Ukriženi pogledi

            Predrasude vladaju na obje strane Sredozemnog mora. 

Kritičarima onih koji kritikuju zapadnjačke žene zbog njihove ležernosti

odgovaraju oni koji ismijavaju Vjerovijesnika.  A kada glupoća vlada...

            Uspostavljanje kontakta između Islama i Krišćanstva, posebice španskim podsredništvom, je starog datuma.  Ali, zbog nesumnjivo velikog uloga koje igraju Sveta mjesta, već složeni odnosi su, od križarskih pohoda, potpuno zatrovani.

            Na Zapadu su muslimani predstavljeni ili kao neprijateljske ili kao satirične ličnosti.  Dvanaestog stoljeća dolazi do stvaranja i rasparčavanja legendarnih opusa kao «Muhamedov život» («La vie de Mahomet») i «Muhamedovi užici» («Les plaisirs de Mahomet») u kojima se Vjerovijesnik ismijava.  On je često predstavljen kao idolopoklonik, kao neznabožac ili kao politeista.  Zamišlja ga se okruženog brojnim ženama kako se valja u raskoši.  U historijskim opisima križarskih ratova pisanim na Zapadu, posebice onim autora Fouchera de Chartresa, on postaje mađioničar, a muslimani se opisuju kao neznabožci koji se klanjaju Apolonu.

            Slikovne reprezentacije muslimana uopšte ne zaostaju za pismenim, kao što je minijatura koja predstavlja kralja Ričarda Lavljeg Srca koji razoružava Saladina koji je predstavljen u đavolskom liku, plav i iskreveljen, kako izmiče pred krišćanskim kraljem.  Kako to obično biva, nepoznavanje drugog stvara razne vrste fantazija i opšteprihvaćenih ideja koje se hrane mržnjom i prijezirom.

            Papa Celestin III 1197. godine tako piše kako su muslimani preinačili crkvu Svete grobnice u sastajalište prostitutki, te kako je na mjestu Kristova groba napravljena konjušnica.  Ipak, uza sve ovo bi trebalo također uzeti u obzir i fascinaciju koju je izazvao ovaj misteriozni Istok koji se među Francima zamišlja obasjan svjetlucanjem dragog kamenja, zlata, umotan u svilu i kadifu, odakle porijeklo vuku egzotični proizvodi, iako nisu svi među njima pisali kao što je pisao Frederik II:  «Jedna od mojih pobuda koje su me natjerale da preduzmem put k Jerusalemu [...] je što sam htio svojim ušima da čujem poziv na molitvu tim toplim jezikom koji spominje Alahovo ime».

           Sa muslimanske strane, neznanje o ovim ratnicima «crvenim ko vatra što im izgori kruta lica i stvori oči plave [...] od istog metala kao i njihove sablje», prema Imadu al-Dinu, Saladinovom ministru i biografu, nije nimalo manje.  Za Arape koji žive na Bliskom istoku, Franci su najprije osvajači, te oni nemaju nikakvog razumijevanja za njihove vjerske ideale:  njih tjera glad za osvajanjem, žeđ za bogatstvom koja ih tjera da neprestano kradu od drugih.

           Muslimani tek kasnije, oko XII stoljeća, spoznaju središnju ulogu koju je, prema križarskoj ideologiji, odigrao Jerusalem.  U ovom momentu, Franci i muslimani već zajedno žive par decenija na Istoku i uče da se međusobno bolje poznaju, ako ne da se bolje cijene.  Priča Ousame ibn Munqida, sina Shaizarskog emira, koji je rođen za vrijeme prvog križarskog pohoda i umro u XII stoljeću, je pravi primjer ovog pokušaja.  Ovaj muslimanski velikaš, Sirijac, koji se upoznaje sa Francima tokom svojih ambasadorskih dana u Jerusalemu, nam je iza sebe ostavio biografiju u kojoj opisuje kontakte sa «nevjernicima».

        Provlačeći kroz svoje djelo razne kletve protiv Franaka, «u džehenemu gorili», «dabogda Bogu odgovarali», «pogana rasa što se samo među sobom miješa», svojim uglađenim izvještajima i objektivnim pričama, on ipak zabavlja i educira svoje čitateljstvo.  Ipak, pun je prijezira prema novim pridošlicama, fanaticima koji potpuno ignorišu istočnjačko prisustvo na Istoku.

            Sa te strane nam izvještava o običaju zajedničkog moljenja u jerusalemskoj džamiji Al-Aqsa (koju Templari preinačuju u crkvu).  Jedan od Franaka ga jedan dan tokom molitve opomene, vrišteći na njega «Tamo se gleda kad se moli!», te mu glavu okreće prema istoku.  Dolazi do intervencije Templara koji izbacuju tog čovjeka te se izvinjavaju Ousami riječima:  «To je stranac!  Došao je iz franačkih krajeva i nikada prije nije vidio nekoga da se moli neokrenut prema istoku».  «Ošuren bezobrazlukom», Ousama odlazi «pod šuhvom ovog šejtana koga je očito bihuzurilo što je vidio da se molim okrenut prema kibletu».

            Ousama ibn Munqid ipak primjećuje da «puleni» prihvataju neke od lokalnih običaja i da ih se posebno dotiče nevjerovatna hrabrost prekaljenih ratnika.  On sklapa par poznanstava sa Francima, ali ga, prema njegovom rječitom i na momente komičnom opisu događaja, njihovi običaji i čudno ponašanje izuzetno iznenađuju.  On izražava sumnju u ispravnost njihovog sudskog sistema provođenog po principu ordalija (božji usud), smatra ga izuzetno neotesanim, te smatra da je stavljanje sve duhovne i vojne moći u viteške ruke skrenuto s puta.  Predlaže da se potonji moraju naučiti kako da ratuju, ali i kako da dijele pravdu.  Kod muslimana pravdu mnogo uspješnije i efikasnije sprovode pravni ljudi, kadije.

            Njihova budalastost ga zabavlja, ali se uozbiljuje kada priča o posljedicama te budalastosti posebice u domenu medicine gdje je arapska nauka prednjačila.  Za njega, medicinski procesi koje praktikuju Franci su groteksni ako ne i opasni (Saladin je u par navrata slao svog ličnog doktora jerusalemskom kralju i franačkim baronima).  On ismijava njihov manjak časti, preveliku slobodu koju daju svoju ženama kojima dopuštaju da na ulici brbljaju sa drugim muškarcima.  Ousama iznenađeno konstatuje:  «Zamislimo se malo nad tom nedosljednošću!  Oni nemaju ni časti ni ljubomore, ali u isto vrijeme imaju puno hrabrosti!  Njihova hrabrost proizilazi možda iz onoga što smatraju časnim i iz prijezira prema onoga što smatraju lošim».