Hvala na reakciji Biće uskoro nova knjiga i ako se kome sviđa nek se javi

http://vimeo.com/13434072

prošle godine u decembru

Kupljeno mijeko bez laktoze,
da me stomak ne presijeca,
reminiscencije na Palic,
nastojanje da mi glava ne klone
i agresivna muzika na radiju.

Postpraznicni dan na poslu
lagano ide svom kraju,
a ja se pitam jesam li stvarno
ovdje ispred kompjutera
ili sam sanjao.

Planiranje puteva,
istih, a razlicitih.
Zivot se nastavlja.
Ne zanima ga bas
- mogu li ja?

http://dovoljnolud.blogspot.com/

http://nihadmesicriver.weebly.com/

Gdje je tu razlika?


Ne volim učestvovati u prigovaranju na vremenske promjene.

Zato ih osjećam dijelovima tijela.

Danas opet kažu - šta je ovo?

Temperatura pala za 3 sata 20 stepeni.

Znam, desi se to njoj da padne,

ili sam stvarno potencijalni Alchajmerovac,

makar tri ili četiri puta godišnje.

Nekako ne volimo razlike.

Sutra će se žaliti da nikad nije bilo ovako hladno,

kao što danas nikad u ova doba nije bilo ovako vruće,

a ja ću se bez osnove praviti pametan i važan.

Kao i obično.

Gdje je tu razlika?

O JEDNOM KAPUTU - SAMIJA MEŠIĆ čOKIĆ

Bilo je poratno doba, oskudno u svemu, u odjeći najviše. Sjećam se da sam u nižim razredima gimnazije nosila kaput prevrnut od kaputa moje najstarije sestre Sajde. Sve bi bilo dobro, jer štof je bio takav da je podnosio još jednu turu s druge strane, da na njemu nije ogledala svoje krojačke sposobnosti (po očevoj želji) moja sestra, rahmetli Sena.

Bila sam prilično ojađena izgledom pa otac, da me odobrovolji, kupi pojeftino neko zečije krzno za kragnu. Pojavila sam se u školi i bezbeli izazvala pažnju posebno muških drugova sve dok jedan drug (Predrag – zvali smo ga Šimonja) ne otkri da je vrlo zgodno čupkati taj moj ukras te se on ubrzo pretvori u olinjalu mačku. Brzo sam nastojala da je se riješim, a nekako sada ne znam kako sam štitila svoj ogoljeli vrat. Tada je još uvijek gorio II svjetski rat.

Poslije oslobođenja Tuzle 1944. godine (rat nije bio gotov) u Tuzli su formirali neki krojački punkt, od padobranskog platna šile su se gaće i košulje za partizansku vojsku. Da zaštite Sajdu poslaše mene da je zamijenim u tom „dobrovoljnom radu“. Škola nije radila. Ne znam kako sam zamolila i došla na ideju da mi (jer tu je bilo i pravih krojača) preprave moj istorijski kaput. Učinili su to vrativši štof na njegovu pravu stranu. U međuvremenu, dok je prekrajanje trajalo, nosila sam babin kratki zimski lovački kaput.

Moj novi kaput ispade vrlo pristojno. Nosila sam ja njega čak i u završnom razredu gimnazije sve do jednom. Nastava fizičkog izvođena je u prostranom dvorištu. Svi smo kapute objesili na ogradu iza koje je bila nečija bašta. Julka nije radila fizičko pa je kao čuvala tu našu odjeću. Vježbe su bile u punom jeku kad Julka povika: „ Pojede koza nečiji kaput!“ Svi se sjatismo, kad ono čiji će, nego moj. Zamirisale kozi godine i prava čista runska vuna pa se potrudila da jedan dio temeljito sažvače. Ostadoh ja bez kaputa, a rano proljeće, još zima uveliko. Priskoči upomoć Sena te ja od nje dobih baloner, ali uđoh i u razredni „Vrabac“ - Šta ko pjeva? Samija: „čuvam koze, pletem čipke roze!“ -

(2000.)



...

O jednom kaputu je autobiografska priča moje rahmetli majke koja je objavljena u knjizi Kroćenje straha.


http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/viewnewnews.php?id=39591

Predstavljanje knjige KROĆENJE STRAHA, Nihada Mešića Rivera u prostorijama J.U. NUB Tuzla, BiH - 23.12.2010.g. from Sabahudin Hadzialic on Vimeo.

Mama

Kad me jutros probudila bolest
u mislima dozivah mamu,
ono iskonsko dijete u nama
nikad ne nestane.
Dok smo tu majčina ljubav
i blagi dodir rukom tješe i štite
čak i kad nedostaju.

Happy End


Neraspremljena putna torba

još čeka da je sklonim iz hodnika

i da se raspakujem.

Konačno.

Društvo joj prave dva načeta paketa

knjiga koje isto tako nisam pomakao

skoro mjesec dana.

Lažem, jedan je stajao u gepeku sestrinog

Suzukija skoro toliko.

Uspio sam da obnovim donje zubalo.

Umoran.


Recenzentkinja mi napisa da nisam rijeka,


nego prije jezero.

Nije se izjasnila duboko ili plitko.

Ipak pomenu ravnine neke.

Ne znam kvalitet ovog što osjećam,

ali mi ga je maličuk dosta.

Utopio bih taj osjećaj večeras,

ali izgleda da mu je šlauf neprobojan.

Sutra opet dženaza. Treća u četiri dana.

Kao iz onog vica kad je Muju ili Hasu krenulo

na kartama.

Sinoć gledao kako je nastao facebook.

U tuzlanskom kinu.

Uvijek se kad se hoće, može naći

Happy End.