Srijeda 18.10.2017 0:21:23

Tuzlarije - slike, priče... 
Vijesti 
Tuzlanke i Tuzlaci 
Naše bebe 

Tuzlanski dosje 
Info Servis 
Mapa Tuzle 
Vremenska prognoza 
Kulturologija 
Sportarije 

Bilten rada Općine Tuzla 
Tuzla u slikama 
Baza slika 
Vremeplov 
Stare slike pričaju 
Mali oglasi 
Tuzlanska ikona - Meša 
Znanjem protiv droge 
Kapija (25.05.1995.) 
Srebrenica (1995-2006) 


Top vijesti 
Vijesti iz minute u minutu 
Vijesti domaćih medija 
Foto priče 
Dosjei 
Feljtoni 

Tuzlarije Forum 
Tuzlarije Chat 
Ankete 
Čestitke-želje-pozdravi 

Zanimljivosti 
Showbusiness 
Taze vicevi 
Neobične fotke 
Horoskop 
Web igrice 

Erotske zanimljivosti 
Djevojka dana 
Momak dana 
 

Kursna lista 
Telefonski imenik FBiH 
Zakoni 
TV programi 
 

Vizitke 
Marketing 




Čavrljajte uživo
Users in Chat
TUZLARIJE CHAT


VRIJEME U TUZLI
Foggy
Temperatura: 10 C°
Stvarni osjećaj: 11 C°
Vlažnost: 93%
Pritisak: 1023.00 mb
Vjetar:
Smjer: CLM
Vidljivost: 1 km
Oblačnost: 20%
UV index: 0
Vremenska prognoza


Rezultati

STARE ANKETE

KAPIJA

25-05-1995





RAZBIBRIGA

Todorića ovo neće razveseliti: "Iznajmljuje se dvorac u Šestinama, vlasnik je morao žurno u London"

Otkriven sramotan razlog zašto sve manje muškaraca koristi kondome

FOTO Sandra Perković pozirala u vrućim hlačicama i mrežastim čarapama: "Sad si već premršava..."

Dok je policija odvodila Pirušku Canjugu, kroz vrata provirila njezina - sluškinja

VIDEO Mamić na sinovoj svadbi završio na podu: "Jebo sam vam majku svima"

Oskarovka otkrila: Morala sam stajati gola s drugim ženama, a on je rekao da sam savršena za jebanje

FOTO Prestat ćete se sprdati s blogerima kad vidite koliko ona zaradi od samo jedne objave

FOTO Dosjetljivi skupljač boca oduševio Zagrepčane kreativnom idejom

Hollywood tolerira silovatelje i pedofile: Silovao dječaka, ali i dalje snima filmove

Luka Modrić objavio prvu fotku svoje tek rođene kćeri i otkrio njeno prelijepo ime

"Pussycat Dolls samo su paravan za prostituciju, morale smo se seksati s kim god su nam rekli"

Sin žene koja je poginula dok je gola visjela iz auta završio u sirotištu, bogati otac želi ga izvući

Mario i Tia nisu štedjeli na svadbenoj sali, a na plesnom podiju napisali su stih turbofolk hita

FOTO Društvene mreže gore od sprdnji na račun uhićenja Todorićevih ljudi: "Ivica i Marica - happy end"

FOTO Sinčić čestitao Pernaru rođendan pa ga napali zbog pozadine fotke

Zbog ovih je fotki seksi blogerica koja je fotkala i u Splitu izgubila tisuće muških pratitelja

Kontakt mail
tuzlarije@tuzlarije.net


FELJTONI

UVOD

«Križarski ratovi, krišćani protiv muslimana», Laurent Vissière

Križarski ratovi protiv opšteprihvaćenih ideja

Nekada davno, u jednoj zemlji...

SVIJET 1095. GODINE

Svijet 1095. godine

«Podijeljeni Istok je spreman na pad», Dominique Valérian

«Zapad uzima pričest», Jean Chélini

«Vizantija između Latina i Turaka», Mikaël Nichanian

JUNAČKA DJELA

«Prvenstveno vitezovi», Claire Lemy

«Križni put seljaka», Jean Verdon

Put k Jerusalemu

«Križarska vojska, neskladna vojska», Xavier Hélary

«Jerusalem, svetište nagovještenog masakra», Laurent Vissière

POSLJEDICE

«Zajedno... ali svako za sebe», Marie-Adélaide Nielen

«Kultura u dijeljenju», Anne Bernet

«Istok ostaje posmatran kao prijeteća kultura»

SAVREMENOSTI

Američka verzija «Carstva nebeskog», François Quenin

«Među stranicama», Véronique Dumas

«Križari na Internetu», Jonathan Wyplosz

 

Zapad uzima pričest

  Nedozvoljena trgovina crkvenim dobrima, moralne izvedenice sveštenstva i hiljadugodišnji strahovi, nisu u Francuskoj i Svetoj Imperiji bile dovoljne da bi uzdrmale osjećaj pripadnosti istoj vjerskoj skupini.  Kada je došao čas pokajanja, čitava Europa se pokreće k Svetim mjestima.

 

Jean Chélini

         Usprkos brzom pucanju kraljevstva Karla Velikog koji je, praktično, ujedinio čitavu Europu tog doba pod jednu vlast, i pojave novih dinastija (Otoni u Njemačkoj, Kapeti u Francuskoj), pečat kojim je karolinška dinastija iskristalizirala veze među zapadnim krišćanstvom polako počinje da blijedi početkom XI stoljeća.  Političko jedinstvo je nestalo, ali je ostala društveno-religijska ujedinjenost koja se nastavila pojačavati.

            Vladar, zaštitnik Crkve, je imao obavezu da dijeli vjeru, koja se shvata kao skladište iz kojeg se uzima i koje se štiti.  Činom krštenja čovjek ulazi u društvo gdje latinsko katoličanstvo čini njegov sastavni dio.  Uvođenjem pravne obaveze domaćeg prilagođavanja i liturgijskog kalendara, karolinški prinčevi odbacuju osnove krišćanske civilizacije koja je ojačavala svoje slabe strane i povećavala jače, i, u isto vrijeme, održavala vjernost svih ljudi i svih grupa u ispovijedanje i poštovanje vjerskih odredaba.

            Latinska crkva se identificira sa franačkim kraljevstvom i, početkom XI stoljeća, usprkos prosječnosti lika i djela papa iz predhodnog stoljeća, ona nastavlja sa nastojanjima da federalizira europske države pod svoju vrhovnu vlast.  I krišćanstvo i njegovi društveno-vjerski sistemi se održavaju, ali se strukture vlasti uslovljene religijom preinačavaju njihovim razgranjavanjem.  Administracija koju je uspostavio Karlo Veliki, i koju imenuje i kontrolira centralna vlast, je naslijeđena odredbama proizašlim iz zadnje etape vlasti Karla Ćelavog (877. godine), te postaje nasljedno podešavanje funkcija i lanca komandovanja i njima pripadajućih domena.  Država i vjera čine jedno preimućstvo, jedno feudalno dobro, koje se prenosi na potomstvo, a imenovanje na taj položaj se preduzima od strane vladara te je, praktično govoreći, automatsko.  Sveobuhvatno feudaliziranje uokvirava odnos između vladara i njegovih podanika nad kojima, u to doba, vladaju njegovi velikaši.  Na taj način, prvi Kapeti kao što su Hugo (987-996), Robert II Pobožni (996-1031), Anri I (1031-1060), Pillipe I (1060-1108), ne stvaraju ništa do njihovo lično dobro.  Njihovo lično dobro čini područje zvano ducatus Franciae, odnosno francuska grofovija, zapravo zona vojnih operacija u području između rijeka Loare i Sene, sačinjena od grofovija Pariz, Melun, Sens, Orleans i Etamp, koju  Karlo Ćelavi ostavlja svom nasljedniku Robertu Snažnom da bi mogao da se bori protiv Normana.

Hiljadita godina označava povratak đavola i njegovih izazova

             Otoni u Njemačkoj 962. godine dobijaju imperijsku krunu, a njihovi nasljednici od XI stoljeća, Stauffeni,  zato što izbjegavaju razgranjavanje vlasti koje su uveli Franci, mnogo bolje uspijevaju da sačuvaju svoj autoritet.  Oni su, svaki put kad su bili u prilici, ostavljali svoje nasljedstvo velikaškim episkopijama na teritoriji njihovih eparhija time u njih investirajući svoj križ i žezlo.  Ova vrsta crkvene feudalnosti je pokornija vladaru, jer svojom osobinom doživotnosti, nakon smrti njegovog crkvenog odabranika koji, u principu, nema nasljednika, vraća preimućstvo princu koji ga je imenovao.

            Italija je službeno podčinjena Imperatoru, ali su tamošnji feudalci izuzetno nemirni, uključujući one iz Papske države koji u XI stoljeću dovode u pitanje njen tron.  Imperator postaje arbitar u njihovim nesuglasicama, te šalje svoje štićenike tokom opsade Pierra.

            Atmosfera u ovom ogromnom području je još više nabijena vjerskim i političkim napetostima dolaskom hiljadugodišnjice obilježavanja Uznesenja Kristova, koja dolazi tri decenije prije obilježavanja godišnjice Spasenja, odnosno Kristove smrti na križu.  Neosporno je da su historičari današnjice iznijansirali terore počinjene 1000. godine, koji su naknadno i dodatno preuveličani knjigom Sigeberta de Gemblouxa izdatom početkom XII stoljeća, kao i «Crkvenim analima» kardinala Baroniusa u XV stoljeću.  Među analima koji datiraju iz tog vremenskog perioda se spominje da godina proslave godišnjice nije nikada prije plijenila pažnju hroničara, ali je slavljenički duh svakako postojao u crkvenim miljeima odakle se širio na vjernike.

            Hiljadugodišnjica rođenja i smrti Isusa Krista se poklapa sa još jednom godišnjicom, godišnjicom mećanja demona u lance.  Poglavlje XX «Apokalipse po Ivanu» precizira da je demon metnut u lance gdje će ga anđeo držati hiljadu godina, ali da će se početkom prvog milenija demon uspjeti osloboditi da bi ostvario svoje namjere nad čovjekom.  Ovi tekstovi se na Zapadu mnogo čitaju i mnogo komentarišu.  Oton III, dana njegovog posvećenja 996. godine, čak oblači i odoru na kojoj su naslikane scene iz ApokalipseVrijeme odlančavanja demona je došlo.

            Proslava ove godišnjice, dakle, predstavlja hronološki prag sa kojeg će početi vlada demona.  Iako 1000. godina nije zabilježila bitne događaje, čitav period koji slijedi predstavlja niz zastrašujućih događaja:  1014. godine se primjećuje blještavi rep jedne komete na nebu, 1033. godine jedan dug period zamračenja potpuno prestrašuje narod, priroda se mijenja rađajući čudovišta, narodom haraju epidemije, pošast težaka i glad, među kojima je najpoznatija užasna glad u Burgonji koju oko 1033. godine bilježi hroničar vremena Raoul Glaber.

            Crkveno osoblje krive odlančavanje đavolje na nedolično ponašanje prinčeva, na potkupljene i razvratu podlegle episkopije, na pojavljivanje hereze.  Kraja 1000. godine, Lautard, jedan običan čovjek, počinje da drži propovijedi u grofoviji Chalons:  javno razbija križ, savjetuje da se ne plaća desetina, te napušta svoju suprugu da bi živio u isposništvu.  Episkopija chalonska ga poziva i suočava sa njegovim vjerovanjima:  uljez izvršava samoubistvo.  U Orleansu, oko 1020. godine, mnogi od kanonika katedrale podliježu jednoj vrsti manihejizma te i prelaze na ovu novu vjeru.  Njihovo civilno i kanonsko ponašanje vodi k njihovom pogubljenju.

            Nestajanjem javnog reda i mira počinje dekadencija moralnog života i cvjetanje neznabožačkih vjerovanja.  Kod netom preobraćenih ljudi sa bedema Imperije, pokrštenje često ne označava vanjsku promjenu vjere, te novopokršteno stanovništvo nastavlja sa upražnjavanjem svojih paganskih vjerovanja.

            Ova udaljenost od vjere se također pojavljuje i u Galiji i Italiji čiji su stanovnici odavno prešli na krišćanstvo.  U intervalima od po jedno stoljeće, djela Réginona de Prüma (umro 915. godine) i Burcharda de Wormsa (umro 1025. godine) su svjedocima započinjanja kulta duhova i buđenjem mode vračanja kod naroda.

Crkva XI stoljeća se nalazi u rukama svjetovnih prinčeva

             Na vidjelo izbija sveobuhvatno nasilje kao i okrutnost, opijanje, običajna osveta (posebice u Germana) koji se, podstreknuti feudalnim rasparčavanjem i privatnim ratovima, iznova pojavljuju u svim klasama stanovništva.  Seksualni i bračni moral, nesavršeno uspostavljeni IX stoljeća, ponovno dolaze u pitanje;  prinčevi se odriču svojih supruga te se ponovno javno žene.  Preovladavaju najbarbarskije metode pravde pod maskom da su ništa drugo do božja pravda.  Kušnja vatrom, vodom, krvlju, Križem i Svetim pričešćem, izazivanje sudbine i pravno suočavanje čine «ordalije» (riječ koja vuče porijeklo iz riječi ordalium središnjeg latinskog jezika, koja se na anglosaksonskom piše kao ordâl, a na modernom njemačkom Urteil: sudnji dan).  Ordalije se najčešće primjenjuju u pravnom procesu, a onaj ko prođe ovu kušnju je navodno vođen božjom voljom.  Iako najveće karolinške eparhije najoštrije osuđuju ove običaje, kušnja božje volje i njoj podređeni crkveni obredi trijumfiraju X stoljeća.  Rituali preduzimani od IX do XII stojeća u sebi sadrže brojna crkvena posvećenja objekata što se predhodi crkvenom misom.  Potrebno je čekati do sredine XI stoljeća kada će se ordalije zabraniti kao sastavni dio crkvenog prava, i XIII stoljeće kada će iz njega potpuno isčeznuti.

            Ni crkveno društvo nije potpuno izbjeglo ovoj dekadenciji.  U nedostatku imperijalne, odnosno kraljevske zaštite, crkveno osoblje se oslanja na zaštitu velikaša, a ovi svjetovni prinčevi se postepeno dokopavaju crkvenih dobara na koje nameću svoje sužanjstvo.  Zaštitnici privatnih crkava počinju da prodaju crkvena povlaštenja i da nasumice dijele episkopalne titule.  Praktično, to znači da svjetovne vlasti podržavaju rasparčavanje crkvenih dobara kao i imenovanje nosioca novih titula za koje kandidati plaćaju svojim novcima tako što prodaju crkveno zemljište i funkcije pod njihovom kontrolom.  Opat de Fleury pokušava objasniti novonastalu situaciju na sljedeći način:  «Namješten sam na ovu funkciju od strane nadepiskopije i, da bih dobio episkopalni blagoslov, dao sam im 100 vreća zlata;  da im nisam dao taj novac, ne bih bio ni namješten...  Dao sam zlato da bih dobio episkopiju, ali ukoliko me smrt ne stigne, uskoro ću povratiti taj novac.  Namještam nove sveštenike, posvećujem nove đakone, te time dobijam novo zlato...  i tako u moju vreću ulazi zlato koje je iz nje izašlo mojim postavljanjem na ovu funkciju...  U Crkvi, koja je vlasništvo samog Boga, skoro da nema ništa što nije dato po cijenu novca:  episkopat, sveštenske funkcije, đakonske funkcije, manja zaredništva...  čak i krštenje!»  Čak i sami vladari daju loš primjer narodu.  Četiri prva kapetijska kralja Hugo Kapet, Robert II Pobožni, Anri I i Phillipe I, podliježu nedozvoljenoj trgovini crkvenih dobara time oslabivši crkvene trezore za znatne zemljoposjedne i fiskalne resurse.

            Robert II Pobožni postavlja svoje štićenike na upražnjene posjede.  Godine 1028. imenuje novog nasljednika posjeda Fulbert de Chartres usprkos već izabranom čovjeku.  Namješta Gauzlina, svog nezakonitog brata, na mjesto episkopa od Bourgesa te opsjeda grad ne bi li stanovništvo tako primorao da prihvate njegovu volju.  Simonija se zahuktava vladavinom Filipa I.  Kapeti ostaju neprijateljski raspoloženi prema reformama Crkve, jer se boje da će reformama izgubiti svoje prihode, te da će se papinski uticaj proširiti nad crkvenim osobljem.  Napomenimo ovdje da su se Robert Pobožni i Filip I našli iznenađeni pri ekskomunikaciji iz redova Crkve zbog njihovih bračnih eskapada!

            Situacija nije ništa bolja ni u Germaniji gdje Imperator dozvoljava širenje simonije među sveštenstvom.  U Engleskoj, Vilijam Osvajač vrši reorganizaciju Crkve 1066. godine.  Nastavljajući da poštuje vrhovni kanonski autoritet Pape, on englesku crkvu ipak uspijeva staviti pod svoj autoritet.  Ipak, uza sve ovo, Ckva se tokom XI stoljeća nalazi u rukama svjetovnih prinčeva;  zora fenomena simonije polako postaje podne.  Trgovina crkvenim dobrima je toliko rasprostranjena da episkop Rathier od Verone opisuje svoju karijeru episkopa kao «simonijsko stoljeće» (aevum Simoniae).

Reforma se pojavljuje u redovima klunijaca

             Jedan drugi običaj prati opštu praksu simonije, a to je sklapanje brakova među sveštenstvom ili klerogamija, što se nazivalo nikolajstvo, a ova praksa postaje raširena u Njemačkoj i u Francuskoj.  Crkveni koncil u Paviji 1022. godine zaključuje da se i italijanski sveštenici i đakoni također žene.  Ovaj fenomen je tokom XI stoljeća toliko proširen u Milanu i Lombardiji da se na brak sveštenstva gleda kao na privilegiju ambrozijske crkve.  U djelu posvećenom papi Leonu IX «Knjiga o Gomori» (Liber Gomorrhianus), Pierre Damien slika prilično mračnu i pretjeranu sliku smrti sveštenstva sa italijanskog poluostrva.  Ukoliko usporedimo djela Liutpranda od Kremone sa njegovim, mnogo ćemo bolje razumjeti ogromnu želju ljudi za crkvenim reformama.  Uglavnom, da bi se reforme ostvarile, prvo je bilo potrebno  istrgnuti crkveno poglavarstvo iz skandala koji su potresali papinstvo.

            Reformatorska struja nastaje u redovima studenata sa Clunyija, klunijaca.  Njihovom razgranatošću, moć ove velike opatije od svog samog postanka odbija sav civilni i vjerski autoritet van granica romanskog pontifata. Klunijci, prema riječima velikog historičara Edmonda Pognona «rade na prosvjetljivanju istruhlih kadrova krišćanske crkve i, usprkos naporima razvratnih simonijskih eparhija, nastoje povratiti vladavinu istine i smjernosti od Boga».  Pape odabiru Cluny da provede reformaciju crkve i da ujedini monastički život.  U toku dva stoljeća politika obnove discipline i običaja se provodi kroz sve europske manastire.  Jedanaestoga stoljeća, Kluni se naslanja na samo dva opata, na Odilona (994-1049) i Huguesa od Semura (1049-1109), dok, pod njihovim opatstvom, burgonjska opatija doživljava procvat i vrhunac.  Ovoga drugoga neprijatelji reforme nazivaju «kralj Klunija», jer pod svojom kontrolom drži federaciju od oko 60 manastira.  Hugues će biti savjetnikom velikih papa reformatora, posebice Gregura VII.

            Počevši sa manastirima, ovaj pokret se širi i na svijet sekularnog sveštenstva, a njegovi izaslanici će se uveliko naslanjati na pokušaje prvog reformatora velikog pape Leona IX, Brunona d'Eguisheima (1049-1054).  Ovaj potonji odlučuje da će sa reformama početi u velikim krišćanskim gradovima.  Usprkos miješanjem od strane francuskog kralja Anrija I, on prve godine svoje vladavine uspijeva sazvati Prvi crkveni koncil u Reimsu gdje dolazi do eliminacije simonijskih prelata.  Koncil će, u ime budućnosti reforme, prihvatiti dvije odlučujuće reforme.  Prva potvrđuje neovisnost duhovne moći:  «Crkveno vođstvo ništa sebi ne smije prisvojiti bez predhodnog glasanja sveštenstva i naroda», dok druga proglašava prvenstvo romanskog pontifa:  «Pontif sa sjedištem u Rimu je jedini apostolski nasljednik ujedinjene Crkve».  Papa će predsjedati skupovima istog tipa u Majensu, Paviji, Versu, Salernu i Mantuu, kao i, par puta, i u samom Rimu.  Kako je ovaj pokret jednom započet, smrt pontifa 1054. godine ga ne zaustavlja.

            Nakon dvije kratke vladavine osigurane lobiranjem rimskih velikaša, Nikolaj II (1059-1061), izabran zahvaljujući uticajima Hilderbranda, će, na koncilu Latrana II, izboriti izglasavanje odlučujućeg dekreta koji se tiče izbora pape.  Ubuduće će se kolegij, sastavljen isključivo od kardinala, susretati u Rimu da bi izabrali papu; sveštenstvo i narod zadržavaju pravo da klicanjem (ne)dočekaju novoizabranog papu.  Dva druga kanona zabranjuju svjetovnim organima da ulažu u sveštenike ili da slušaju mise oženjenog sveštenika, onoga koji održava ljubavne veze ili onoga čiji je život primjetljivo razvratan.

            Nakon smrti Nikolaja II, Ansel, koji je postao episkop Lucquesa 1057. godine, biva izabran kao papa Aleksandar II bez ikakvog imperijalnog podsredništva.  On nastavlja rad svojih predhodnika jednakim žarom.  Nakon njegove smrti 1073. godine, osnovice reforme bivaju odbačene:  ona se više ne svodi na ukidanja privilegija pojedincima nego na promoviranje institucija, na reformiranje osnovice reforme, na provođenje radikalne reforme, na jedan sanatio in radice Crkve.  Ovaj rad se pripisuje papi Gregoru VII.

Samo pokajanje može postaviti rok trajanja božjoj kazni

             U svakodnevnom životu krišćanstva, da bi se prestalo sa božjim kaznama koje su uzrokovane jer je Bog ponovno dao dozvole Đavolu koje mu je predhodno uskratio, sveštenstvo, koji ovi znakove ponekad tumače kao božji znak a ponekad kao upozorenje, predlaže da se pristupi procesu pokajanja.  Geste kolektivnog pročišćenja i geste privatnog pokajanja se redaju jedna za drugom.

            Zajednice Jevreja, koji su do tada bili pošteđeni svakog sistematskog progonjenja, se na Zapadu optužuju za izlaganje Krista ruglu, a na Istoku za podstrekanje na uništenje Svetog mjesta Kristova ukopa.  Dolazi i do prvih pogroma Jevreja.  Od tada se smjenjuju masakri, protjerivanje, nasilno pokrštavanje, obaveza stanovanja u izdvojenom dijelu grada i obaveza nošenja znaka na odjeći.  Krišćanski antisemitizam, dakle, vuče korijene iz želje za pročišćenjem krišćanstva.

            Lože se lomače za heretike u Orleansu i za čarobnjake u Angouelmu.  Ljudi uvećavaju donacije u ime svoje pobožnosti, takozvane zaživotne ostavštine. Mnoštva traže da obuku monašku odjeću prije smrtnog časa ne bi li time dobili duhovni status monaha da bi im bile upućene molitve te skupine ljudi.

Privatni ratovi bivaju zabranjeni u periodu Velikog posta

             Krišćanstvo XI stoljeća je vrlo dobro razumjelo da svijet nije samo ravnoteža u teroru i odsutnost rata, nego i ogroman uticaj koji pobožne duše imaju na institucije i odnose među ljudima.  Prvih trideset godina XI stoljeća na Zapadu je trebalo napraviti vrlo jaku vezu između želje za pokajanjem, koja se pokazuje sa toliko duha, i pokreta Božjeg mira.  U to doba, uz astetske običaje koji su već postojali, postaviti Božji mir postaje dodatna vrsta pokajanja.   Postavljanje Božjeg mira se najviše dotiče klase u usponu, militesa, odnosno profesionalnih vojnika, koji jedan drugog neprestano optužuju za konflikte interesa ili časti.  Ova klasa vitezova, kako ih danas zovemo, u to doba nije imala način života koji je bio potpuno u skladu sa krišćanskim normama življenja.  Oni se prilagođavaju i, nakon vrlo malih šansi u njihovu korist, ipak uspjevaju početkom XII stoljeća da, u odredu Templara, u jednom čovjeku realiziraju dobre osobine i monaha i vojnika.

            Koncili mira se u Francuskoj održavaju  u gradu Charouxu u pokrajini Poitou ji prije 1000. godine, a ostali u pokrajini Aquitaine.  Odmah poslije toga, oko 1023. godine, struja novih koncila o miru počinje da se diže dolinom rijeke Rone i Saone k sjevernoj Francuskoj gdje, oko 1033. godine, pravi novi uspon.

            Tako su ove dvije godišnjice, ona Uznesenja i ona smrti Kristove, u problematičnoj Galiji izazvale buru procesa pokajanja, sa kojima se Sveta Imperija, pribrana oko porodice Otona, i Franci nikada prije nisu susretali.  Do duhovnog pročišćenje dolazi tokom crkvenih obreda gdje će se pominjanjem zaslužnih crkvenih pojedinaca i događaja nastojati prizvati Božji mir.  Prisutni vitezovi se obavezuju da će poštovati sveštenstvo i crkve da bi se kroz njih mogli spasti (sveti imunitet), ali i siromašne, udovice, trgovce i, svakako, hodočasnike.

            I tako univerzalni mir potpuno zamjenjuje individualnu zaštitu vladara koju karolinški vladari dijele svim društvenim kategorijama svog naroda.  Crkva u univerzalnom miru nalazi jednu vrstu zamjene svog autoriteta koji će bdjeti nad održavanjem javnog reda i mira na način adaptiran duhu tog vremena.

            Ovom putu k miru božjem, pridružuje se jedno novo razumijevanje pristupa svetim ljudima i mjestima.  Zakletva o miru podrazumjeva da će se vođenje privatnih ratova izbjegavati tokom Velikog posta.  Ova ideja se proširava sredinom XI stoljeća i zahtijeva prestanak svih neprijateljskih aktivnosti tokom najznačajnijih liturgijskih datuma.  Hroničar Raoul Glaber nam prenosi uslove uspostavljanja Božjeg mira:  «U to vrijeme, a pod inspiracijom božje milosti, se najprvo u zemljama Aquitaine, a zatim, malo po malo, u čitavoj teritoriji Galije, ponekad iz straha, a ponekad usljed prosvjetljenja milosti božje, potpisuje taj pakt.  Ovaj pakt propisuje da se, ni po koju cijenu, od srijede navečer do zore pratećeg ponedjeljka, ne smije niko i ni zbog koga usuditi koristiti silu bilo koje vrste ili preduzeti čin osvete nad svojim ili tuđim neprijateljem...  Onaj koji prekrši ovu javnu opomenu će je platiti svojim životom ili će se izgnati iz domovine i biti isključen iz krišćanskog društva.  Svi su se odmah dosjetili da, na narodnom jeziku, ovaj pakt nazovu 'Božje primirje'.»

            Svi ovi komentari nam, dakle, dozvoljavaju da bolje razumijemo očekivanja zapadnjačkog krišćanstva u ovom stoljeću gdje se njihova napetost miješa sa njihovim nadama.  Iako se pokajničke geste umnožavaju i iako dolazi do izmišljanja drugih formi prizivanja Božjeg mira, ljudi ipak nastavljaju da vrebaju znake potpunog povrata božje milosti.  Pomalo posvuda trend postaje i građenje novih crkava – bijeli, umjesto crni crkveni mantil o kome priča Raoul Glaber – te Bog dozvoljava vjernicima da ponovno nađu relikvije svetaca koje su im do tada bile nepoznate.  Hodočasni putevi se nastavljaju k Rimu ili Svetom Martinu od Toursa, te počinje otvaranje novih prema Saint-Jacques-de-Compostelleu, ali omiljena destinacija biva i ostaje Jerusalem.

            Ipak, srazmjerno napretku stoljeća se akumiliraju nedaće i za crkvenu reformu i za put k Svetom gradu.  Malo po malo, napetosti dovode do ogorčenja, a krišćani se svojski trude da izbrišu barijere koje stoje na putu k njihovom krajnjem cilju:  oslobađanje Crkve od prinčevskog sužanjstva i oslobađanje Kristovog groba od nevjerničkog okupatora.  Borbama između sveštenstva i Svete Imperije, papski križarski rat dolazi u neposredno blisku budućnost.

 

980

Osnivanje Clunyija

989

Uspostavljanje Božjeg mira na koncilu u Charrouxu

990

Koncil u Narbonnei potvrđuje odredbe Božjeg mira uspostavljene u Charrouxu

1010

Kalif Hakim uništava crkvu Svete grobnice u Jerusalemu

1041

Katolička crkva uspostavlja Božji mir

1094

Papa Urban II vrši ekskomunikaciju Phillipea I

 

 

 

 

Manihejizam

Doktrina koju u III stoljeću zagovara Mani.  Svijet radi na dva principa:  Dobro i Zlo, koje je u zemlji, tijelu i strastima, i koje se međusobno bore i u ljudima i u svijetu.  Ova struja više ne zaživljava nakon pada antičkog svijeta.

Ordalije

U pravnom slislu, to je fizički dokaz koji se temelji na činjenici da Bog ne može dozvoliti stradanje nevina čovjeka ili pobjedu nepravde na zemlji.  Ovo razumijevanje Boga se osuđuje na četvrtom koncilu u Latranu 1215. godine, pod pontifikatom Inocenta III, kanonon 18.

Simonija

Trgovina svetim stvarima, posebice sakralnim predmetima.  Prema predanju «Djela apostolska», termin dolazi od imena Simona Mađioničara koji je Pjeru htio kupiti poklon ako bi ga ovaj, za uzvrat, zabavljao trikovima.

Nikolajstvo

Javno vjenčanje ili bračni život sveštenika.  Dolazi od imena đakona Nikolaja koji je propagirao i prakticirao ovo vjerovanje.

Leon IX

Car Henri III, na saboru u Wormsu 1048. godine, određuje Brunona d'Eguisheim, episkopa iz Toula za papu.  Ovaj ne navlači papinske odore nego se upućuje u Rim noseći običnu tuniku gdje ga se kruniše 12. februara 1049. godine.  On je mišljenja da vremenski određena vlast ne bi trebala imati značaja u vjerskom životu pojedinca.

 

 

 

 

Duhovno jedinstvo

Pod Karlom Velikim, krišćanstvo postaje cimentom feudalne Europe

Božja pravda

Sve do XIII stoljeća, pravda se provodila primjenom sistema ordalija.  Optuženi je ovdje podvrgnut testu vode:  ukoliko nakon što je čvrsto vezan ipak zaplovi rijekom, to znači da je kriv!

Mrak Đavola ugrožava Crkvu

Prijelaz u 1000. godinu oslobađa stare brige o naslijeđu.  Đavo, oslobođen svojih lanaca, slobodno jaše među vjernicima.  Praćen razvratom u redovima crkve i eskalacijom neznabožačkih običaja, opatija Cluny, kojoj papa Urban II na ovoj slici predaje vrhovni altar 1095. godine, počinje sa crkvenim reformama.