Njemački Jevreji prve žrtve

 

            Dok se križari  proljeća 1096. godine pripremaju krenuti k Jerusalemu, Rhenaniju na noge dižu čudnovati propovjednici.  Njihova meta? 

Jevreji, ali i svi ostali koje opisuju kao «loši krišćani» ili «neprijatelji Boga».

 

Anne Bernet

 

            Vremena su teška u zapadnoj Europi u tom vremenu krajem XI stoljeća.  Zadnje godine su označene lošom žetvom koja je uslovila masovni porast cijene hljeba i opštu nestašicu.  Neimaština je sveprisutna.  Mnogi u ovome vide znak da se Bog naljutio što, samo po sebi, najavljuje skori smak svijeta.

            Nije li upravo smak svijeta što, bez ikakve crkvene kontrole, uzduž i poprijeko zemljom propagiraju «vjerovijesnici Apokalipse» vjerujući, najavom pokreta k oslobođenju Kristova groba, da će se apokaliptično predskazanje uskoro i obistiniti, te da se sudnji dan bliži?  Dakle, kako se suočiti sa sudnjim danom, a da se za njega ne pripremi?  Monasi lutalice i niskokotirajući sveštenici imaju vrlo jednostavan odgovor pripremljen za naivne narodne mase koji ih slušaju:  treba kazniti neprijatelje Boga.

            A ko su oni?  Pa nevjernički Saraceni, naravno, koje ćemo ići ubiti u Svetu zamlju, ali isto tako, i na prvom mjestu, svi oni koji svojim žalosnim ponašanjem čine život na zemlji teškim i nepodnošljivim.  Prvi neprijatelj Boga, prema njima, su bogataši koji se uopšte ne libe iskorištavati siromašne.  Meta ovog žigosanja su velikaši, buržoazija i bogati trgovci, ali, ispred svih njih, Jevreji postaju fokusom ove vjerske mržnje, ozloglašenja i ljubomore.  Zašto?  Zbog toga što jedino oni imaju prava da daju zalog i da imaju zelenaški interes, jer, prema navodima određenih putnika, oni su napravili pakt sa muslimanima u Jerusalemu gdje su, stotinu godina prije, podsticali na uništenje Svete grobnice.  Zar nije već prije u historiji pokušano da se dužnik, da bi se riješio svog duga, pokušao se prvo riješiti povjerioca?  Nasilje se u proljeće 1096. godine, dok prvi hodočasnici kreću na put iz pravca Njemačke k Istoku, a zatim preko Balkana, može osjetiti u zraku.  Hodočasnicima iskrenim u svojim pobudama se pridružuju čudnovate grupe ljudi čije su pobude sve, samo ne iskrene.  Ove grupe su privučene isključivo mogućnosti obogaćivanja, te, potpomognuti sveštenicima koji opravdavaju njihove zločine i otimanje, ne biraju načina da to i postignu. 

 

Eparhije od Mayencea do Wormsa im nude njihovu zaštitu

 

            Male komune Jevreja u Francuskoj, svjedoci pokretanja pohoda ali pod kontrolom koja im omogućava da izbjegnu nasilne izlive strasti, su ipak zabrinuti za njihovu jevrejsku braću u Njemačkoj i središnjoj Europi.  Ukoliko su oni uspjeli naći zajednički jezik sa oficijelnim organizatorskim grupama pohoda, kao što jesu sa Pierrom l'Ermitom, i ukoliko su se složili da im pomognu naći zajednički jezik sa Jevrejima u Njemačkoj sa kojima su se ponuditi pregovarati, šta zapravo hoće od njih ove nekontrolisane grupe?

            Zapravo, sve od prelaska rijeke Rhone i dolaska u pokrajinu Loraine, ove trupe počinju svoj razbojnički, a ne križarski pohod, te nalaze podršku među velikašima pljačkašima koji u ovome nalaze izvrsnu priliku da se opet obogate.  To je slučaj sa «grofom» Emichom von Lesingenom, koji šalje sveštenike Volkmara i Gottschalka, okrutne iznuđivače koji na čelu svog pokreta kupe bande koje broje hiljade lažnih križara i rhenanijskih seljaka kojima pustoše regiju čitav mjesec maj 1096. godine.  Emich se dočepava Spirea, Wormsa, Mayencea, i u svakom od ovih gradova pravi iste scene pustošenja:  pljačkanje jevrejskog dijela grada, hapšenje rabina, ubijanje nesrećnika koji im zapadaju u ruke, silovanje njihovih supruga i kćeri:  trinaest žrtava, od kojih jedna žena, u Spiru, pet stotina žrtava u Wormsu.  Nasilje se širi do Trèvesa i Metza gdje nalazimo 22 jevrejskih žrtava.

            U Mayenceu i Wormsu eparhije smjesta nude zaštitu Jevrejima u opasnosti.  U ova dva grada, očiglednim znakovima mržnje kojoj se daje katoličko ime, stanovništvo Emicha provaljuje teška vrata episkopalnih rezidencija i oskrvnjuju svetilišta da bi pogubili sve one koji su se tamo našli, uključujući i prelate na sve spremne samo da bi zaštitili Jevreje, koji uzalud pokušavaju da ubjede nasilnike da su ovi Jevreji netom prešli na krišćanstvo.  Cologne i Ratisbonne se početkom juna mjeseca suočavaju sa istim dramama u vezi koje vlasti ništa ne mogu da učine.

            Sankcije, jednom kada se okrivljeni uhvate, su grozne.  U Spiru, uhapšeni izvršioci pogroma, su osuđeni kaznom odsijecanja ruku.  Ovome se priključuje i Crkva koja bezuslovno osuđuje ove zločine te se, u podršku svojih prijetnji, laća svog posljednjeg oružja:  prijetnje na ekskomunikaciju iz crkvenih redova.  Ipak, ništa ne zaustavlja germanske bande i one koji im se priključuju.  Pri dolasku u Mađarsku, njihove žrtve postaju krišćani:  okrutni način ubijanja (priča se o nabijanju mladića na kolac), četvorenja na konju, masakri seljaka koji brane svoje posjede, se nižu jedan za drugim.  Kralj Mađarske naređuje intervenciju svoje vojske.  Posljedica ovog pretjeranog ponašanja je da Mađari, ljutiti zbog pljački i ubijanja koje počinjavaju ove bande propalica, u budućnosti odbijaju da daju dozvolu križarima da prelaze preko njihove teritorije. 

            Kraj ovih ubojica će biti sraman i vrijedan sažaljenja.  Emichove trupe će Mađari kod Wieselburga, grada kojeg su opsjedali, potpuno isjeckati na komadiće; «grof» von Leisingen, koji bježi napuštajući svoje vojnike time postajući jedan od rijetkih koji će uopšte uspjeti da pobjegne između Mađarske i Njemačke, se više nikad ne uspijeva pridružiti nijednom drugom križarskom pohodu.  Ista sudbina u opustošenom Pragu čeka Volkmarove ljude.  Što se tiče Gottscalkovih trupa, oni, negdje na Balkanu, nestaju bez ikakvog traga .  Tako se, prema navodima savremenika onoga doba, Bog zakleo da će odvojiti «žito od kukolja», te da će očistiti križarski pohod «njegovih lažnih slugu».  Dugo nakon toga su njemačkim planinama odzvanjali krici prokletih duša masakra.  Nakon smrti Emicha von Leisingena, 1117. godine, predanje kazuje o kiši krvavih zvijezda, jasnim znakom o prokletstvu označenom smrću nevjernika.  Ovim skandaloznim počecima dodajemo predhodno nepostojeću ulogu Njemaca u prvom križarskom pohodu jer se njemački baroni i njihovi vazali pokazuju nevrijednim učestvovanja u Svetoj misiji.

            Ova jednoglasna osuda, usprkos crkvene zaštite Jevreja, nažalost ne spriječava da se 1146-1147. godine, početkom drugog križarskog rata, iste scene opet ponove u Njemačkoj.  Intervencijom Bernarda de Clairvauxa, poznatog pod nazivom «svijest Istoka», dolazi do stavljanja tačke na antisemitsku pomamu ozloglašenog sveštenika Raoula, začetnika novih nasilja, što je vrlo pogodna i moćna pomoć koju njemački Jevreji poštuju time što vrlo često uzimaju njegovo ime.


 

Antisemitska groznica:  Na ivici službene ekspedicije, lutajuće bande vrše najgore zločine.  Ova slika predstavlja masakr Jevreja u Metzu 1096. godine.