Produkcija: Mebius Film;
Distributer: Mebius Film;
Uloge: Zan Marolt, Gordana Boban, Davor Janjic, Selma Alispahic, Dragan Bjelogrlic, Nada Djurevska, Ante Vican, Ivo Gregurevic;
Rezija: Faruk Sokolovic

U zemlji koja je toliko siromasna filmskom produkcijom kao sto je to ova u kojoj zivimo, sama pojava igranog fimskog ostvarenja izaziva i odusevljenje i iznenadjenje istovremeno. Nakon Ademira Kenovica i Savrsenog kruga, i Faruk Sokolovic se odlucio na radikalan korak – snimiti dugometrazni igrani film u BiH. To su, da podsjetimo, u stvari svi igrani filmski projekti realizovani od zavrsetka rata do danas u Bosni i Hercegovini. Dva filma za pet godina. Vrlo dobro, mozda do 2003. budemo imali i treci.

Mlijecni put je klasicna, za nase uslove vrlo aktuelna i istinita poslijeratna prica, napisana od strane Edine Kamenice, a adaptirana za veliko platno uz pomoc malo romantike i humora. Glavni junaci su dva mlada bracna para iz Sarajeva, bez nade u bolju buducnost u svome gradu. Oni daju sve od sebe da bi emigrirali na Novi Zeland, ali u tome nemaju mnogo uspjeha. Glavni krivac za to je cinjenica da njihovi nisu one pogodne vrste, tj. mijesani. Uz pomoc zajednickog prijatelja, lokalnog mocnika i totalnog zaludjenika u fudbal, oni iznalaze rjesenje (ispostavice se jedino logicno), a to je da zamijene partnere i ponovo se vjencaju da bi ispunili rigorozne uvjete preseljenja u zemlju ovaca i boljeg zivota. Ipak, iako je izlaz iz situacije bio izvjestan, stvari ne teku tako lako. Uz opiranje zenskih supruznika (uglavnom), i sa mnogo komicnih situacija, duplo vjencanje je odradjeno, dobiven je pozitivan odgovor na famoznom intervjuu, i Novi Zeland je u tren oka postao tako blizu. Slutite «happy end»? Ne budite tako sigurni.

Mebius Film, porodica Sokolovic (citava porodica je ukljucena u realizaciju, od roditelja do djece, od produkcije do glume), i ostatak ekipe Mlijecnog puta zaista zasluzuju priznanje za uspjesnu realizaciju ovog filma. Kada uzmemo u obzir sve probleme s kojima su se suocili (nedostatak sredstava, kratak vremenski rok snimanja, nesusretljivost…) i odlicnu snalazljivost u pronalazenju lokacija i improvizaciji, uistinu moramo priznati da su uradili vraski posao. Ovaj film i njihovo iskustvo mogao bi realno posluziti kao uputstvo svim nasim filmskim radnicima koji se suocavaju sa istim problemima. Sto se tice samog filma, pohvale idu dobro adaptiranom scenariju, i lucidnim idejama Almira Imsirevica i Faruka Sokolovica (zivot je fudbalski teren), kao i samim glumcima. Vecina njih nema neko veliko iskustvo u igranim ostvarenjima, ali vrlo dobro se snalaze u svojim ulogama. Tu se posebno izdvaja Nada Djurevska, koja vjerovatno jedina moze bolje odglumiti nanu nego li sama nana. Jedine ozbiljne zamjerke idu odgovornoj osobi za angazman Dragana Bjelogrlica. Njegov karakter u filmu ponajvise zahtijeva autenticnost i pripadnost specificnom podneblju, sto on u ovom odredjenom slucaju ne posjeduje. Koliko god se on trudio da pravilno koristi sleng koji ne poznaje, to ne daje zeljeni efekat, i ocito je da mu je svaki put, kada zeli reci «'ba», na vrh jezika «bre». Uz to, njegova uloga je cista kopija one iz Rana, tako da na kraju mozemo lako zakljuciti da, sve u svemu, njegov angazman i nije bio neki originalan potez.