DNEVNIK POBJEDNIKA:

Ahmed Imamović u Rimu

Kad su me smjestili na kraju reda kao i Almodovara, pomislio sam: “Dobiću Felixa”!

Piše: Ahmed Imamović

Četvrtak je ujutro, peti decembar, moja supruga Sandra i ja ulazimo u naš mercedes – godište sedamdeset i deveto, i krećemo ka Tuzli s namjerom da prije odlaska u Rim obiđemo moju mamu i nanu i da im čestitamo Bajram. Kratko se zadržavamo u krugu familije i nakon ručka krećemo ka Zagrebu. Put nas vodi kroz Arizonu, prvo mjesto u Bosni i Hercegovini gdje se rađa grad, mjesto poznato po najvećoj koncentraciji i ponudi betonske galenterije među kojom našu pažnju privlače dva i po metra visoke betonske gejše savršene za postavljanje na ulaze u noćne klubove i slična mjesta za rahatluke i užitke. S obzirom da smo Sandra i ja završili geodetsku školu, primjećujemo da se parcelisanje provodi po standardima primjerenim ravničarskim zonama komasacije zemljišta. Već duže vrijeme razmišljam da na Arizoni pokrenem prvi festival erotskog filma u ovom dijelu Evrope, te da pozovem guvernera istoimene savezne američke države da svečano otvori tu filmsku smotru. Siguran sam da bi ovakva manifestacija dobila podršku svih privrednika te oblasti, ali ubrzo pažnju ponovo vraćam na cestu ispred nas. Svojoj supruzi govorim da se isplatila moja fobija od aviona jer inače ne bismo vidjeli arizonske betonske labudove i labudice, patuljke i gljive, sve ono što ima i Rim, samo malo drugačije.

DOGOVORI SA WENDERSOM

U Zagrebu nas dočekuje naš prijatelj, po zanimanju snimatelj, Miro Margetić u čijoj će avliji u naredna četiri dana naš mercedes biti dobro zbrinut. Sjedamo u njegovog yugu i odlazimo na bajramsku večeru. U ponoć kreće voz iz Zagreba, preko Venecije za Rim, gdje se za četrdesetak sati održava ceremonija dodjele evropskih filmskih nagrada. U italijansku prijestolnicu dolazimo u petak, šestog decembra, čili i veseli. Nakon što smo stvari ostavili u hotel prijavljujemo se organizatorima, srećemo norveškog režisera Joachima Triera, čiji je kratki igrani film Procter također nominovan u istoj kategoriji u kojoj je i Deset minuta. S njim odlazimo na kafu dok zvijezde, kao što je, naprimjer, Jeremy Irons prolaze pored nas. Poslije ispijenog kapućina odlazimo u potragu za (mojom) kravatom pošto su nam iz organizacije uručili pozivnice na kojima je navedeno da je obavezno imati kravatu. Problem ubrzo rješavamo.

U restoranu koji nas podsjeća na space shuttle dočekuju nas članovi Evropske filmske akademije i tu noć se upoznajemo sa Dušanom Makavejevom, Wimom Wendersom i Nikom Powellom s kojima obavljam posljednje dogovore pred sutrašnje predstavljanje svim ostalim članovima ove institucije. Konačno sam, dakle, dobio priliku da upoznam meni veoma drage reditelje – Makavejeva i Wendersa, čiji umjetnički opus beskrajno cijenim, te ne propuštam priliku da Makavejevu kažem svoje impresije o njegovim ostvarenjima. Dotičemo se njegovog filma Sweat movie, koji sam na video kaseti dobio u ratu: razmišljam šta taj čovjek treba da ima u svojoj glavi da bi režirao tako velika djela, a on mi objašnjava da je to bio njegov prvi film nakon što je pobjegao iz Jugoslavije.

Subota je ujutro, sedmi decembar, osjećam laganu nervozu pred početak večerašnje ceremonije. Nakon popijene jutarnje kafe Sandra i ja se rastajemo: ona odlazi u obilazak grada, a ja na ručak sa članovima Akademije. Srećem se sa Mirsadom Mirom Purivatrom, direktorom Sarajevo film festivala zahvaljujući kojem je moj film Deset minuta ušao u konkurenciju za nagrade; uskoro nam se za stolom pridružuju hrvatski reditelj Rajko Grlić i Dušan Makavejev. Poslije ručka odlazimo u salu: na scenu izlazim sa dvojicom nominovanih kolega, a s nama pred publikom razgovor vode Dušan Makavejev, Wim Wenders i Nik Powell. Riječ je o pitanjima tipa zbog čega je potrebno snimati fimove i kakva je njihova uloga u društvu. Wenders nas snima DV kamerom, leta po sceni. Na video platnu počinju se prikazivati scene iz nominovanih filmova, njemački režiser sjeda na pod i počinje pažljivo promatrati projekciju. Moja trema se povećava pred nekoliko stotina članova Akademije, koji će već za nekoliko sati javnosti obznaniti svoju konačnu odluku.

ČESTITKE ALMODOVARA, LOUCHA, LEIGHA...

U osamnaest sati Sandra i ja izlazimo iz hotela ispred kojeg nas čeka autobus koji će nas odvesti do Taetra dell Opera, gdje u 20.00 počinje ceremonija. Na ulazu lijepog zdanja nalaze se brojni kamermani i fotografi, gosti i znatiželjnici, policajci. U dvorani zauzimamo svoja rezervisana mjesta: sedmi red u neposrednoj blizini Pedra Almodovara i Mikea Leigha s kojim se srdačno pozdravljam. Moje sjedište je na samom kraju reda: odmah, dakle, primjećujem da je španski oskarovac na drugom kraju. Pomišljam kako su mi organizatori odredili to mjesto da bih lakše izašao na pozornicu da primim nagradu! Pogled mi privlači nepoznata djevojka sa izrezom haljine većim nego što je ima Jennifer Lopez, ali grudima manjih od mojih. Ubijamo sat vremena promatrajući ljude iz organizacije sa slušalicama u ušima, koji su užurbani kao mravi – imam osjećaj da ih je više nego samih zvanica.

Tačno u dvadeset sati počinje ceremonija, a moja nervoza se povećava iz minute u minutu, koje sporo prolaze. A, zatim, oficijelni spiker najavljuje prikazivanje scene pobjedničkog djela u kategoriji za kratki igrani film: na ekranu se emituje insert iz Deset minuta što je bio definitivan znak da sam "ubo u sridu". Poslije će mi Sandra kazati da je u trenutku kada sam krenuo ka podijumu htjela da mi kaže "samo hrabro", ali da od uzbuđenja to nije mogla izgovoriti. Ja, pak, doživljavam potpuni kat: uopšte ne znam kako sam otišao do pozornice gdje sam primio nagradu. Dok ovo pišem, shvatam da mi je žao što nisam poljubio djevojku koja mi je uručila "zlatnu statuu", te se prisjećam kako sam u momentu "nesvjestice" glasno odhuknuo i započeo svoj kratki govor zahvale podsjećajući se grčkog pisca Nikolaidisa, koji priča o odnosu zavičaja prema nama i naše obaveze i odnosa prema zavičaju: “Dobro veče svima, jako sam sretan i ponosan da večeras budem sa svima vama u Rimu. Želio bih da se zahvalim svima onima koji su učestvovali i podržali moj film. Ova nagrada je nagrada za Sarajevo, za Bosnu i Hercegovinu i za sva ostala mjesta širom svijeta sa sličnim sudbinama”, rekao sam i otišao iza scene.

Nakon desetak minuta vraćam se na svoje sjedište. Supruga mi veli da je sve proteklo odlično, a ja znam da u sebi misli "kako sam se nadala, dobro sam se udala". Na kraju ceremonije organizatori me provode na bekstejdž gdje se nalaze svi nagrađeni: čestitamo jedni drugima, prilazi mi nasmijan Ken Louch, srdačno se rukujem sa Pedrom Almodovarom koji mi želi dobru sreću u daljnem radu, te svi zajedno ponovo izlazimo na pozornicu. Počinje da neprestano zvoni moj mobitel: četrdeset i jedan propušteni poziv svih onih koji su mi željeli čestitati. Mirsad Miro Purivatra je presretan i grli me, a na izlazu iz sale srećemo Dušana Makavejeva koji je također iskreno ushićen zbog moje nagrade. Krećemo na gala zabavu, gdje mi prilazi producentica Dunja Klemenc, prenosi čestitke svoje ekipe sa Čedom Kolarom na čelu, te me predstavlja ljudima iz Euroimagesa. Ne vidim velikog Mikea Leigha, sigurno je isuviše umoran za dolazak na party. Uskoro smo u društvu sa Rajkom Grlićem, Radetom Šerbedžijom i njegovom kćerkom Lucijom, Dejanom Aćimovićem… Nazdravljamo, fotografišemo se, Sandra je ispred foto objektiva sa svojim najdražim glumcem – Radetom, koji konstatuje: "Ti si vjerovatno ona generacija koja se još uvijek sjeća Ne daj se Ines." Iako je slavlje trajalo do svitanja, moja supruga, ja i naša "srebrena djeva" u tri odlazimo u hotelsku sobu: statuicu stavljam na noćni ormarić, otvaram bocu pive iz mini bara. Gledam ja Sandru, gledam "srebrenu djevu", gledaju one mene, pa mi nešto dođe toplo oko srca.

BOG VOZI MERCEDES

Sandra je planirala da ujutro, dakle, u nedjelju osmog decembra, odemo do Vatikana, ali nekim čudom budilnik nije zazvonio u planirano vrijeme, te naša posjeta propada, ali sreća je da mi ionako živimo u toleranciji kao što nam kazuje priča o orkestru crnih i bijelih pingvina. Živio suživot! Obavljamo pripreme za povratak u Sarajevo, ispijamo posljednji rimski kapućino, pozdravljamo se sa organizatorima i odlazimo na stanicu. Voz za Zagreb kreće u tri poslijepodne, gdje nas nakon četrnaest sati puta dočekuju naš prijatelj reditelj Tomislav Fiket i novinar Feral Tribunea, koji nam uz kafu na kolodvoru pokazuju friško izdanje hrvatskih dnevnih novina u kojima su objavljena imena svih dobitnika u svim kategorijama osim u onoj za kratki igrani film. Njih dvojica su zbog toga veoma ljuti, a Sandri i meni je to potpuno svejedno.

U sedam smo ponovo pored našeg mercedesa, smrzao se, a najviše po bravama. U pola osam ulazimo u automobil, u deset do osam mašina je upaljena, u osam i petnaest odledilo je ulje u mjenjaču, koji se ipak opirao sve do Ivanić Grada gdje nam je konačno Žukla drška mjenjača i mi počinjemo da gubimo osjećaj za vrijeme. Put za Sarajevo nastavljamo u automatik verziji, te konstatujemo da smo na pet kilometara potrošili pun rezervoar goriva. Hrvatski zaposlenik na benzinskoj pumi otklanja kvar, vraća crijevo na pravo mjesto i lađa ponovo mirno plovi ka svojoj luci. 

Preuzeto iz SLOBODNE BOSNE