Poziv Urbana II

Prvobitno je koncil u Claremontu planiran kao rasprava čisto teoloških

pitanja, ali je poziv na križarski pohod koji papa upućuje na

prisutne ostavio najveći dojam.

Autor:  Xavier Hélary

vanredni profesor na Univerzitetu Paris IV-Sorbonne

            Na dan 27. novembra 1095. godine, papa dočekuje jedan dio svojih prelata u kraljevini Francuskoj, u Clermontu en Auvergne (današnja Clermont-Ferrand) da bi uputio svoj poznati «poziv na križarski pohod».

            Zapravo, smjernice rada koncila nisu imale ništa sa raspravljanjem ekspedicije ka Svetoj zemlji.  Ukoliko se Urban II našao u Francuskoj, to je bilo da bi tamo zatražio podršku protiv germanskog imperatora.  Od pontifikata Gregora VII (koji je svojim reformama dao ime «gregorijanske»), odnos između papske stolice i germanske imperije je sve napetiji:  Crkva traži načina da spriječi narod da zabija nos u njihove poslove, posebice u izbor pape i raspored crkvenih zona odgovornosti.  Papa dobija traženu podršku na koncilu u Claremontu, te podsjeća narod na glavne ciljeve njegovih reformi:  borba protiv simonije (nezakonita trgovina crkvenim dobrima) i nikolajstva (stupanje sveštenika u brak i bračne odnose), kao i smjernice reforme mira božjeg (prestanak svih neprijateljskih aktivnosti tokom jednog dijela sedmice).

            Ipak, posljedice poziva na križarski rat su toliko velike da zasjenjuju sve ostale aspekte tog koncila.  Zadnjeg dana koncila, alarmiran izvještajima koji mu dostavlja jedna vizantijska ambasada koji su ga par mjeseci prije informirali o napredovanju turskih vojski, papa održava svoj slavni govor.  Par svjedoka, osupnuti govorničkim sposobnostima pape i odjekom njegovog govora, isti i zapisuju.  Oni ga zapisuju na način na koji su ga oni čuli, tako da su verzije koje mi posjedujemo različite jedna od druge (verziju u nastavku je zapisao Foucher de Chartres), ali, što se tiče njihovog sadržaja, istovjetne su sa kanonima koncila, to jeste sa spiskom glavnih odluka donesenih tokom koncila:  ovdje papa pravi presjek iznuđivanja koja su počinili Turci i poziva krišćane da krenu osloboditi Jerusalem; onima koji kreću obećava potpuno razrješenje od grijehova.  Ipak, njegov govor se ne odnosi na sve stratume stanovništva:  ne odnosi se ni na žene, ni na starce, ni na sveštenike; vrlo je jasno da papa planira da organizira jedno vojno hodočašće te da se upravo zbog toga obraća prvenstveno vitezovima.

Poziv na križarski rat

«O, sinovi božji!  Nakon što obećaste Bogu da ćete održavati mir u vašoj zemlji i da ćete vjerno pomagati Crkvi da ostvaruje svoja prava, držeći se tog obećanja snažnije nego ostali, vi koji dođoste na pravi put koji vam je Bog ukazao, primićete naknadu za svoja djela tako što ćete primjeniti svoje viteštvo na jednoj drugoj stvari.  Ovo je stvar koja se tiče Boga koji nam se nedavno svima prikazao i koji vas upravo sada posmatra.  On zahtjeva da se, bez ikakvog odlaganja, stavite na raspolaganje vašoj braći s Istoka koji su već, mnogo puta, tražili vašu pomoć. 

            Kao što to mnogi među vama već znaju, narod koji je došao iz Perzije, Turci, su potpuno zavladali njihovom teritorijom.  Došli su sve do Sredozemnog mora, preciznije, do mjesta zvanog Rog Svetog Đorđa [Bosfor], te neprestano napreduju na uštrb krišćanskih zemalja u zemljama Rimljevine [Vizantijsko carstvo, jedini nasljednik Rimskog carstva], i to nakon što su ih čak sedam puta napali i isto toliko puta izazvali rat sa njima.  Mnogi su pali pod udarima njihovog mača; mnogi drugi su uzeti kao robovi.  Turci uništavaju crkve; pustoše Kraljevstvo Boga. 

            Ukoliko nastavite oklijevati i ništa ne činiti, božji podanici će u tom području nastaviti biti još gore žrtve ove invazije.  Ja vas ubjeđujem i pokorno molim – a to nisam ja ko vas pokorno moli, nego sam Gospodin – vas, glasonoše Kristove, kojem god staležu naroda pripadali, bili vi vitezovi ili pješaci, bogati ili siromašni, oni koji se često ispovjedaju, da se stavite na raspolaganje ostalim krišćanima i da otjerate ovaj nesretni narod daleko od naših granica.  Kažem vama koji ste ovdje, tražim da se kaže onima koji su odsutni:  Krist tako naređuje.  Svima koji krenu i koji umru na ovom putu bilo na zemlji ili na moru, svima koji umru braneći se od neznabožaca ću dati otpuštenje od svih njihovih grijeha.  To, u ime autoriteta koje imam od Boga, dajem onima koji će učestvovati na ovom putu.

            Kakva sramota, da se jedan narod tako omržen, tako ponižen, rob demonima sve vrste, nameće naciji koja se sva posvetila kultu Boga i koja se diči biti krišćan!  Šta vam sve može predbaciti sam Gospodin ukoliko ne nađete čovjeka koji je, kao i vi, zaslužio da ga se zove krišćan!  Krenite u boj protiv nevjernika – ovo je boj u kojem se vrijedi boriti i koji je zaslužio da se završi pobjedonosno – vi koji ste do sada ratovali u privatnim i osvajačkim ratovima, na štetu braći vjernicima!  Postaće Kristovim vitezovima oni koji su do sada bili razbojnicima!  Neka se bore za ispravnu stvar i protiv varvara, oni koji su se ovdje borili protiv braće i rođaka!  Dobićete vječnu slavu ako krenete, vi koji ste plaćenici za par dukata!  Radićete za duplu slavu, vi koji se umorite na uštrb vaše duše i vašeg tijela!  Ovdje bijahu tužni i siromasi; tamo će biti sretni i bogati.  Ovdje bijahu neprijatelji Gospodinovi; tamo će biti njegovi prijatelji.»    

Papa putokazac:  U šest mjeseci nakon kocila iz Clermonta (novembra 1095. godine), papa kreće na proputovanje Francuskom gdje drži mise na svakom koraku.  Na svakom mjestu naglašava da će «Gospod uveliko vratiti onima koji se budu za njega borili».