IRSKI povijesni referendum o ukidanju 8. amandmana Ustava zbog kojeg je ženama pobačaj bio nemoguć potvrdio je progresivni smjer ove donedavno izrazito konzervativne države, kao i pad utjecaja Katoličke crkve u zemlji s više od 78 posto pripadnika ove vjere.
Pozitivan ishod referenduma nastavak je svojevrsne liberalizacije irskog društva koje je započelo 1995. godine legalizacijom razvoda te se nastavilo 2015. godine kad su omogućeni istospolni brakovi.
Ovog petka u Zagrebu je u organizaciji Platforme za reproduktivna prava i zaklade Solidarna na javnom razgovoru gostovala Alison Spillane iz organizacije Irish Family Planning Association. Tom prilikom razgovarali smo s ovom dugogodišnjom aktivisticom o tome kako je irsko društvo učinilo ovaj zaokret, što je tome prethodilo te koje su bile reakcije konzervativnih grupa i Katoličke crkve.
Nakon 35 godina Irska je odlučila omogućiti ženama da pobace u svojoj zemlji. Na referendumu je odlučeno da će biti odbačen 8. amandman Ustava koji ograničava pobačaj na nekoliko iznimnih slučajeva kad je ženin život u izravnoj opasnosti. Što će se sad dogoditi? Kada bi zakon trebao stupiti na snagu?
Ministar zdravlja jako zagovara promjene i iskazao je želju da se zakonski što prije omogući pobačaj. No pripadnici kampanje koja se protivila promjeni podnijeli su nekoliko prigovora, što je odgodilo promjenu zakonodavstva jer je to sada na sudu. Jedan od prigovora je da je ministar zdravlja davao krive informacije tokom kampanje. No očekujemo da će biti odbačene jer nema temelja za opozivom rezultata referenduma, što i oni sami znaju. Njihov cilj je odugovlačiti donošenje zakona. Očekujemo da će s ponovnim zasjedanjem parlamenta u rujnu početi procedura donošenja zakona te da će do početka iduće godine biti usvojen.
No što je sada sa Sjevernom Irskom? Nakon referenduma pojavili su se zahtjevi za promjenom i tamošnjeg zakona, a u Irskoj Vrhovni sud nedavno je odbio prijedlog Northern Ireland Rights Commission zbog tehničkih razloga, iako je priznao da legislativa nije u skladu sa standardima ljudskih prava.
Mislim da će u Sjevernoj Irskoj trebati još nekoliko godina da dođe do promjena jer je politički kontekst tamo bitno drugačiji. Iako postoje neki pritisci britanskog parlamenta za promjenama, mislim da će se stvari pokrenuti kada tamošnji političari promjene svoje stavove. A ne vidim da će se to dogoditi skoro, pogotovo jer Sjeverna Irska već 18 mjeseci nema vladu.
Smatrate, dakle, da je politička podrška ključna?
Definitivno. U Irskoj je dugo vremena prevladavao politički kukavičluk oko ove teme zbog čega nije moglo biti napretka. Mnogi parlamentarci jako su se zalagali za promjenu tokom kampanje i to je bilo vrlo važno. Zamjenik premijera bio je vrlo konzervativan po ovom pitanju te kad je on iskazao podršku olakšavanju pristupa abortusu na zahtjev, to je imalo vrlo pozitivan utjecaj na javno mnijenje.
No i Sjeverna Irska ima jaku aktivističku scenu koja se bavi pitanjem pobačaja.
Da, oni se ovim također mnogo godina bave. Njihova glavna organizacija zove se Alliance for Choice.
Kakva je suradnja među aktivistima Irske i Sjeverne Irske?
Postoji suradnja, mnoge aktivistkinje Sjeverne Irske podupirali su Yes Campaign (Da, kampanju) i mi ćemo podržati i njih kad bude trebalo. Počeci kampanje prava na pobačaj (Abortion Rights Campaign) nastali su na cijelom otoku tako da aktivisti i aktivistkinje rade zajedno. Bilo je mnogo akcija poput naručivanja tableta za pobačaj, no situacija je opasna jer su žene bile tužene zbog njihova uzimanja u Sjevernoj Irskoj.
Mnoge su bile akcije i prije samog referenduma, na oba kraja otoka, poput žena koje su naručile tablete koje im nisu trebale te se same predale policiji. Koje ste sve metode koristili kako biste omogućili referendum?
Moja organizacija IFPA zalaže se za promjenu zakona već godinama. Bavili smo se zagovaranjem ljudskih prava kod UN-a, edukacijom političara te medicinskog osoblja da bi kod njih razvili stav prema pobačaju. Od 2012. godine održavaju se ulični prosvjedi pod nazivom Marševi za izbor (Marches for Choice) na kojem se okuplja veliki broj ljudi.
Što je pritom bilo ključno u podizanju svijesti kod ljudi? Tragični slučajevi poput onog indijske doktorice Savite Halappanavar koja je preminula jer joj doktori nisu željeli napraviti pobačaj?
Da, tragični slučajevi poput Savite Halappanavar doveli su do velikih javnih negodovanja i pojačali politički pritisak.
U posljednje dvije godine, u javnosti se sve više pričalo o ženama koje ilegalno putem interneta naručuju tablete za abortus. I mnogi su se zabrinuli za žene koje ih uzimaju bez medicinskog nadzora te uz mogućnost zatvorske kazne od 14 godina. To je dosta utjecalo na promjenu mišljenja.
Je li pobačaj još uvijek svojevrsna stigma u društvu? Sjećam se kad sam prije dvije godine bila u Sjevernoj Irskoj bilo je jako teško naći žene koje će otvoreno pričati o svojim iskustvima, no u neslužbenoj atmosferi, bez snimanja i uz pokoju pivu, nerijetko su otvarale dušu i iscrpno pričale o svojim iskustvima...
Da, što se toga tiče još uvijek nam predstoji veliki posao, ali jaka potpora kampanji Yes pomogla je i u tome. Mnoge žene su tokom kampanje pričale svoje priče na društvenim mrežama i u tradicionalnim medijima. I to je bilo vrlo važno i hrabro. Njihovi glasovi su bili vrlo važni za isticanje štetnosti postojećeg zakona i potrebe za promjenom u javnosti.
Pomoglo je da javnost shvati da život nije crno-bijel te da je trudnoća kompleksno pitanje. Ali točno je, u našim savjetovalištima žene govore savjetnicima kako osjećaju sram i stigmu jer moraju putovati kako bi obavile pobačaj. To će se sada, nadamo se, promijeniti.
Je li bilo razlika po pitanju muškaraca i žena, starijih i mlađih tokom kampanje i uključivanja u nju?
Ljudi svih uzrasta su sudjelovali u kampanji te su provodili svoje večeri kucajući na vrata ljudi u gradovima i selima diljem zemlje kako bi govorili o važnosti promjene. No mladi su posebno pokazali nevjerojatnu podršku. Prema rezultatima javne televizije RTE, 87,6 posto mladih između 18 i 24 godine su glasali "za" na referendumu.
Nedavno izašle statistike pokazuju kako je u 2017. obavljeno 15 pobačaja, mnogo manje nego godinu prije. Kako to komentirate?
Teško je reći zbog čega je došlo do takvog pada, godinu prije obavljena su 25 abortusa. Na žalost, nemam dovoljno informacija da bih to komentirala.
Što je s inicijativama i organizacijama koje se protive pobačaju? Koliko su one vidljive u društvu?
Njihove kampanje su jako vidljive i oni imaju dosta sredstava. Jedna grupa – Voli oboje (Love Both) – doslovno je preuzela jezik i vizuale naše kampanje iz 2015. godine za referendum o istospolnim brakovima te je to pokušala iskoristiti protiv nas. Također su nastojali prikazati se kao oni koji pružaju brigu i suosjećaju sa ženama, no zapravo su željeli zadržati status quo i nisu ponudili rješenje kojim bi poštedjeli žene štete koja im se nanosi.
Druga glavna grupa Spasimo 8. amandman (Save the 8th) koristila je ekstremne postere na kojima su bila djeca s Downovim sindromom te su govorili o ubijanju djece stare šest mjeseci. No, to nije prošlo dobro u javnosti.
Kazali ste da imaju mnogo sredstava? Jesu li te grupe transparentne u pogledu svog financiranja?
Pravila oko financiranja kampanja tokom referenduma su vrlo stroga u Irskoj i sve grupe moraju podnijeti detaljna izvješća, no još uvijek nemamo te informacije. Osim toga, ilegalno je primiti sredstva iz inozemstva tokom referenduma.
A prije referenduma? Odakle im sredstva?
Oni će kazati kako su novac dobivaju od svojih članova, no mi to ne znamo.
Što je s Crkvom? Oni se nisu uključivali u samu kampanju. Zbog čega?
Crkva nije bila prisutna u medijima, ali je definitivno koristila svoje mreže i kanale za promociju "ne" opcije. Pozivali su članove njihove kampanje da drže govore na misama i slične stvari.
Koje su bile njihove reakcije nakon objavljenih rezultata?
Nakon referenduma biskupi su pozvali ljude koji su glasali za promjenu da se odu ispovjediti, no to je uzrokovalo vrlo negativne reakcije u javnosti. Crkva više ne predstavlja moralni autoritet u Irskoj. Danas znamo previše o tome kako su tretirali žene i djecu tokom povijesti. Skandali sa zlostavljanjem djece, Magdalenske praonice... sve je to utjecalo na promjenu statusa Crkve. No 78 posto građana Irske i dalje su katolici i uspjeli su pomiriti svoju privatnu vjeru s potporom kampanji. Mislim da ljudi shvaćaju kako je pobačaj osoban, stvar privatne odluke te da bi se žene s riskantnim trudnoćama trebale tretirati sa suosjećanjem.
Kako gledate na uspon konzervativnih grupacija u Europi, posebice istočnom dijelu. Irsku ti pokreti nisu zahvatili, zapravo upravo suprotno, kako to objašnjavate?
Mislim da je u Irskoj stvar drugačija jer nemamo tradicionalnu podjelu na lijeve i desne stranke. Dvije najveće stranke obje pripadaju desnom centru. Zbog toga kod nas nije bilo pojave nekih radikalno desničarskih stranaka. Najveća konzervativna snagu u Irskoj je oduvijek bila Katolička crkva, no kao što sam rekla njihova reputacija je trajno narušena zbog spomenutih skandala.
Što je za vas osobno značila ova pobjeda na referendumu?
Pitanjem prava na pobačaj bavim se već čitavo desetljeće tako da mi je rezultat osobno bio jako važan. Vidim ovaj rezultat kao jednu vrstu isprike hiljadama žena koje sud 1983. godine morale putovati kako bi obavile pobačaj i priznanje Irske da je bilo pogrešno okrenuti im leđa.