Utorak 17.10.2017 4:6:11

Tuzlarije - slike, priče... 
Vijesti 
Tuzlanke i Tuzlaci 
Naše bebe 

Tuzlanski dosje 
Info Servis 
Mapa Tuzle 
Vremenska prognoza 
Kulturologija 
Sportarije 

Bilten rada Općine Tuzla 
Tuzla u slikama 
Baza slika 
Vremeplov 
Stare slike pričaju 
Mali oglasi 
Tuzlanska ikona - Meša 
Znanjem protiv droge 
Kapija (25.05.1995.) 
Srebrenica (1995-2006) 


Top vijesti 
Vijesti iz minute u minutu 
Vijesti domaćih medija 
Foto priče 
Dosjei 
Feljtoni 

Tuzlarije Forum 
Tuzlarije Chat 
Ankete 
Čestitke-želje-pozdravi 

Zanimljivosti 
Showbusiness 
Taze vicevi 
Neobične fotke 
Horoskop 
Web igrice 

Erotske zanimljivosti 
Djevojka dana 
Momak dana 
 

Kursna lista 
Telefonski imenik FBiH 
Zakoni 
TV programi 
 

Vizitke 
Marketing 




Čavrljajte uživo
Users in Chat
TUZLARIJE CHAT


VRIJEME U TUZLI
Partly cloudy
Temperatura: 5 C°
Stvarni osjećaj: 10 C°
Vlažnost: 100%
Pritisak: 1027.30 mb ↑
Vjetar:
Smjer: SZ
Vidljivost: 16 km
Oblačnost: 20%
UV index: 0
Vremenska prognoza


Rezultati

STARE ANKETE

KAPIJA

25-05-1995





RAZBIBRIGA

Luka Modrić objavio prvu fotku svoje tek rođene kćeri i otkrio njeno prelijepo ime

"Pussycat Dolls samo su paravan za prostituciju, morale smo se seksati s kim god su nam rekli"

Sin žene koja je poginula dok je gola visjela iz auta završio u sirotištu, bogati otac želi ga izvući

Mario i Tia nisu štedjeli na svadbenoj sali, a na plesnom podiju napisali su stih turbofolk hita

FOTO Društvene mreže gore od sprdnji na račun uhićenja Todorićevih ljudi: "Ivica i Marica - happy end"

FOTO Sinčić čestitao Pernaru rođendan pa ga napali zbog pozadine fotke

Zbog ovih je fotki seksi blogerica koja je fotkala i u Splitu izgubila tisuće muških pratitelja

VIDEO Davor šokirao žiri: Stisnuo zlatni gumb ljepoticama u tangama koje nikog nisu zadivile

FOTO Turbofolk zvijezda stigla iz Srbije pjevati Mamiću na svadbi

Severina pozirala s torbom "vrjednijom od zlata", od čije cijene će vam biti muka

FOTO Olja Vori gradom prošetala u neobičnim tenisicama od 2094 kune, biste li ih vi ikad nosili?

Vi mislite da su luksuzne, no ove stvari iz vašeg stana otkrivaju da ste siromašni

Zasjenila mladenku? Vjenčana kuma Tije Jurčić mami poglede u seksi haljini s dekolteom do pupka

Tony Cetinski tuguje: "Zašto je Bog odlučio uzeti tebe? Ne prihvaćam da te nema"

Šefica Zagrebačkog holdinga nosi štikle od 6600 kuna o kojima je sanjala Carrie Bradshaw

VIDEO Doris Dragović je prije 34 godine bila bomba u bikiniju

Kontakt mail
tuzlarije@tuzlarije.net


FELJTONI

UVOD

«Križarski ratovi, krišćani protiv muslimana», Laurent Vissière

Križarski ratovi protiv opšteprihvaćenih ideja

Nekada davno, u jednoj zemlji...

SVIJET 1095. GODINE

Svijet 1095. godine

«Podijeljeni Istok je spreman na pad», Dominique Valérian

«Zapad uzima pričest», Jean Chélini

«Vizantija između Latina i Turaka», Mikaël Nichanian

JUNAČKA DJELA

«Prvenstveno vitezovi», Claire Lemy

«Križni put seljaka», Jean Verdon

Put k Jerusalemu

«Križarska vojska, neskladna vojska», Xavier Hélary

«Jerusalem, svetište nagovještenog masakra», Laurent Vissière

POSLJEDICE

«Zajedno... ali svako za sebe», Marie-Adélaide Nielen

«Kultura u dijeljenju», Anne Bernet

«Istok ostaje posmatran kao prijeteća kultura»

SAVREMENOSTI

Američka verzija «Carstva nebeskog», François Quenin

«Među stranicama», Véronique Dumas

«Križari na Internetu», Jonathan Wyplosz

 

Križarska vojska, neskladna vojska 

            Daleko od toga da je vojska koja je krenula u Svetu zemlju augusta 1096. godine bila uređena.  Ona se suočava sa ambicijama prinčeva, nepovjerenjem Vizantijaca, problemima pri snabdjevanju i, tek na kraju, sa njihovim neprijateljima,  muslimanima.

Xavier Hélary

           Koje je namjere imao Urban II kada je proglasio križarski pohod?  Većina izvora na koje se oslanjamo vuku porijeklo od uspostavljanja križara u Svetoj zemlji, ali, sve nas navodi na to da krajnji cilj pape Urbana II nije bilo uspostavljanje Latinskog kraljevstva na Istoku (sastavljenog od kraljevine Jerusalem, grofovije Edese, kneževine Antioh).  Papa kao svog poslanika određuje Adhémara de Monteila u svojstvu vrhovnog vođe križarskih ratova koji će biti odgovoran samo njemu.

            Moguće je da je pontifski suveren želio uspostavljanje «Crkvene države» u Jerusalemu, ali isto je tako moguće da su ga ambicije svjetovnih prinčeva u tome i omele.  Oni, potpuno se odričući svoje domovine, rano izražavaju želju da se trajno nasele na teritorijama osvojenim od muslimana.  Šta god bilo u pitanju, o čemu god da se tu radilo, ko je mogao predvidjeti ogroman uspjeh križarske vojske?

            Uloga vizantijskog carstva se izražava na vrlo loš način.  Jedno vizantijsko poslanstvo obavještava Urbana II o opasnostima koje za njih predstavljaju Turci.  Pobjednici u bici kod Mancikerta 1071. godine, Turci nastavljaju da napreduju pa početkom 90. godina XI stoljeća, počinju da predstavljaju opasnost i za Konstantinopol.  Njihov fanatizam, koji dolazi do izražaja kroz čitavo XI stoljeće, možda najviše od svega ugrožava hodočašće u Jerusalem.  Ukoliko je Urban II zamislio združenu akciju Vizantijskog carstva i križara, to biva potpuno izignorisano; prilično rezervisan odnos cara Aleksija I Komnena prema dolasku križara nas navodi na suprotno razmišljanje.  Samim time je vrlo vjerovatno da je papa prvenstveno imao na umu samo pohod k Jerusalemu.  Nemajući načina da u tome predvidi krajnji uspjeh pohoda, uopšte nije imao načina da predvidi da će, nakon njegovog poziva vitezovima, njegova pomoć Vizantijcima doći tek na drugo mjesto.  Što se tiče vitezova, Urban II se prema njima ponaša veoma nježno:  njihovo stavljanje pod znak križa znači njihovu podršku u borbi protiv germanskog imperatora Henrika IV.

            Sažeto govoreći, svaka od strana pokušava da se najviše okoristi situacijom:  Vizantijci koji u križarima ne vide ništa do barbare u kojima ima tračka ljudskog jer su im došli pomoći u borbi protiv muslimana; papa koji se nada da će staviti svog izaslanika kao vrhovnog vođu križara; prinčevi koji se malo boje da će ih neko obmanuti i koji, na kraju, i bivaju obmanjeni.  Poziv 27. novembra rezultira u do tada neviđenoj ushićenosti na Zapadu, a posebice u Francuskoj.  Polazak je planiran za 15. august 1096. godine, pa se stotine vitezova stavljaju pod zastavu križa.

            Vrlo malo je poznato o samom procesu pripremanja trupa.  Ukoliko obični vitezovi kreću sami ili sa sobom vode ograničen broj svoje svite, to jeste samo jednu slugu, onda poznati velikaši po činu grofovi ili vojvode sa sobom vode određeni broj vitezova i vojnika-konjanika i pješaka.

            Nisu nam poznati detalji ovog planiranja, jer niti jedan dokument o njima nije sačuvan.  U svakom slučaju, više je nego poznato da, da bi isplanirali jedan tako težak put, većina učesnika prodaje svoje nekretnine manastirima koji su jedini žiranti za kupovinu opreme, konja i oružja.  Ni prinčevi ne postupaju na drugi način:  Godefroi, grof od Basseforteresse, stavlja svoje nekretnine u zakup kod svog rođaka episkopa iz Ličgea, a Robert Courteheuse, grof od Normandije, ostavlja svu svoju grofoviju svom bratu, engleskom kralju.

            Među križarima se ne nalaze samo profesionalni ratnici kao što su to vitezovi.  I među njima nalazimo pješake iz prostog naroda, kao i predstavnike svih vrsta zanimanja:  trgovce, zanatlije, kočijaše, sluge, konjušare, ali isto tako i čitave porodice uključujući supruge i djecu, kao i kriminalce svake vrste kao što su prostitutke, pljačkaši i varalice.  Križarski pohod je, prema definiciji historičara Claudea Gaiera «prava preslikanica europskog društva».

Usprkos prisustvu papskog izaslanika, komandovanje vojskom nije ujedinjeno

            Ova vojska predstavlja, za to doba, ogromnu ljudsku masu koja od prvog momenta svog stvaranja postavlja do tada neviđene probleme.  Prvi među njima je problem komandovanja.  Ko će upravljati vojskom namijenjenom za oslobađanje Jerusalema?  Phillipe I kralj Francuske, Guillaume de Roux kralj Engleske i Henri IV germanski imperator, glavne vođe krišćanstva, su sva trojica ekskomunicirani iz redova Crkve, pa se samim time ne mogu naći na čelu pohoda koji organizira papa.

            U Claremontu, Urban II određuje svog izaslanika, Adhémara de Monteila, opata iz Puya i njemu pridružuje jednog moćnog čovjeka iz naroda, Raimonda De Saint-Gillesa, grofa iz Tuluza.  Ipak, niti u jedno vrijeme tokom trajanja pohoda nije došlo do ujedinjenog komandovanja vojskom, a ova dvojica ne komanduju nikome osim vojskama koje su sami prikupili u središnjoj Francuskoj.

            Druge vojske se organizuju u drugim dijelovima kraljevine:  brat kralja Francuske, Hugues, grof od Vermandoisa, se stavlja na čelo križara iz kraljevog okruga (područje koje je obuhvatalo teritoriju malo manju od današnje teritorije francuskog administrativnog okruga Ile-de-France u čijem se središtu nalazi Pariz), kao što se na čelo križara prikupljenim u njihovim okruzima stavljaju i normandski i flandrijski grof.

            I izvan granica francuske krune je ushićenje križarskim pohodom živopisno, a posebice u području koje pokriva današnju teritoriju Belgije:  grof pokrajine Basse-Lorraine (ogromno područje iz kojeg će kasnije niknuti grofovije Brabant i Limburg i vojvodstvo Hainaut), Godefroi de Bouillon i njegova braća, Eustache i Baudouin, komanduju značajnim vojnim kontingentima.  Ali, Francuzi dominiraju situacijom na generalski način:  to je razlog zbog kojeg se vrši regrupacija svih križara koji, čak i ukoliko ne čine autohtono stanovništvo te kraljevine, se ipak meću pod franačko vođstvo.

            Dakle, ne pojavljuje se jedna, jedinstvena križarska vojska, nego njih par koje će različitim pravcima krenuti k Istoku.  Razlozi za različit pravac kretanja su mnogobrojni.  Kao prvo, svaki od kontingenata je potpuno neovisan.  Uz to, viteška svojeglavost je tolika da ih čak ponekad spriječava da vode usklađene akcije jer svaki od njih traži načina da se istakne.  Na kraju, logistički problemi zabranjuju ujedinjavanje vojske u jedan korpus ljudi:  kako obezbijediti, naprimjer, snabdijevanje tolike vojske, ljudi i konja?

            Pohod, kojim god pravcem da je krenuo, je vrlo rijetko miran.  Ukoliko se krene morskim putem postoji mogućnost brodoloma:  brata francuskog kralja, Huguesa de Vermandoisa, na obalama Jadranskog mora susreću Vizantijci koji mu dolaze ukazati pomoć nakon što je izgubio brod.  Ukoliko se krene kopnenim putem, postoji mogućnost susretanja sa neprijateljski raspoloženim narodima, posebice na Balkanu gdje se vizantijska moć malo poštuje:  dijelovi križarske kolone su više puta zarobljavani u regiji Hrvatske i Trakije, ali ti napadi kojima kolona biva izložena mogu također dovesti ili do eskalacije pljačke ili do toga da divljaci zatraže snabdijevanje hranom ili opremom.  U Mađarskoj, Godefroi de Bouillon biva prinuđen prestrašiti pljačkaše na smrt.

              Iako nam to niti jedan savremeni izvor ne potvrđuje, sasvim je moguće da su se prinčevi dogovarali na licu mjesta gdje bi se našli ili da su se o daljim akcijama dogovarali kada bi se susreli, to jest u Konstantinopolu, glavnom gradu Vizantije gdje se svi kontingenti križarskih ratnika prilivaju od jeseni 1096. do proljeća 1097. godine.  Relativno disciplinovani baroni i vitezovi dolaze tek nakon upada neorganizovane rulje «narodnog križarskog pohoda» čija su dva heroja Pierre l'Ermite i Gautier Sans Avoir.  Na putu k Konstantinopolu, ove su nedisciplinovane bande (koje su brojale između 15 000 i 20 000 muškaraca i žena) već opustošile sve što su mogle.  U Njemačkoj i Bohemiji su ostavile svoj trag krvavim pogromima lokalnog stanovništva.  Nasljednici stare civilizacije, Vizantijci, su popustljivi prema Zapadnjacima.  U njihovom shvatanju događanja, oni su tu jednostavno da bi pomogli križarima da osvoje Svetu zemlju te, za Vizantijce, ovi križari ne predstavljaju ništa drugo do plaćenike na koje se vizantijska država već ionako odavno oslanjala.

            Aleksije Komnen dočekuje križare sa velikim nepovjerenjem, a njima je njegova podršku potrebna da bi mogli da pređu Bosfor.  Za uzvrat, Aleksije zahtjeva od križara da polože zakletvu o vjernosti pa se križarske vođe zaklinju da će Vizantijskom carstvu povratiti sve teritorije koje su mu u VII stoljeću oduzete muslimanskom invazijom.  Zadovoljan što je uspio da postigne supremat nad situacijom, Car svojim novim saveznicima daje ogromnu sumu novaca te ih osigurava životnim potrebštinama.  Nakon nekoliko sedmica ili nekoliko mjeseci putovanja, križari su na izmaku svih svojih životnih potrebština i novaca te pomoć koja im stiže od Vizantije, iako ponižavajuća, biva svakako dobrodošla.

            Zapravo, snabdijevanje vojske predstavlja ogroman problem kroz čitav pohod.  Krečući na put sa potrebštinama koje su im potrajale tek par dana, križari se vrlo rano nalaze u situaciji gdje se moraju pobrinuti o daljem snabdijevanju, što im nije uvijek polazilo za rukom.  Ukoliko su se našli na prijateljskim teritorijama bilo im je vrlo lako kupiti potrebštine, ali to nije bilo moguće na neprijateljskim teritorijama ili u pustinjskim zonama kao recimo u Anatoliji.  Vrlo često su se križari okorišćavali hranom lokalnog stanovništva, bez obzira da li je bilo prijateljsko ili neprijateljsko.  Nestašica ili otvorena glad nisu bile rijetke u križarskim redovima.  U to bi doba križari pili krvi svojih jahaćih životinja ili svoj rođeni urin i jeli svoje konje sve do kopita.  Tokom opsade Antioha «je glad bila toliko velika da su ljudi jeli kože koje su imali, smokve, vinovu lozu, čičke; jeli su osušenu kožu svojih životinja, kamila, volova, teladi» prenosi jedan hroničar tog vremena.  Iako rijetki, zabilježeni su i slučajevi antropofagije, ljudožderstva.

            Juna 1097. godine sva križarska vojska je napokon u Konstantinopolu.  Pojačana jednim kontingentom vojske koji im je dao Aleksije Komnen, oni kreću k Jerusalemu.  Sa prvom preprekom se susreću u gradi Nikeji.  Križari je osvajaju 26. juna.  Prvog juna se bore sa Turcima kod Dorileje.  Ovo predstavlja prvo otvoreno sučeljavanje križara sa njihovim neprijateljima i sudar dvije tradicije ratovanja.  Turci, raštrkani i lagano naoružani, se bore iz daleka te više volje uznemiravanje nego otvorenu borbu.  Križari su više naklonjeni otvorenom napadu gdje će njihova teška konjica, grupirana u sabijene jedinice, najviše doći do izražaja, a manje dolazi do izražaja ukoliko njihov neprijatelj ne želi da krene u otvoreni boj.  Uz to, vitezovi predstavljaju elitu krišćanskog ratovanja:  i slabije naoružani vitezovi i pješadija podjednako učestvuju tokom borbi i opsada.

            Ova pobjeda na Dorileju im otvara put, ali prijelaz preko pustinjskog dijela Frigije postaje fatalan za veliki broj konja.  Neki vitezovi bivaju prinuđeni da se, umjesto konjima, koriste volovima.  Turci, opet, primjenjuju taktiku spaljivanja zemlje da bi time onemogući križarima da se koriste njenim plodovima.  Tokom narednih borbi (uzimanje Ikonijuma 15. augusta 1097 i bitka na Herakleju 10. septembra) brojni vitezovi se bore sa zemlje i ipak doživljavaju jednak uspjeh.  Na putu, ili tokom bitaka, uspijevaju da se dokopaju jahaćih životinja koje uzimaju od neprijatelja ili je dobavljaju od trećih lica. 

            Križarska vojska se dijeli u dvije grupe što je najvjerovatnije uslovljeno pomanjkanjem životnih potrebština.  Jedna grupa opsjeda Siliciju, dok Baudouin de Boulogne, kojeg pritišću da mora da smanji svoj novoosvojeni posjed, se dočepava Edese koju proglašava svojom grofovijom.  U to vrijeme ostali križari osvajaju Cezariju te je, na osnovu dogovora sa Aleksijem Komnenom vraćaju Vizantiji, pa odmah zatim kreću u opsadu Antioha.  U manjku svega, križari su još i malobrojni da bi mogli potpuno da okruže grad opojasan snažnim bedemima i da bi mogli da spriječe ulazak u njega konvoja sa životnim potrebštinama.  Muslimani, u drugu ruku, nisu u stanju održati slobodu grada, te on, nakon devet mjeseci opsade (od oktobra 1097. do juna 1098. godine) i pada.  Nakon što su opkolili Antioh, i križari se nakon osvajanja nalaze u njoj opkoljeni.

            Jedino čudesno otkrivanje Svete strelice (koja je probila Kristovu butinu) 14. juna im vraća snagu.  Dvadeset i osmog juna, Franci odvažno napuštaju zidine grada i brišu muslimanske snage pred sobom.  Kako su se pobjedom dočepali i neprijateljskih životnih potrebština, time eliminiraju i taj hronični problem.  Osvajanje Antioha je praćeno prometom sirijskih luka:  đenovljanski, a posebice vizantijski brodovi su dobili način bezbjednog dobavljanja životnih potrebština vojsci.

            Nakon ove opsade, komandovanje trupama postaje vrlo oštar problem.  Smrt papskog izaslanika Adhémara de Monteila 1. augusta 1098. godine ostavlja trupe bez njihovog kolovođe jer je ovaj svojom nametljivom ličnošću udruživao različite križarske kontingente u savez.  Njegovom smrću ambicije i jednih i drugih dolaze do potpunog ispoljenja.  Ukoliko je Jerusalem ostao krajnji cilj pohoda, prinčevi se takmiče kako da, s tim u glavi, najbolje iskoriste svoje vojne uspjehe. 

            Tako su se Raimond de Saint-Gilles i Bohémond de Tarente svađali oko Antioha, jer su se drugi, na uštrb muslimana ili Vizantijaca, već dočepali svog vlastelinstva.  Januara 1099. godine, nakon pobune hodočasnika, Saint-Gilles biva prinuđen obećati da će krenuti na put k Jerusalemu.  Sveti grad pada 15. jula i time križarski pohod dostiže svoj krajnji cilj.

            Da li bi se trebalo zabezeknuti pred pobjedom križarske vojske?  Istina je da ona nikada nije imala jedinstvenu komandu i da je vrlo često izgledalo da je  prepuštena na rivalstvo između prinčeva koji mijenjaju svoje planove usljed svađa među različitim kontingentima.  Velikaši su se svakako znali pokazati razumnima i postići relativno dobar dogovor sa ostalim što je nalagala i blizina neprijatelja i slaba podrška Vizantije.  Hroničari tog vremena kazuju o prilično čestim ratnim sastancima koji su se održavali među prinčevima.  Među ljudstvom je postojao veliki problem discipline koji svoje razloge vuče možda i u samom duhu ovog pohoda.  Sveštenici koji  prisustvuju pohodu vrlo često ističu njegove duhovne ciljeve, iako isti nisu bili ni jasni ni određeni.  Križa zašivenog na ramenu, usklika «Božjom voljom naprijed» i mogućnosti da se postane stradalnik, obezbjeđuje križarima određenu vrstu povezanosti s jednom širom ljudskom grupom heterogenog oblika, koja se suočava i sa neprijateljskim okruženjem i sa izuzetno teškim uslovima života.

Prinčevi iskorišćavaju svoje borbene uspjehe

            Ukoliko je došlo do drugih pragmatičnih uticaja, suprotno onome čemu su se nadali muslimani i Vizantija, oni ne uspjevaju da unesu nereda među franačko ljudstvo.  Muslimani su daleko od ujedinjavanja:  fatimidska dinastija vlada Egiptom te se kad-tad moraju suočiti sa gubicima nanesenim Turcima koji su im, iako također muslimani, neprijatelji.  Što se tiče čisto vojnih pitanja, treba vjerovati da franački vitezovi nisu bili vojno slabiji od Turaka ili Arapa jer su ovi par puta poraženi od njihovih vojski, čime su Franci pokazali da se znaju prilagoditi vojnoj taktici neprijatelja.

            Sporost pohoda (prošle su tri godine od pokretanja vojske do zauzimanja Jerusalema) se pripisuje na par faktora.  Prvo je tu izuzetno težak i nepoznat putni pravac kojim su išle vođe pohoda, zatim nepredvidiva i neuslovna klima kojoj se trebalo adaptirati i, na kraju, sama struktura vojske gdje su pješaci, bili oni borci ili ne, i tovar obavezno usporavali kretanje.

            Ukoliko je snabdjevanje vojske bilo otežano ono je predstavljalo priliku vojnim vođama da pokažu svoje druge kvalitete:  u nedostatku jakog smisla za organizaciju, pokazali su kapacitet za prilagođavanje uslovima i to je, bez ikakve sumnje, razlog zbog kojeg su i pobjedili.

 

Čitave porodice uz križare 

Brojniji i od same vojske, narod se priključuje Godefroiu de Bouillonu kada prelazi Bosfor.  Papa dozvoljava «prigodno prisustvo» žena i djece.

Pomoć Vizantije pod jednim uslovom 

Aleksije Komnen je spreman pomoći križarima jedino ukoliko njihove vođe (na slici vidimo Godefroia de Bouillona) se zakunu da će mu povratiti teritorije koje su mu oduzeli muslimani u VII stoljeću.

 

Glave lete u Nikeji

Napustivši Konstantinopol i krečući za Jerusalem, križari se 26. juna 1097. godine dočepavaju glavnog grada seldžučkog sultanata u Rumu.

 

Konjica napada Antioh 

Krišćani opsjedaju ovaj grad od 21. oktobra do 28. juna 1098. godine.  Turci ostaju u njemu sve dok se vođa grada ne preda.  Bohémond de Tarente, usprkos svađi sa Raimondom de Saint-Gillesom,  postaje antioški princ.

Sveta strelica

Njom se najvjerovatnije koristio jedan Longin, slijepi rimski centurion, koji je njome probio Kristovo bedro da bi se uvjerio da je Isus umro i skinut s križa.  Krv koja je ostala na vrhu strelice mu je povratila vid.  Sveta strelica je ponovno pronađena tokom opsade Antioha te je dobila status svete relikvije.

 

Hronika Ibn al-Athira

«Kada su Franci, nek ih Bog ocrni, osvajanjem postali gospodari islamske zemlje to se poklopilo s vremenom kada su islamske vojske bile zauzete međusobnim ratovanjem, iz čega je proizašlo neslaganje i neujednačenost među muslimanima kao i bijeg njihovih snaga.»