokuje mnogobrojna komešanja za vrijeme velikih vjerskih praznika čije posljedice ponekad poprimaju i tragične razmjere.  Hroničar XI stoljeća Adhémar de Chabannes kaže da se jednom nakupila tolika masa ljudi jedne noći Svetog posta oko groba Sv. Ratnika u katedrali u Limogesu da je pedesetak ljudi umrlo zdrobljeno.  U Sv. Denisu, prije rekonstrukcije opatije koju je proveo opat Sugger, vjernici posjetitelji su bili toliko brojni da su sveštenici porazbijali prozore od dijela crkve u kojoj je boravio hor iz straha da će biti ugušeni.

Svetačka moć se sadrži i u njegovim posmrtnim ostacima

             Hodočasnici su dakle, prije svega, tragali za načinom da dođu u fizički dodir sa relikvijama, a šansu su nalazili tokom ceremonija njihovog posvećivanja i prenošenja.  Raznim procesima se nastoji dobiti takozvane reprezentativne relikvije, to jest objekte, odnosno tečnosti, koje su na bilo kakav način došle u dodir sa svecima:  upotreba strugotine sa njihovih grobova ili sarkofaga gdje se slijegala prašina, kopanje mjesta na kovčegu gdje bi moglo biti ostataka tijela, i, ponajviše, upotreba tečnosti, vode ili vina prosutih po kovčegu ili onih u koje su se uronjavale relikvije manjih dimenzija.  Ovaj proces nazivamo vinarina.  Za vrijeme epidemije, potreba za sirćetom je velika.  Priča kazuje da je 1105. godine, usljed jedne osobito teške epidemije, uz pomoć voštanice koja je čudesno došla s neba u katedralu u Arrasu, njena vinarina pomogla da se izliječi 700 bolesnika;  ovo je ujedno i porijeklo kulta Svete araške voštanice.  Ista važnost je pridodata vodi iz svetih izvora ili onoj koja izvire iz bunara u crkvenim podrumima.

            Kao što su to činili i njihovi patroni Francuzi, Njemci, Italijani i Španci, i novopreobraćeni narodi sa bedema krišćanstva u Sjevernoj Europi i balkanskim krajevima, se koriste istim postupcima da bi došli u kontakt sa relikvijama.  Postignuto željom za pokajanjem, odnosno željom za ozdravljenjem, hodočašće predstavlja identičan vjerski postupak za sve ljude XI stoljeća.  Ovom vjerskom postupku pokajanja neki pripisuju i druge pokajničke običaje:  ljudi skidaju odjeću te se uz pomoć sveštenika bičuju da bi time prizvali svece koji bi im svojim prisustvom dali prioritet za očekivanu pomoć, muče se na smrt postom ili nošenjem košulja od kostrijeti.  Nasuprot tome, ispovijedanje se rijetko spominje.  Čini se, dakle, da hodočašće u sebi sadrži dovoljnu mjeru pročišćenja kako se vidi i iz priče o životu Sv. Gillesa:  hodočasnik, optužen za ogroman zločin, stavlja na oltar zapis sa opisom njegovog zločina, ali kada vjernici dođu na to isto mjesto da bi slavili misu, na oltaru nalaze samo prazan list papira, dokaz da mu je Bog oprostio zločine!

            Ovim različitim procesima prizivanja koji se baziraju na traženju božje pomoći u sklopu krišćanskog razumijevanja duhovnosti, dodaje se i praksa naslijeđena od antičkih mnogobožaca, takozvana inkubacija.  Jedan određeni broj hodočasnika želi provesti noć u crkvi za hodočasnike, te se uspavljuju nadajući se da će im se u snu prikazati i ozdraviti ih lokalni svetac.  Čini se da je ovo običaj koji su, u većini slučajeva, praktikovali oni koji boluju od groznice:  u XI stoljeću, Richard, opat iz Saint Vannea u Verdunu, tvrdi da će ljudi koji boluju od groznice biti ozdravljeni ukoliko malo odspavaju na grobu Svetoga Vannea!

            Jerusalem dobija rastući značaj u sklopu zapadnjačke mašte i duhovnosti.  Ne samo da vjernici prave vezu između nebeskog i zemaljskog značaja Jerusalema, nego i približavanja hiljadugodišnjice smrti Kristove, 1033. godine, koje za neke predstavlja eskalaciju značaja hodočašća u Jerusalem.  Nadalje, opšteprošireni pokret za crkvenu reformu, pokušaj pročišćenja vjere i povratak korijenima objašnjava ovaj novi elan hodočašća k Svetom gradu čemu se pridružuje i otvaranje novih puteva k Istoku.

Godine 1065. jedna «preteča» križarskog rata broji 12 000 hodočasnika

            Broj hodočasnika se, do kraja X stoljeća, uvećava.  Prvi jači pokret je registrovan između 980. i 1010. godine, te je obilježen putovanjem većeg broja lica k Jerusalemu među kojima je i Jean, kanonik iz Parme koji sa sobom vodi ne manje od šest hodočasnika, Poppon, opat iz Stavelota, Adson, opat iz Montiera-en-Deru, sveti Adelrad, kanonik iz Troyesa, i Pierre, opat iz Dorata.  Zarobljavanje hodočasnika, 1099. godine, među kojima se nalazi i Pierre, episkop iz Verceila, predstavlja početak progona krišćana od strane kalifa Hakima, koji 1010. godine sravnjava sa zemljom baziliku Svete grobnice.  Broj putnika se, u narednih par godina, prorjeđuje.  Nasuprot tome, oko 1020-1025. godine se objavljuju i danas sačuvani tekstovi gdje se kaže da se putovanje, ubrzano ponovnim obnavljanjem basilike Svete grobnice koju je platio vizantijski car između 1027. i 1048. godine, nastavlja.

            Dvije novine karakteriziraju ovo obnavljanje putovanja.  Prva se tiče putnog pravca hodočasnika:  na pomorski pravac koji je bio jedini način dolaska tokom zadnjeg perioda Srednjeg vijeka  je dodat i jedan kontinentalni pravac koji ide dolinom Dunava, Konstantinopola, Male Azije i Antioha.  Tri činjenice nam služe kao prividni razlozi ovoj promjeni.  Pokrštavanje mađarskog vojvode Waika, koji je 997. godine postao kralj uzevši ime Ištvan I, je omogućilo sigurniji prijelaz preko Mađarske.  Progoni kalifa Hakima u Egiptu i Palestini paraliziraju, iako samo za određeni period vremena, pomorske odnose između Italije i Bliskog istoka.  Iskrcavanje Normana u južnoj Italiji i sukobi koji su time uzrokovani čine prohod ovom regijom opasnim.

            Druga novina je putovanje hodočasnika u grupama većim od par stotina ljudi.  Prvi među ovim putovanjima je onaj preduzet oko 1025-1026. godine u kojem učestvuje par stotina hodočasnika iz renske regije skupljenih oko Richarda, opata iz Sv. Vannea iz Verduna i Eberwina, opata iz Sv. Martina iz Trèvesa, kao i onaj koji kreće s istoka Francuske u kojem učestvuju ljudi skupljenih oko Guillaumea Taillefera, grofa iz Angoulêmea, Eudesa iz Burgonje, grofa iz Déolsa, Richarda, opata iz Saint-Cybarda of Angoulêmea, kao i normanskih pokajnika.  Svi oni kreću novim, kontinentalnim pravcem.  I drugi zapadnjački krajevi tih godina šalju svoje kontingente hodočasnika.

            Između 1040. i 1054. godine dolazi do usporavanja u putovanju, što je vjerovatno rezultat osjećanja nesigurnosti u prohodu kontinentalnog pravca putovanja izazvan građanskim ratovima u Mađarskoj koji počinju nakon smrti kralja Ištvana 1038. godine, kao i nesigurnosti pomorskog pravca putovanja koji nastaje zbog sve učestalijih prijetnji muslimanskih gusara, kao i borbi između Normana i Vizantijaca u Pouillesau.  Uslovi putovanja kontinentalnim pravcem se poboljšavaju druge polovine XI stoljeća, te se, usprkos osvajanju Anatolije od strane Turaka Seldžuka 1078-1080. godine, putovanja nastavljaju bez prekida sve do početka Prvog križarskog rata.

            Iako se spominju i hodočasnici-pojedinci kao što je Théodoin iz opatije u Liègeu oko 1055. godine, Sveti Thierry, opat iz Saint-Evroula i Raoul, opat iz Mont-Saint-Michela koji preduzimaju hodočašće u isto doba, većina hodočasnika ipak daje prednost odlaženju na hodočašće u većim grupama i u sklopu složenijih pohoda.  Ona koju će 1054. godine povesti Libert, episkop iz Cambraisa, koji je, kako predanje kaže, oko sebe skupio oko tri hiljade hodočasnika, neće nikada stići na svoje odredište.  Naredna, koja 1065-1066. godine prikuplja između sedam i dvanaest hiljada hodočasnika, se probija kroz put ne oklijevajući da se, u slučaju nužde, posveti borbi.  Vođe ovog hodočašća su njemački crkveni velikodostojnici:  Gunther, opat iz Bamberga, Altmann, budući opat iz Passaua, Siegfried, arhiepiskop iz Mayencea, Wilhelm, episkop iz Utrechta i Othon, episkop iz Ratisbonnea.  Nakon ovog hodočašća, koje neki historičari opisuju kao preteču križarskog rata, hodočasnici-pojedinci, kao što je Sv. Gérard iz Corbie, osnivač samostana Velikoga Spasa u pokrajini Aquitaine, se smjenjuju na putu hodočasništva.