Četvrtak 19.10.2017 18:29:51

Tuzlarije - slike, priče... 
Vijesti 
Tuzlanke i Tuzlaci 
Naše bebe 

Tuzlanski dosje 
Info Servis 
Mapa Tuzle 
Vremenska prognoza 
Kulturologija 
Sportarije 

Bilten rada Općine Tuzla 
Tuzla u slikama 
Baza slika 
Vremeplov 
Stare slike pričaju 
Mali oglasi 
Tuzlanska ikona - Meša 
Znanjem protiv droge 
Kapija (25.05.1995.) 
Srebrenica (1995-2006) 


Top vijesti 
Vijesti iz minute u minutu 
Vijesti domaćih medija 
Foto priče 
Dosjei 
Feljtoni 

Tuzlarije Forum 
Tuzlarije Chat 
Ankete 
Čestitke-želje-pozdravi 

Zanimljivosti 
Showbusiness 
Taze vicevi 
Neobične fotke 
Horoskop 
Web igrice 

Erotske zanimljivosti 
Djevojka dana 
Momak dana 
 

Kursna lista 
Telefonski imenik FBiH 
Zakoni 
TV programi 
 

Vizitke 
Marketing 




Čavrljajte uživo
Users in Chat
TUZLARIJE CHAT


VRIJEME U TUZLI
Clear
Temperatura: 18 C°
Stvarni osjećaj: 18 C°
Vlažnost: 51%
Pritisak: 1016.00 mb
Vjetar:
Smjer: IJI
Vidljivost: 16 km
Oblačnost: 0%
UV index: 0
Vremenska prognoza


Rezultati

STARE ANKETE

KAPIJA

25-05-1995





RAZBIBRIGA

Todorićeva kći preko boce Jane mužu poručila: "Samo me zagrli i budi tiho"

Davor im je stisnuo zlatni gumb, a pola sata prije nastupa saznale su za smrt prijateljice

VIDEO Skupio je 20 cura i fotkao im izraze lica dok su svršavale

Tinejdžerica htjela prodati nevinost kako bi kupila iPhone, u hotelskoj sobi dočekao je šok

Iznenadit će vas kako današnji djevci i djevice zamišljaju seks

Rozga nakon prekida sa Hauserom i glasina da ima novog dečka: "Istina uvijek izađe na vidjelo"

VIDEO Zlatko Pejaković o Oliveru: "Po čemu je on legenda?"

Liječnik seksualno zlostavljao cijelu reprezentaciju: "Gurnuo mi je prste u vaginu..."

Šprajc Plenkoviću poklonio košaru namirnica protiv anemije, evo kako je Plenković reagirao

Pink mrtva pijana napisala Eminemu da ga voli, on joj odgovorio samo jednu riječ

Ovako je govorila Milica Mihajlović: "Pametnija sam, poštenija, imam više stila i jako sam cool"

Tko je Martina Todorić, missica koja napušta brod koji tone

Todorića ovo neće razveseliti: "Iznajmljuje se dvorac u Šestinama, vlasnik je morao žurno u London"

Otkriven sramotan razlog zašto sve manje muškaraca koristi kondome

FOTO Sandra Perković pozirala u vrućim hlačicama i mrežastim čarapama: "Sad si već premršava..."

Dok je policija odvodila Pirušku Canjugu, kroz vrata provirila njezina - sluškinja

Kontakt mail
tuzlarije@tuzlarije.net


FELJTONI

UVOD

«Križarski ratovi, krišćani protiv muslimana», Laurent Vissière

Križarski ratovi protiv opšteprihvaćenih ideja

Nekada davno, u jednoj zemlji...

SVIJET 1095. GODINE

Svijet 1095. godine

«Podijeljeni Istok je spreman na pad», Dominique Valérian

«Zapad uzima pričest», Jean Chélini

«Vizantija između Latina i Turaka», Mikaël Nichanian

JUNAČKA DJELA

«Prvenstveno vitezovi», Claire Lemy

«Križni put seljaka», Jean Verdon

Put k Jerusalemu

«Križarska vojska, neskladna vojska», Xavier Hélary

«Jerusalem, svetište nagovještenog masakra», Laurent Vissière

POSLJEDICE

«Zajedno... ali svako za sebe», Marie-Adélaide Nielen

«Kultura u dijeljenju», Anne Bernet

«Istok ostaje posmatran kao prijeteća kultura»

SAVREMENOSTI

Američka verzija «Carstva nebeskog», François Quenin

«Među stranicama», Véronique Dumas

«Križari na Internetu», Jonathan Wyplosz

 

Kultura u dijeljenju 

Svakodnevno se susrečući, Franci i Saraceni postepeno uče da se okorišćavaju međusobnim bogatstvima.  Istočnjački egzotizam osvaja Europu, a flandrijski štofovi interiore medina...

Anne Bernet

            Usprkos očiglednom antagonizmu, krišćanska i muslimanska civilizacija se ipak suočavaju pa često dolaze u dodir, daleko od toga da su Zapadnjaci zatvoreni prema arapskim kulturnim i naučnim, tehnološkim i filozofskim dostignućima.

            Odavno su međunarodnim diplomatskim odnosima, ali isto i španskim i sicilijanskim podsredstvom, kroz muslimane, europski trgovci, učenjaci, ljekari upoznavali se sa onim šta se događa, radi i misli u svijetu Islama.  Odavno se bogata klijentela upoznala i razvila ukus za proizvode i namirnice sa Istoka nad kojima monopol drže Konstantinopol i Aleksandrija na koje nabijaju astronomske cijene.  Prvi križarski pohod i uspostavljanje Latinskog jerusalemskog kraljevstva s Istoka u Svetoj zemlji, otvaraju široki trgovački rejon sve do bedema Vizantijskog carstva, te se tako omogućava masovni izvoz svega što je do tada činilo nepristupne izvore luksuzne umjetnosti istočnjačkog življenja.

            Ukoliko je prije njihovog prolaska kroz Konstantinopol već i postojalo međusobno poznavanje pri čemu su Grci i Franci bili frapirani jedni drugima, prvi jer su izgledali kao kvazibarbari, a drugi jer su izgledali kao dekadentni krišćani, križari ipak moraju čekati na svoj prvi oružani i pobjednički sukob sa muslimanima da bi uopšte mogli dobiti ideju o nepresušnim izvorima arapskog bogatstva.

            Zauzimanje vojnog logora atabega Kurbuqe iz Mossoula marta 1098. godine ih dobrano iznenađuje.  Da li je sultanova namjera bila zaslijepiti ih?  «Među ovim odranim bogatstvom se primjećuje šator, koji nam je poslužio kao istinski uvod u novi svijet koji nam je pripremio princ Kurbuqa.  Šator je napravljen kao što bi bio napravljen grad, ukrašen tornjevima, pokriven bogatom svilom i kadifom [...].  Sa sredine šatora, koji je sam po sebi čini kao vrlo logičan geometrijski oblik, vode prolazi ka mnogobrojnim prostorijama koje se čine kao ulice u kojima se opet nalaze brojni drugi smještaji koji sliče krčmama.  Pobrinulo se da oko 2 000 ljudi može bez problema živjeti u ovoj prostranoj građevini».

            Razumljivo je da su i došljaci željeli okusiti ove nepoznate užitke.  Ipak, jednom nastanjeni u Svetoj zemlji, oni ne koriste pljačku ili prisvajanje koji su uslovili križarski pohod da bi se dočepali istočnjačkog načina života i prednosti koje Istok pruža, nego se koriste trgovačkim i intelektualnim razmjenama pravnog i regularnog oblika.

            Ovdje se ne radi o kolonizaciji u modernom značenju te riječi, već se radi o kapacitetu čovjeka da se prilagodi novoj zemlji na taj način da se ni po čemu ne razlikuje od autohtonog stanovništva, što je, na kraju krajeva, bio i imperativ tog vremena jer se većina križara nakon zauzimanja Jerusalema vratila u svoje rodne zemlje  te je u Palestini ostalo samo par stotina Zapadnjaka.  Odbrana franačke kraljevine Jerusalem početkom XII stoljeća se ne sastoji od više od 300 boraca i isključuje mogućnost pokrivenosti čitave novoosvojene teritorije.  Da bi se osigurao opstanak te populacije, potrebno je bilo osloniti se na lokalnu populaciju, na krišćane s Istoka, Armejce, ali također i na muslimane koji u prelasku vlasti s šeiha ili atabega na franačkog barona, ni ne vide neki veliki gubitak.

            Ono što arapski putopisac Ibn Žobair konstatuje je da je zaista prošlo 24 godine od franačkog uspostavljanja vlasti:  «Krenusmo iz Torona putem okruženim farmama u kojima žive muslimani koji dobro živjahu pod franačkom dominacijom.  Da nas Alah još jednom dovede u slično iskušenje!  Jedini uslov koji im Franci postaviše je da im daju polovinu svoje žetve i da plate lični porez u visini od jedan dinar i sedam kirata, plus skromni porez na drva u voćnjaku.  Muslimani su vlasnici svojih prebivališta te se uređuju na način koji sami odaberu.  Tako su uređene ove farme i sela u kojima oni žive na franačkoj teritoriji.  Srca mnogih muslimana su puna nade da se ovdje nastane gledajući kako žive njihova braća u oblastima pod muslimanskom dominacijom jer je život tamo manje nego ugodan.  U ovim se zemljama, prenose nam oni, ljudi neprestano žale zbog nepravde upravnika, pa nemaju druge nego radovati se franačkom uređenju i njihovoj pravdi na koje uvijek mogu biti ponosni».

            Suživot se ponekad očito predstavlja na živopisan način.  U namjeri da se dočepa novca svog punca, jedan posebno škrt armenijski trgovac, se u tajnosti savjetuje sa jednim franačkim trgovcem koji mu predlaže da bi, u znak pokajanja što je prodao svoje vitezove pred svojim puncem trebao odsjeći bradu da bi mu na taj način dokazao koliko mu je žao zbog gubitka.  Užasnuti punac mu, na veliko franačko zadovoljstvo, radije plaća dug nego da ga gleda golobradog kao da je eunuh, što Francima služi da im se obojici nasmiju...  Ipak, iznad ove nedorečene atmosfere koja svojim trpeljivim karakterom iznenađuje sve pridošlice, koje su to tehničke, trgovačke i intelektualne razmjene među Istočnjacima i Zapadnjacima?

            Kao prvo i prvo, franačko prisustvo, koje se održava zahvaljujući društvenim i običajnim izmjenama, spodrazumjeva i promjenu pejsaža.  Cvjetanje poljoprivrede rađene po europskom modelu se podržava uvođenjem povlastica arapskim seljacima zbog kojih palestinske, libanske i sirijske planine odzvanjaju smijehom.  Tehnička inovacija, do tada potpuno nepoznata na Istoku, je i vjetrenjača koja upotpunjuje siluete brda i koja olakšava rad na žrvnju koji se, do tada, ručno okretao.  Na visinskim predjelima su, malo po malo, izgrađivani dvorci i utvrde čija je svrha bila osigurati bezbjednost kraljevine i njenih vlastelinstava i koja, prilagođavajući se standardima lokalne arhitekture, preslikava feudalno-vojni arhitektonski stil Europe tog vremena.  U ovom je domenu Saracenski doprinos, bio nikakav.  Ova vrsta osiguranja protiv upadanja neprijateljskih vojski i beduinskih pljačkaša najviše ide na ruku arapskim seljacima.

            Najam stoke, u većini slučajeva ovaca i jarčeva, nije pod križarima pretrpio značajne promjene jer se križari koriste lokalnim životinjskim vrstama.  Zapravo istočnjački konji, arapski ili armenski koji su imali odličnu reputaciju i tokom antičkih vremena kada su korišćeni za prijevoz rimskih legionara, usprkos svojoj ljepoti i izdržljivosti, se ne uvršćavaju u feudalni način ratovanja i «naoružanja».  Ponosni pastusi su jedva disali pod težinom ovih preteških i preglomaznih vitezova koji su pod svojom opremom težili i po par desetina kilograma.  Franci na Istok donose europske vrste, svakako manje elegantne, ali sposobnije da udome svoje jahače i njihovu opremu.  Njihovim križanjem se stvara nova vrsta, takozvani berberski konji, jaki i prelijepi konji kojima će se Europa XVIII stoljeća ponositi i čijom će se prodajom Španija najviše okoristiti.

            Križari u istočnjačkim poljima i baštama otkrivaju, ili ponovno viđaju, biljke, povrće, žitarice i cvijeće koji su im mogli biti poznati i preko Rimskog carstva, ali koje su zaboravili.  Kafi (otkrivena u to doba u Jemenu) će trebati još tri stoljeća da bude uvežena u Europu, ali to nije slučaj sa rižom, koja se prilagodila klimi doline rijeke Po u Italiji, i šećernom trskom.  Šećerna trska, koja je na primitivan način uzgajana u Libanu, revolucionizira «kolačarstvo» jer postaje zamjena za med i jer dozvoljava probijanje radnji bombona, pekmeza, ušećerenog voća i ostalih slatkih proizvoda čija proizvodnja ostaje prekrivena velom arapske tajne.

            Povrtlarstvo se obogaćuje patlidžanima, špinatom i jednom novom vrstom artičoke, ove današnje, koja, iako samo ogroman čičak, uveliko zamjenjuje kulture uzgajane u Europi od antičkih vremena.  Ukoliko se donošenje luka vlašca, odnosno askalonškog luka, veže za križarski pohod (bitka za Ascalon 12. augusta 1099. godine), stručnjaci ostaju zamišljeni nad tačnim putem i načinom na koji je on donešen u Europu.  Također dolazi do ponovnog otkrivanja krhkih vrsta voća koje se zatim prenose na jug Europe.  Ovo je slučaj sa citronom i bigaradom, malom gorkom narandžom, inače nejestivom, ali apsolutnom caricom kolačarstva i mirisne industrije.  Perzijskog porijekla, kajsija, nekada smatrana luksuznim voćem u Rimu, po uzoru na lubenicu, ne kasni za osvajanjem gurmanskog svijeta te zbog nje dolazi do modifikacije raznih već postojećih lubeničastih i bundevastih kultura.  Palmino drvo i hurme koje su otkrivene na Istoku odmah osvajaju pridošlice koje, kroz njih, uče da cijene ukus za «preslatko».

            Neosporno je da Istok donosi najviše novina u ukrasne bašte.  Neophodnošću ugurane u unutrašnjost gradova i iza gomila smeća, srednjevjekovne bašte su neprohodne, te ostavljaju malo mjesta za uzgajanje cvijetnih kultura koje su u to vrijeme ograničene na gomilice malog domaćeg cvijeća tipa krasuljak, žuti sunovrat, ljubičica, primavera, spomenak, đurđevak, anemona i divlja ruža.  Prostor koji im je bio pristupan je primarno rezervisan za korisne kulture, povrće i ljekovite trave, te one sve zajedno prave ogradu od šimšira.  Srednjevjekovna Europa dakle potpuno ignoriše bukete i cvjetne dekoracije koje su obično rezervisane samo za pogrobne rituale seljaka.  Vazne za cvijeće ne postoje i niko nema pojma kako cvijetno ukrasiti svoj dom.

Rimski skluptori nalaze inspiraciju u arabeskama

            Uvođenje, odnosno ponovno otkrivanje, raznih vrsta mirisnog i velikog cvijeća koji se ne mogu ni porediti sa skromnim cvijećem koje služi kao ograda europskim baštama, revolucionizira odnos prema ovoj vrsti umjetnosti.  Mišljenje botaničara je podijeljeno po pitanju tačnog datuma otkrivanja ovih vrsta:  mnogi među njima su mišljenja da su donesene iz Španije i prije križarskih ratova, dok ostali podupiru teoriju da su se pojavile tek početkom XV stoljeća.  U svakom slučaju, svi se slažu da su bliskoistočnog porijekla.

            Arapske bašte nam opet donose bijeli list, zvani Madonin list, kao i rosu gallicu, odnosno malu sirijsku ružu koju su križari donijeli i prilagodili klimi grada Sensa.  Upravo je odatle francuski baštovani, nakon neprestanih poboljšavanja, šalju da cvjeta na sve strane Europe.  Ona u to doba postoji samo u roza, bijeloj i žutoj boji od koje se vrsta «inta» smatra narjeđom i najcjenjenijom.  Bijeli list i ruža se smjesta počinju koristiti i  tokom ženidbenih tradicija, a Crkva ne kasni da obožava Mariju kroz njeno novo ime «Mistična Ruža» te joj, u sklopu umjetničkih prezentacija, zadaje jedan list u ruke.

           Da li lokvanj osvaja europske bazene kroz posredstvo španskih ili egipatskih bašta?  Ne možemo tvrditi sa sigurnošću, ali je izvjesno da je njegov uspjeh trenutan.  Takva nesigurnost oko porijekla vlada i sa karanfilom i jasminom, jer se nije sigurno kojim su nam putem došli.  Mak vrste papaver somniferis odmah doživljava ogroman uspjeh zbog svojih medicinskih osobina, i zbog uspjeha pomada pravljenih od njegovog soka jer dolazi do izražaja njegovih smirujućih, anestetičnih i uspavljujućih osobina, kao i zbog njegovih ogromnih crvenih, bijelih ili narandžastih cvjetova.  Da li bivši stanovnik Perzije, imena koje na perzijskom znači svijetlo ljubičast, jorgovan, dolazi na Zapad križarskim ratovima?  I tu također ne možemo biti sigurni.

            Ponovno pojavljivanje bašta se obnavlja zahvaljujući rasparčavanjem cvijetnog mirisnog bilja.  Ovo bilje dovodi do čudnovatih kreacija i na polju interiora:  vijenac, poznat i kao kruna bilja, koji mladići i djevojke vole umetati u kosu postaje omiljeni poklon među zaljubljenima.  Već poznat u Rimu, ovaj ukras se ponovno pojavljuje zahvaljujući novim obiljem cvijeća.  Oblik «crkvenog vijenca», odnosno brojanice, koji se koristi tokom molitve «Pozdrav ti šaljem Djevo Marijo» dolazi upravo od ovog vijenca.

            Još jedna upotreba cvijeća koja se širi europskim prostorom je ukrašavanje poda spavaćih soba i slobodnih uglova dnevnih soba svježim buketima cvijećaVlada veliko rasipanje cvijećem tek tako bačenog pod noge te ono vrlo brzo nalazi put za smeće.  Europom se širi luksuz  jer im Istok ponovno otkriva lakši način života i u njima razvija ukus za višak.  Čak i više nego cvijeće, začini su svjedoci promjene običaja.

            Arapi nisu proizvođači začina, i križari u njih ne nalaze obradiva i skupa polja začina, nego nalaze Arape koji drže prodajnu kontrolu nad proizvodnim zonama začina u Indiji i udaljenijim krajevima.  Mletački i đenovljanski trgovci odjednom pokazuju do tada neviđen interes i strast za Sveta mjesta, samo da bi time sebi osigurali kontrolu nad velikim karavanskim putevima ne bi li time od Konstantinopola uzeli monopol nad njima.

            Primitivne jadranske i mletačke luke tako postaju trgovačka supermoć u narednom periodu od pet stoljeća.  Finansijska i vojna pomoć koja je došla križarima dolazi zaslugom Italijana koji su znali kako na Istoku osnovati poslovnice, takozvane funduke, iz kojih su u arapskim gradovima mogli trgovati svim i svačim.  Akademik René Grousset, veliki stručnjak o Istoku veli:  «Vjera je stvorila Latinski Istok, potraga za začinima ga je održala».  Vala baš.

Antički tekstovi u arapskom prijevodu se na Zapad probijaju kroz Španiju

            Nije da su začini bili nepoznati na Zapadu, dapače, ali, osim šafrana, tučak ovog dragocjenog bilja koje se uzgaja po čitavom Istoku se nikako nije mogao prilagoditi zapadnoj klimi.  Trebalo ih je, dakle, dobaviti na drugi način, a da se, uz to, plate minimalni porezi.  Biber indijskog porijekla, zbog kojeg se u narodu sačuvao izraz «dragocjen kao biber», se smješnom brzinom prilagodio europskoj klimi.  Klinčić kineskog karanfila,  molučki oraščić, isiot, cimet, kardamom, donešeni pod velikim strahom od crvenomorskih arapskih bandi, kamfor, svi ovi proizvodi kojima srednjevjekovna medicina daje imaginarna svemoguća svojstva, osvajaju europske tržnice iako im cijena ostaje prilično visoka.  Onoliko koliki zaslužuju, u tom vremenu kada se ne zna ništa o čuvanju hrane kroz proces konzervacije,i gdje je ukus govedine ustajao i sumnjiv, Zapadnjake ne zaobilazi ni istočnjačko kuharsko umijeće.  Medovina, piće od kuhanog vina sa dodatkom meda, postaje najpopularnije piće tog vremena.  Ne može se reći da je križarski rat porijeklo ovog fenomena, jer je on, osim što je podigao cijenu proizvoda, samo popularizirao ono što je već postojalo.

            Uostalom, daleko od toga da su začini jedini luksuzni proizvod koji je uveden uz podsredstvo trgovačkih italijanskih republika.

            Bilje za bojenje, kao što je to famozni bagdadški indigo, ili sirijski grimiz, će obojiti europske štofove koji među dragocjenim istočnjačkim materijalima počinje da konkuriše bogatoj klijenteli:  mosulški museli, svila koja se više ne dobavlja kroz Konstantinopol, kadifa i brokat iz Antioha i Damaska.  Tepisi i parfemi više nisu stvar ljudi koji žive u izobilju.  A nije ni drago kamenje.  Trebalo bi ne zaboraviti na uobičajene predmete koji na Istoku nalaze svoje puno rafiniranije i suptilnije blizance.  Damask se specijalizira u bijelom oružju sa bogato ukrašenim i izrezbarenim oštricama.  Sirijski glavni grad također čuva tajnu recepta sapuna na bazi mirisnog ulja koji potpuno zamjenjuje sapune na bazi loja koji su se do tada koristili u Europi.  Arapski pravljači čaša, tepiha i keramičari svakodnevnicu ukrašuju egzotizmom, a njihova djela se šire svijetom i na svoj način inspirišu europske zanatlije.  Pri izgradnji novih motiva koji krase europske crkve, rimski i francuski skluptori nalaze inspiraciju na tepisima i namještaju pristiglom iz arapskog svijeta.  Primjera radi, taj je dražesni istočnjački uticaj učinio fascinantnom baziliku Notre Damea du Puy-en-Velayu.

            Istočnjačka trgovina ne zaostaje za novim trendovima.  Istočnjaci nemaju žita i suhog voća čiji su veliki izvođači Italijani, te cijene lanene štofove i zavjese iz Flandrije, Champagnea i Normandije.

            Križari nisu u arapskom svijetu nego u Konstantinopolu zavolili užitke kupanja.  Grci su sačuvali rimske terme, hammam im je samo pandan.  U Parizu tog vremena koji ne broji više od 70 000 stanovnika, više od 26 termi, čije se otvaranje ubraja u početak francuskog stoljeća prilagođavanja modernom svijetu, nude svojim posjetiocima užitke mnogo bolje od onog koji im pruža obična kada.  Ukoliko im je prvobitni cilj bio da se kupaju, i to najčešće u dvoje, većina ovih prostorija je miješane prirode čiji vlasnici ismijavaju istočnjački običaj određivanja dana tokom kojih se samo žene mogu kupati.  U ovim isparavanjima hladne, vrele ili mlake vode uvijek namirisane laticama ruža, kamilice, zove i ružmarina se moglo također i jesti, piti, brijati, masirati, frizirati, depilirati, te iznajmiti krevet u jednom od procjepa, i to ne samo da bi se odmorilo...

            Iskreno, neke sobe za preznojavanje ubrzo počinju da liče na kupleraje i upravo se zbog toga, početkom Renesanse, kroz uticaj propovjednika reformi i liječnika koji se bore protiv širenja sifilisa, one i zatvaraju time osuđujući Europljane na dva stoljeća prljavštine.

            Ostale razmjene između Istoka i Zapada nisu tako miroljubive.  Od križara će Saraceni naučiti se koristiti pogonima od drveta koje su do tada ignorisali iz jednostavnog razloga:  rijetka nalazišta drveta kojim bi se ovi pogoni mogli napraviti.  U zamjenu, križari otkrivaju ono što se u to doba smatralo najubojitijim oružjem:  "grčka vatra", paket od kučine natopljen petrolejem koji se zatim zapaljuje i baca na neprijateljske utvrde ili plovila.  Istinu govoreći, samo ime «grčka vatra» nam govori da je ovaj izum zapravo posuđenica od Vizantijaca.  Jedini način da se ugase ove vatrene naprave:  pijesak.

            Na kraju, u domenu trgovine i običaja, ostaje nam zadnja ali ne i posljednja posuđenica od Arapa:  ponovno korišćenje robovima koje se velikom brzinom širi Europom iako nikada iz nje nije potpuno ni izišlo.  I tu Crkva pokušava da «nevjernicima» pripiše običaj prodavanja i korišćenja ljudi, te uvodi pravilo da prelazak roba na krišćanstvo mora spodrazumijevati i njihovo oslobađanje.  Ipak, i to pravilo se iskorišćuje te se usljed nenadanog i masovnog naglog prelaska robova na krišćanstvo, donosi novo pravilo kojim robovi ostaju robovima još par godina ne bi li se na taj način njihov iznenadni vjerski izbor stavio na kušnju.

            Usprkos svemu, ova materijalna dobra nisu sve što se razmjenilo, te za zapadnjačko sveštenstvo izvor velikog bogatstva predstavlja i pristup arapskoj učenosti i, zatim, i velikim antičkim tekstovima.  Iako je 645. godine kada muslimani zauzimaju Aleksandriju došlo do paljenja famozne biblioteke i gubitka nezamjenjive zaostavštine, veliki broj muslimanskih učenjaka ubrzo nadoknađuje gubitke time što ih zamjenjuje onima koji su čuvani u istočnjačkim manastirima.  Većina njih su tekstovi koji su morali biti prevedeni na arapski, te se oni na ovaj način, i uz špansko podsredništvo, vraćaju svojim zapadnjačkim izvorima.  Univerziteti u Kairu, Bagdadu, Kordovi i njihova učenost koja se zasnivala na već postojećem programu krišćanskih univerziteta, na svoj način, počinje da stavlja ove krišćanske univerzitete na kušnju.  Među njima Platon dobija vrlo bitno mjesto, ali izučavanje Aristotelovih djela, koji je predhodno skoro potpuno bio izgubljen za Europljane, predstavlja ogroman početak protoka ideja.  Pred ovom re-aproprijacijom antičkih djela, ni Albert Veliki ni Toma Akvinški nisu uspjeli da nametnu svoje premišljene filozofije.

            Da li bi trebalo ovaj povratak filozofske misli kriviti za brzo opadanje interesa za čistu književnost i za književno korišćenje latinskog jezika među učenjacima?  Onda bi se barem moglo reći da križarski ratovi potaknjuju stvaranje francuskih junačkih pjesama gdje se priča o ponovnom osvajanju Jerusalema i groznim patnjama na putu za njega.  Fizika, matematika, astronomija, arapska medicina, onoliko koliko podupiru antičke izvore, ih neumitno i obogaćuju novim saznanjima te se ovi domeni stvarnosti nastavljaju širiti, ali i pri tome, uticaj muslimanske Španije se pokazuje bitnijim, starijim i stvarnijim od uticaja Prvog križarskog rata.

            Tako pohod na drugu stranu mora na neki način predstavlja i ponovno otkrivanje zaostavštine koju su invazije i krize prošlosti uništile ili skrivale na svim poljima stvarnosti i onim najobičnijim i onim najvelikaškijim.  Sav ovaj luksuz, svo ovo bogatstvo o kome je Zapad zaboravio ne smije nam prikriti osnovnu istinu:  usprkos trgovačkim pogodnostima i dobicima kojim se obje strane okorišćavaju, križarski pohod, za svoje prave učesnike, ostaje duhovni elan koji je zaboravio zašto je došao na Istok, pohod neba i Boga koji stvara paradoks i istinski zbližava ljude dobre volje s obje strane.

 

Helenizam ulazi u arapski svijet

Solon, atinski pjesnik, veliki politički i društveni reformator, prenosi svoje znanje na tri učenika.  Ova istočnjačka slika svjedoči o muslimanskom otkrivanju antičkih tekstova (XII stoljeće).

 

Rafinirana veranda

Otkrivene u palačama arapskih prinčeva, bašta je mjesto za življenje.  Sultan joj postavlja publiku i tu zajedno sa svojim gostima provodi vrijeme i prima razne delegacije.  Na Zapadu su u to vrijeme bašte još uvijek posvećene rastu bilja.

 

Ruža hiljadu i jedne noći

«Ruža iz Damaska» koja je već bila poznata Rimljanima, je jedna od najstarijih.  Sirijci koriste ružinu vodu i ulje da bi pročistili svoja prebivališta.

 

Arapska medicina postaje model

U X stoljeću liječnici troše lijekove po kućama.  Hirurzi već počinju da praktikuju cezarski rez i smanjenje lomova uz pomoć adaptiranih instrumenata.

U školi za fizioterapiju

Istočnjački učenjaci se inspirišu djelima Antičke Grčke, kao što je Dioskorid, stručnjak za ljekovito bilje.

 

Ljekovita isparavanja

Križari u Konstantinopolu, gdje su se sačuvale rimske terme, okrivaju ljepote kupanja.  Istočnjački hammami, u Bagdadu ih je 3 000, imaju reputaciju da poboljšavaju protok krvi.

 

Poligamija ostaje suzdržana

Islam dozvoljava poligamiju.  Sultan u svom haremu ima na raspolaganju konkubine.  Svaki krišćanin koji se bavi poligamijom riskira da ga se ekskomunicira iz redova Crkve.

 

Neuništivi mačevi

Proizvedeni u Damasku, njihov otpor plijeni divljenje Franaka.

 

Trgovina se s Atlantika prenosi i na Crveno more

Nakon arapskih osvajanja od VII stoljeća, trgovina crnim robovima (Nubijci, Ganijci, Somalci) se širi i kroz Zapadnu Afriku i Bliski Istok.  Trgovini ljudima se pridružuju i Istočnjaci.

 

Konji heroji

«Berberi umiru, oni ne stare», kaže stara izreka.  Poznati zbog njihove izdržljivosti, ovi konji-oružje, koji rezultiraju križanjem teških europskih konja i paradnih arapskih konja, vide svoje lijepe dane pod berberskim jahačima.