Četvrtak 19.10.2017 16:17:25

Tuzlarije - slike, priče... 
Vijesti 
Tuzlanke i Tuzlaci 
Naše bebe 

Tuzlanski dosje 
Info Servis 
Mapa Tuzle 
Vremenska prognoza 
Kulturologija 
Sportarije 

Bilten rada Općine Tuzla 
Tuzla u slikama 
Baza slika 
Vremeplov 
Stare slike pričaju 
Mali oglasi 
Tuzlanska ikona - Meša 
Znanjem protiv droge 
Kapija (25.05.1995.) 
Srebrenica (1995-2006) 


Top vijesti 
Vijesti iz minute u minutu 
Vijesti domaćih medija 
Foto priče 
Dosjei 
Feljtoni 

Tuzlarije Forum 
Tuzlarije Chat 
Ankete 
Čestitke-želje-pozdravi 

Zanimljivosti 
Showbusiness 
Taze vicevi 
Neobične fotke 
Horoskop 
Web igrice 

Erotske zanimljivosti 
Djevojka dana 
Momak dana 
 

Kursna lista 
Telefonski imenik FBiH 
Zakoni 
TV programi 
 

Vizitke 
Marketing 




Čavrljajte uživo
Users in Chat
TUZLARIJE CHAT


VRIJEME U TUZLI
Partly sunny
Temperatura: 26 C°
Stvarni osjećaj: 27 C°
Vlažnost: 33%
Pritisak: 1016.00 mb ↓
Vjetar:
Smjer: Z
Vidljivost: 16 km
Oblačnost: 35%
UV index: 1
Vremenska prognoza


Rezultati

STARE ANKETE

KAPIJA

25-05-1995





RAZBIBRIGA

Davor im je stisnuo zlatni gumb, a pola sata prije nastupa saznale su za smrt prijateljice

VIDEO Skupio je 20 cura i fotkao im izraze lica dok su svršavale

Tinejdžerica htjela prodati nevinost kako bi kupila iPhone, u hotelskoj sobi dočekao je šok

Iznenadit će vas kako današnji djevci i djevice zamišljaju seks

Rozga nakon prekida sa Hauserom i glasina da ima novog dečka: "Istina uvijek izađe na vidjelo"

VIDEO Zlatko Pejaković o Oliveru: "Po čemu je on legenda?"

Liječnik seksualno zlostavljao cijelu reprezentaciju: "Gurnuo mi je prste u vaginu..."

Šprajc Plenkoviću poklonio košaru namirnica protiv anemije, evo kako je Plenković reagirao

Pink mrtva pijana napisala Eminemu da ga voli, on joj odgovorio samo jednu riječ

Ovako je govorila Milica Mihajlović: "Pametnija sam, poštenija, imam više stila i jako sam cool"

Tko je Martina Todorić, missica koja napušta brod koji tone

Todorića ovo neće razveseliti: "Iznajmljuje se dvorac u Šestinama, vlasnik je morao žurno u London"

Otkriven sramotan razlog zašto sve manje muškaraca koristi kondome

FOTO Sandra Perković pozirala u vrućim hlačicama i mrežastim čarapama: "Sad si već premršava..."

Dok je policija odvodila Pirušku Canjugu, kroz vrata provirila njezina - sluškinja

VIDEO Mamić na sinovoj svadbi završio na podu: "Jebo sam vam majku svima"

Kontakt mail
tuzlarije@tuzlarije.net


FELJTONI

UVOD

«Križarski ratovi, krišćani protiv muslimana», Laurent Vissière

Križarski ratovi protiv opšteprihvaćenih ideja

Nekada davno, u jednoj zemlji...

SVIJET 1095. GODINE

Svijet 1095. godine

«Podijeljeni Istok je spreman na pad», Dominique Valérian

«Zapad uzima pričest», Jean Chélini

«Vizantija između Latina i Turaka», Mikaël Nichanian

JUNAČKA DJELA

«Prvenstveno vitezovi», Claire Lemy

«Križni put seljaka», Jean Verdon

Put k Jerusalemu

«Križarska vojska, neskladna vojska», Xavier Hélary

«Jerusalem, svetište nagovještenog masakra», Laurent Vissière

POSLJEDICE

«Zajedno... ali svako za sebe», Marie-Adélaide Nielen

«Kultura u dijeljenju», Anne Bernet

«Istok ostaje posmatran kao prijeteća kultura»

SAVREMENOSTI

Američka verzija «Carstva nebeskog», François Quenin

«Među stranicama», Véronique Dumas

«Križari na Internetu», Jonathan Wyplosz

 

Jerusalem, svetište nagovještenog masakra 

            Jun 1099. godine.  Nakon tri godine iscrpljućeg putovanja križari stižu pred zidine Svetoga grada.  Nadaju se da će osloboditi Kristov grob bez ikakvog krvoprolića, ali to ostaje neostvarena ideja:  ofanziva koju započinju 13. jula se pretvara u do tada nezapamćen zločin. 

Laurent Vissière

          «Preradosni da su se našli u tolikoj blizini Svetih mjesta, rulje liju suze radosnice dok čekaju službenu objavu da su stigli u Jerusalem,» te, prema navodima hroničara Fouchera de Chartresa, križarska vojska dolazi do nadomak Jerusalema pjevajući himne i uzvikujući radosne poklike.  Zora je 7. juna 1099. godine.  Osjeća se napetost, jer je cilj tri godine putovanja, borbi i patnji napokon na dohvatu ruke.  Ipak, iza ovih prvostiglih križara ostaje još naroda koji su se pokrenuli još 1096. godine:  mnogi među njima umiru pod saracenskim i turskim mačevima i od iscrpljenosti, gladi i žeđi dok se ostali, obeshrabreni, vraćaju istim putem kojim su i krenuli.  Ukoliko je vjerovati brojkama Raimonda d'Aguilersa, kapelana tuluške grofovije, računa da se da je njihova vojska brojala ne više od 1 200 vitezova, 12 000 vojnika pješaka i par hiljada neboračkog stanovništva (sveštenstvo, djeca, žene i stariji).  Ovi koji su ostali na samom kraju su oni koji su se znali prilagoditi uslovima ratovanja na Istoku te time predstavljaju prekaljene borce.

            Nakon što januara 1099. godine napušta Antioh, križarska se vojska probija kroz Siriju bez suočenja sa ikakvim pravim otporom:  uz nekoliko izuzetaka, gradovi u koje su dolazili radije plaćaju danak nego da se suoče sa opsadom.  Od početka juna mjeseca, križari prolaze kroz mjesta u kojima je živio Krist i tu ih krišćanska populacija, već dugo živeći pod muslimanskom opresijom, dočekuje kao oslobodioce:  šestog juna zauzimaju Betlehem što predstavlja pogodno predskazanje, ali se situacija u Jerusalemu ne odvija jednako pogodno.

            Krajem XI stoljeća Jerusalem je veliki grad podijeljen u četiri gradske zone etničkog i vjerskog karaktera.  Muslimanska populacija  nastanjuje polovinu južnog dijela grada, Jevreji su skupljeni oko sjevernoistočnog, a krišćani (Grci i Sirijci) sjevernozapadnog dijela grada.  U normalnoj situaciji grad je brojao između 15 000 i 20 000 duša.  Ipak, grad je,  predhodnih godina zbog sukoba između Arapa i Turaka, mnogo propatio.  Osim toga, egipatski vladar Iftikhar al-Dawla je, pred nadolazećom vojskom križara, protjerao svo krišćansko stanovništvo iz Jerusalema.

            Grad je snažno zaštićen pojasom od 4 km.  Posebice dva elementa impresioniraju križare:  «Golijatov toranj» i nadasve «Davidov toranj» koji, prema hroničaru Foucheru de Chartresu, «svojom unutrašnjom stranom koja se uzdiže sve do polovine zidina zajedno sa njima čini jednu kompaktnu masu obloženu kamenjem četvrtastog oblika koje se međusobno drži otopljenim olovom».  Zidine su duple te se među njima nalaze kanali i izbočene utvrde; dolina Jozafata na istoku se čini neprelaznom.  Križari se nadaju da će se dočepati grada bez bitke, pod prisegom prijetnji, pregovora ili božjim čudom.  Više pokazatelja koje nam je ostavio izraelski historičar Joshua Prawer idu upravo u tom pravcu.  Križari ne posjeduju nikakav materijal za opkoljavanje grada što se može objasniti činjenicom da sa sobom nisu nosili katapulte i pokretne tornjeve, jer su ih obično pravili na licu mjesta, ali se ipak čini malo nevjerovatnim, u kontekstu onoga zbog čega su se tu i našli na prvom mjestu, da im nikada nije palo napamet da ih naprave i sa sobom nose od mjesta do mjesta.

            Na samom početku ovih pet dana, vođe pohoda odlučuju da će se posavjetovati sa pustinjakom koji živi na planini Maslinjak koja se nalazi u neposrednoj blizini grada.  Prema predanju Raimonda d'Aguliersa, pustinjak im kaže:  «Ukoliko sutra opsjednete grad sve do devetog časa [oko 15:00 sati], Gospodin Bog će vam ga i prepustiti» na šta su oni njemu odgovaraju «Ali nemamo pogone kojima bi mogli napasti zidine grada» na šta je on veli «Bog je svemoguć i ukoliko bude htio, sam će za vas uzdići zidine sa trstenim ljestvama».  Ujutro 13. juna, križari se bez ikakvog pripremanja bacaju na opsjedanje grada te se dočepavaju njegovih mazgala, ali, kako nemaju ljestve kojima bi se popeli uz zidine, taj se taj napad završava time što su im naneseni veliki gubici.  Ovaj budalasti napad bi se mogao objasniti čvrstim vjerovanjem u božje čudo.  Križari su išli na sve ili ništa jer im vrijeme nije nikako išlo u prilog.

            Iftikhar je u grad nanio ogromne rezerve životnih potrebština te je mirno mogao čekati na pomoć koju mu je obećao egipatski sultan.  Uostalom,  on redovno dobija pomoć tokom čitavog perioda opsade jer križari nemaju dovoljno ljudstva kojim bi blokirali sve ulaze u grad.  S druge strane, situacija u kojoj su se našli križari nije bila nimalo pogodna.  Nakon što su u po ljeta prešli Siriju, bili su prinuđeni podignuti vojni logor u po sušnog područja.  Uz sve to, Iftikhar naređuje da se po rijetkim izvorima vode pobacaju leševi životinja ne bi li ih time zatrovao.  Svi izvori se slažu po ovom pitanju trovanja vode:  «Tokom opsade grada», prenosi anonimni hroničar «patili smo od grozne žeđi do te mjere da smo popili svu vodu koju smo čuvali u torbama od volovske i teleće kože koju smo sobom nosili šest milja.  Voda koju smo dobili istim putem je nedugo zatim zatrovana...»  Zagađena voda postaje uzrokom užasnih bolesti.  Križari su prinuđeni da koluče vodu na čitavoj regiji, ali su Arapi oko svoje utvrde postavili gerilske snage koje sasvim efikasno eliminiraju ove izolirane grupe.  Voda, redukovana na najgori mogući način, biva prodavana, pa siromašno stanovništvo prvo počinje da umire od žeđi.

Križari se nadaju da će se božjim čudom dočepati grada

            Usprkos ovoj dramatičnoj situaciji, križarske vojske uspijevaju malo-po malo da uspostave svoje pozicije oko čitavog grada.  Tuluški grof, Raimond de Saint-Gilles, uspostavlja vojni logor na jugu ispod planine Zion; stanovnici francuske pokrajine Lorraine i njihov vođa Godefroi de Bouillon, Tancrčdovi i Robertovi Normani, i Flamanci Roberta Flamanškog se razilaze te se, bez ikakvog miješanja, raspoređuju po dužini zapadnih i sjevernih zidina grada.

            Poraz koji su pretrpjeli 13. juna uvjerava različite vođe da treba prisegnuti za ozbiljnijom opsadom grada i da treba napraviti ratne mašine:  katapulte, maljeve i pokretne tornjeve.

            Gdje su križari naučili poliorketiku?  Teško je dati odgovor na ovo pitanje.  Vrlo je vjerovatno da su se predhodnih godina obučavali u vizantijskim školama vojne taktike, ali je vjerovatnije da su mnogi podcijenili tehnički progres Zapada na početku XI stoljeća.  U svakom slučaju, hroničari prenose izvještaje o procesu gradnje sasvim jednostavnih pogona i da se jedini problem koji se pojavio ovog mjeseca juna 1099. godine nije ticao tehnike, nego materijala.  Nedostatak je drveta!  Judejske planine su ogoljene, a Saraceni su se već dočepali rijetkih rezervi drveta.  Križari zatim počinju metodološku potragu za drvetom svud oko zidina grada.  Hroničar Raoul de Caen sa izvjesnom ironijom prenosi da se Tancrčde morao bez ikakvog odlaganja izolirati od njegovih trupa nakon što je dobio «okrutnu dizenteriju»...  I da je tokom jednog od svojih prinudnih izleta ispod jedne litice naišao na sakrivene komade drveta:  «Joj Joj!  Suborci moji!  Priđite, priđite!» radosno kliče, «Ovamo!  Ovamo!  Pogledajte što nam je Bog poslao više od onoga čemu smo se nadali!  Tragasmo za nedirnutim stablima drveta, a on nam ga posla već obrađene!»  Iza ove trivijalne šale se nalazi i nepoborna istina:  tokom predhodnog ljeta, Egipćani su ponovno osvojili Jerusalem od Turaka, te su za sobom ostavili materijal za opsadu grada.  Lokalni krišćani pomažu križarima da spoje drva.  Ipak, sklop sretnih okolnosti će se pokazati presuđujućim.  Mala krišćanska flota se usidrava u luci u Jaffi, a egipatska flota se priprema da je napadne i uništi.  Za vrijeme opsežnih priprema egipatske vojske, đenovljanska i engleska posada dobija vrijeme da se i iskrca i stigne do Jerusalema dopremivši tako križarskoj vojsci materijal, oruđe i grede potrebne za prelaženje kanala pred jerusalemskim zidinama.  Ostatak mjeseca se posvećuje pravljenju ratnih mašina.  Ove mašine su oružje za bacanje:  balisti, sprava za rušenje bedema i katapulti koji na gradske zidine šalju samo kamenje i strijele, jer ovo netom izrađeno oružje nije bilo velike moći.  Branioci grada na gradske zidine stavljaju dušeke i vreće sa slamom ne bi li tako ublažili padni udar, te na katapultiranje neprijatelja uzvraćaju bacanjem iz manjih katapulta.  Ovaj dvoboj artiljerije koji je obilježio prve dane jula je svakako spektakularniji od «običnog» ubijanja.

            Opsadnici grada sve svoje nade polažu u izgradnju malja i dva napadna tornja.  Loranjani, Flemanci i Normandijci prave prvi stražarski toranj, a Raimond de Saint-Gilles «koji nikada nije htio ni za kime da zaostaje» kako prenosi Guibert de Nogent «ubrzo naređuje da mu se napravi isti» te mu isti prave đenovljanski mornari.  Ovaj tuluški grof, poznati velikaš, se svađa sa svim ostalim velikašima te se, sve do posljednje opsade, nada da će sam i bez ičije pomoći izvojevati pobjedu nad gradom.

            Ostali su nam precizni opisi ova dva napadna tornja:  bio je to četvrtasti pogon na kojem je napravljen visoko uzdignut i nakoso postavljen podijum, odnosno sprat.  Na središnjem nivou tog pogona se otvara jedna vrsta mosta na dizanje koji je planiran da se koristi za uzdizanje križara.  Ova struktura ima dvije slabe strane:  preglomazna je, presporo se kreće, te je potrebno pred njom izravnati teren i zemljom napuniti kanale koji su napravljeni u odbrani gradskih zidina.  Kako su građeni od drveta, vatra im predstavlja najvećeg neprijatelja:  potrebno ih je zaštititi lesom i svježe oljuštenom korom vrbovog drveta.  Saraceni posjeduju «grčku vatru», što je mješavina smole, nafte i zapaljivih materija koja se stavlja na gomilice kuhane zemlje koja se zatim lansira uz pomoć balista:  ostaci ovog materijala su nađeni prilikom arheoloških iskopina Jerusalema.

Špijuni im se šalju katapultom

            Albert d'Aix prenosi opis pripremanja križara sa obiljem detalja:  «Zatim smo pozvali mladiće i starce, momke, djevojke i žene, da krenu k dolini Betlehema u potragu za grančicama i da ih mulama, magarcima ili na sebi prenesu do vojnog logora, te da ih zatim u tri gomile nanesu na spravu koja će time biti zaštićena od saracinskih strijela...  Donesena je gomila vrbovih grančica, na nju je istresena lesa, te, da bi se ublažila neprijateljska vatra, ta je gomila udvostručena polaganjem konjske, bivolje i kamilje kože».

            Da bi ostvarili elemenat iznenađenja, križari ove radove obavljaju u najvećoj tajnosti.  Branitelji Jerusalema šalju svoje špijune.  Poteviški sveštenik Pierre Tudebode, koji se pridružio pohodu, kazuje o zarobljavanju jednog od špijuna:  «Jedan dan je nađen jedan Saracen koji je došao u krišćanski vojni logor ne bi li osmotrio neke od sprava koje su pravili krišćani.  Ali Sirijci i Grci, vidjevši da je Saracen, uzviknuše križarima «Ma te Christo caco Sarazin» [iskrivljeni grčki] što na našem jeziku znači:  «Pa to je bestidni Saracen».  Zaustavivši ga, križari ga kroz drogmana, to jest prevodioca [riječ je arapskog porijekla], upitaše zašto je došao.  On odgovori:  «Saraceni su me poslali jer su htjeli da vide koje vi to sprave gradite», a krišćani mu rekoše:  «Dobro», te ga saslušaše, zavezaše mu noge i ruke i postaviše na spravu koju su zvali top-kamenjar.  Napregnuše se iz sve snage te ga iz njega ispališe u pravcu gradskih zidina, ali nije dosegao tako daleko jer su prenapeti lanci popustili pa se zalijepio od gradske zidine

Isprovocirani Saraceni pljuju po križu

            Slanje špijuna katapultom ostaje jedno od klasičnih predanja opsade, ali je ova anegdota interesantna jer jasno pokazuje kolaboraciju zapadnih križara (koje Tudebode kratko zove «krišćani») i istočnih krišćana koji govore grčki i sirijački jezik (zajednički jezik kojim se koriste među njima je svakako grčki).  Uspjeh pohoda u mnogome duguje potonjima.

            Četiri sedmice neprekidnog posla su potrošene na sklapanje ovih pogona.  Križarska vojska, koja sve više i više pati zbog vrelina i nedostatka vode, se čini moralno slabijima od branitelja grada kojima, za razliku od križara, ništa ne fali.  Posljednji napad će biti predhođen ogromnom duhovnom pripremom (danas bismo je nazvali «psihička priprema»).  U čitavom vojnom logoru se proglašava post u trajanju od tri dana, a 8. jula se održava ogromna crkvena procesija oko logora:  golih nogu u znaku pokajanja, ali ruku podignutih u visini ramena, za svaki slučaj, ogromne gomile križara dolaze pred gradske zidine.  Križari, hranjeni biblijskim tekstovima, možda misle da će jerusalemske zidine nestati same od sebe kao što su i jerihonske zidine pred Hebrejcima?  Vrlo je vjerovatno da su upravo to i mislili jer se tokom crkvene procesije recituje biblijska «Priča o Džošui».  Nakon uzaludne četveromjesečne opsade grada, ova crkvena procesija ima za cilj ojačati duhove i smiriti svađe koje potresaju vojsku:   Tancrčde i Raimond de Saint-Gilles se javno mire usred planine Maslinjak.

            Ova crkvena procesija prolazi tako blizu zidina grada da branioci grada ciljaju na hodočasnike:  «Nakon što izazvaše gnjev krišćana svojim omalovažavanjem i ismijavanjem», prenosi Albert d'Aix, «Saraceni postaviše križeve na bedeme utvrde te počeše pljuvati po njima i, bez ikakvog ustručavanja, po njemu uriniraše pred svim tim svijetom koji ih gleda».  Muslimani ovime svjedoče da se uopšte ne boje boga svojih neprijatelja, ali im jedna ovakva provokacija, u kontekstu svetog rata, uopšte nije bila potrebna...

            Do sutra, vođe utanjavaju konačan plan napada.  Napad će početi simultano sa tri mjesta.  Raimond de Saint-Gilles diže napadni toranj na južnom gradskom izlazu Zion;  Tancrčde se na zapadu bavi tornjem Golijatom.  Godefroi de Bouillon se obavezuje da će napasti sjeverno krilo odbrane time što će postaviti napadni toranj na mjesto gdje se zidine čine najslabijim u tački koja još nije bila opkoljena.  Prestravljeni muslimani zorom otkrivaju ogroman drveni napadni toranj naslonjen na predhodno zanemareni sjeverni dio zidina, dok se drugi približava južnim zidinama grada.

            Ipak, dolazi do sporog postavljanja tornjeva jer zemlja pod njima nije poravnjena.  Križari nastoje da oslabe zidine pred njima tako što pojačavaju katapultiranje gradskih zidina, te ogromnim maljevima danima jurišaju na sjeverne zidine grada.  Iako su im sprave obložene vrbovim lišćem i lesom, Saraceni ih dokrajčavaju paleći ih «grčkom vatrom».

            Rad na prokopavanju se pokazuje efikasnim:  gradnja Godefroijevog napadnog tornja se bliži kraju.  Provansalski napadni toranj na jugu pada u jarak, te grof Saint-Gilles nudi srebrnjak svima koji u kanal bace po tri kamena:  ova taktika plaćanja se pokazuje itekako isplativom jer se jarak, usljed nagomilanog kamenja, ubrzo i napunjava.  Relativno dobro koordiniran, opšti napad počinje 13. jula, ali je potrebno još dva dana da bi se napadni tornjevi dogurali do gradskih zidina.  Za to je vrijeme odbrana grada imala vremena da izvrši reorganizaciju, a zapadni hroničari, kao što je Raimond d'Aiguliers u detalje obavještavaju o tehničkom aspektu napada:  «Dok se naši spravama približavaju zidinama grada, opkoljeni narod na njih baca ne samo kamenje i strijele, nego i goreće drvo i piljevinu, a zatim, kroz drvene katapulte, prema nama bacaju smolu, vosak, sumpor, kučinu i goreću odjeću, te hitaju prema nama čekiće na čijim krajevima su montirali oštru stranu eksera, pa oni, u šta god se zabili, stvaraju ogromne otvore, pa se odmah zatim njima vraćaju.»

            Što se tiče opkoljenog naroda, oni mobiliziraju žene i djecu kojima zapovijedaju da vodom ili sirćetom gase novonastale vatre.  Provansalski maljevi ne bivaju oštećeni vatrom.  Arapski hroničar Ibn al-Athir kaže da sve neprijateljsko što je moglo gorjeti i gori, što nije tačno, ali je svakako oštećeno i to do te mjere da je grof Saint-Gilles neuspješno ubjeđivao svoje vojnike da nastave sa napadom i naredni dan.  Četrnaestog se borbe prekidaju padom noći.  U oba tabora, usprkos iznurenosti, noć se provodi u povremenim okršajima.  Opkoljeni narod se boji iznenadnog napada na gradske zidine, a ljudi koji ih drže u opkoljenju se boje Saracena koji bi iznenada mogli popaliti njihove sprave.  Napad se nastavlja svom silinom u zoru petka petnaestog, ali ovaj put, vojni moral raste nevjerovatnom brzinom među napadačima u podne, te sjeverne zidine padaju.  Dva brata, Liétaud i Engilbert de Tournai, iskorišćavaju dimni zid koji je nastao paljevinom, te preskaču Godefroijev napadni toranj.  Grof pokrajine Basse-Lotharingie i njegovi vitezovi im se smjesta pridružavaju, te savladavaju smjenu straže na tom mjestu.  Križari se bacaju na vrata koja se pod njihovim pritiskom otvaraju, te čitava križarska vojska počinje da divlja gradom.  Jedino Provansalci na jugu se ne uspijevaju ubaciti unutar zidina grada, te grof Saint-Gilles, shvaćajući situaciju u kojoj su se našli viče prema njima:  «Šta čekate?  Ovim putem krenite kojim su svi Franucuzi koji su već u gradu krenuli!»  Ono što se zbilo je da su Provansalci ušli u grad pregovorima:  fatimidska kasarna postavljena na južnim zidinama i na tornju Davidu, je ocijenila da je situacija očajna, te se, da ih se ne bi pobilo, jednostavno se predala grofu, a ovi im, u zamjenu, dozvoljavaju da napuste grad sa oružjem i sa tovarom, što im kasnije ostali križari zamjeraju.  Ovo je razlog zbog kojeg su provansalske trupe kasnije ušle u grad.

«Nevjernici» bivaju masakrirani u džamiji Al-Aqsa

            Svi hroničari opisuju pljačkanje Jerusalema u svim njegovim grozomornim detaljima, tako da zbog ove sramotne aktivnosti križara lipte i tinta i krv.  Ne treba misliti da se bitka završava padanjem zidina.  Naprotiv.  Križari tokom dva naredna dana pristupaju krvoločnom pohodu.  Stanovnici grada se brane do zadnjeg, raštrkani po raznim zgradama, a posebice na terasi džamije Al-Aqsa koju Zapadnjaci zovu «Solomonov hram».  Upravo džamija Al-Aqsa postaje mjesto zadnjih bitaka i upravo tu križari masakriraju posljednje «nevjernike».

Ulice su zakrčene osakaćenim leševima

            «Na ulicama i gradskim trgovima su prisutni komadi glava, ruku i nogu.  Pješadija i vitezovi se kreću gazeći preko leševa,» prenosi Raimond d'Aguilers koji dodaje:  «U Solomonovom hramu je krv dosezala do vitezovih koljena i do konjskog đema...»  Ova zadnja slika koja dobro sažima križarsko barbarstvo nije ništa drugo do citat iz Apokalipse (XIV, 20), knjige koja je namjerno citirana ne bi li se time ova situacija stavila u vjerski kontekst.  Ovdje se ne radi o pravdanju neopravdanog, ali bi trebalo napomenuti da je «kulturni rat» san XX stoljeća, a ne stvarnost srednjeg vijeka.  Kada su se Turci 1077. godine dočepali Jerusalema, i oni su na isti način masakrirali muslimansko stanovništvo koje se našlo u džamiji Al-Aqsa.

            Hroničari ne dozvoljavaju brojanje ljudskih gubitaka:  Zapadnjaci se hvale da su pobili 10 000 nevjernika u Velikoj Džamiji, a muslimani plaču za 70 000 ljudi!  Brojke koje imamo očito nemaju nikakvog smisla.  Da li se grad nalazi potpuno nenastanjen na dan pobjede?  Sumnjamo, jer tekstovi govore o brojnim zarobljenicima koji će kasnije biti prodani kao robovi ili mijenjani u strahu od odmazde.  Sačuvana pisma ukazuju na to da su se Jevreji iz dijaspore potrudili i otkupili njihovu braću po vjeri.  Isto tako, krišćani koji su prije opsade Jerusalema istjerani iz grada se vraćaju u svoj dio grada.

            Zauzimanje Jerusalema kruniše ovaj pohod, ali isto tako otkriva mnoge nedorečenosti.  Šta raditi sada kada je grad zauzet?  Zapadnjaci pobjeđuju u svetom ratu, ali im je još ostalo da povrate mir u području sa susjednim kraljevinama i neprijateljskim muslimanskim snagama, dok se velika većina križara priprema da napusti Istok i krene k Europi.  Kada 22. jula Godefroi de Bouillon uzima naziv štićenika Svetog Groba da bi vladao pokorenim gradom, budućnost sviju ostaje užasno neizvjesna.

 

Krajnja pobjeda 

Petnaestog jula 1099. godine nakon više mjeseci opsade i desetina neuspjelih napada, križari su otkrili u čemu je problem.  Liétaud i Engilbert, koje slijedi Godefroi de Bouillon ulaze u grad sa sjevernih zidina.  Ubijanje počinje.

 

Era ratnih strojeva 

Da bi iznenadili neprijatelja, križari uzdižu napadne tornjeve, «dvorčeve od drveta» koje sklapaju  u posljednjem trenutku.  Oni također koriste maljeve, «ratne ovnove», baliste i katapulte.  Saracini se uglavnom koriste strijelama i «grčkom vatrom».

 

Sveti grad pod opsadom 

Ovaj plan grada Jerusalema napravljen u XII stoljeću, za vrijeme u koje je nastao, predstavlja izuzetan dokumenat s obzirom na preciznost informacija koju nudi:  topografski podaci, lokacija svetih mjesta, spominjanje prilaznih puteva gradu.  Na ovoj karti je također prikazan i zid kojim je Godefroi ušao u grad.

 

Ambiciozni ratnici 

Normandski princ Sicilije, Tancrčde de Hauteville uzima aktivan udio u opkoljavanju grada.  Kako ga Godefroi odstranjuje s trona kralja Jerusalema, Tancrčde nasljeđuje kneževinu Antioh.

 

Uz božju pomoć 

Vojna organizacija pohoda je neodvojiva od njegove duhovne dimenzije.  Nakon opsade, na vijest o dolasku egipatskih trupa, Pierre l'Ermite (na slici), koga određuje Godefroi i jerusalemski patrijarh, organizira crkvenu procesiju ispred zidina.

 

Narodom izabran Godefroi 

Na dan 22. jula 1099. godine, savjet glasača sastavljen od barona izabira Godefroia de Bouillona za kralja Jerusalema.  Uzevši u obzir da grad pripada Crkvi, Godefroiju je draža titula «štićenika» Svetog groba.

 

Iz pobjede u pobjedu

Preplašeni dolaskom egipatskih trupa vezira Al-Afdala koji se stacionirao u u dolini Ascalona, križari ih napadaju i izvojevaju pobjedu nad njima 12. augusta 1099. godine.  Godefroi zalaže zastavu i mač pobijeđenog u Sveti grob.

 

 

 

 

 

6. juni 1099.

Križari okupiraju Betlehem

13. juni

Prva ofanziva na Jerusalem se završava porazom.

17. juni

Đenovljanski i engleski mornari se iskrcavaju na Jaffi.  Oni križarima nose materijal i oruđe potrebnih za konstrukciju oružja za opsadu.

8. juli

Crkvena procesija oko gradskih zidina u znak pokajanja.

13. juli

Početak opšte ofanzive na Sveti grad.

22. juli

Godefroi de Bouillon preuzima zvanje štićenika Svetog groba.

 

 

 

 

 

Džamija Al-Aqsa

Sagrađena na ostacima antičkog hrama Herodotu, gdje muslimani  grade ogroman kompleks koji uključuje i Kube stijene (odakle je Muhamed uzdignut na nebo) i džamiju Al-Aqsa.

 

Štićenik Svetog groba

Štićenik je svjetovni zaštitnik vjerske institucije.  Godefroi je zbog skromnosti izabrao ovo zvanje pred zvanjem kralja.  Ovo zvanje, prilično neutralno, nudi kompromis između barona i sveštenstva.

 

Poliorketika

Tiče se umjetnosti opsjedanja gradova, ona je tehnika okruživanja gradova.