NEKOĆ davno su to bili sankiloti koji jurišaju na tornjeve Bastille. Nešto kasnije su to bili pucnji na austrijskog nadvojvodu u Sarajevu, a nešto kasnije i pucnjevi s "Aurore" koji su "probudili svijet". Ne tako davno su to bile cigle koje otpadaju iz berlinskog zida.
Međutim, nijedan od tih događaja - koji povijesne knjige vole opisivati kao trenutke "nakon kojih više ništa nije bilo isto" - se ne može usporediti s prizorom tornjeva Svjetskog trgovinskog centra kako se pred očima milijardi televizijskih gledatelja pretvaraju u hrpu ruševina.
Za razliku od prethodnih velikih povijesnih prekretnica, za koje je trebalo malo vremena da se uistinu shvati njihova prava važnost, ovaj put nije bilo nikakve dileme. Tornjevi WTC-a nisu sa sobom u nepovrat poveli samo hiljade nedužnih ljudi nego i cijelu jednu brižljivo njegovanu globalnu percepciju koja je bila i njegov temelj cijelog jednog svijeta.
Tu je percepciju možda najbolje opisao naslov nekoć univerzalno hvaljene, a danas iz razumljivih razloga zaboravljene knjige Francisa Fukuyame "Kraj povijesti" u kojoj se cjelokupna povijest čovječanstva opisivala kao sukob različitih ideologija, iz koje na kraju jedini i konačni pobjednik izlazi liberalna kapitalistička demokracija.
Kraj hladnog rata, nakon kojeg su se svuda po svijetu počeli širiti kapitalizam i liberalne demokracije nauštrb diskreditiranog socijalizma i jednostranačja, se gotovo cijelo jedno desetljeće shvaćao kao ostvarenje Fukuyaminih teza, odnosno malo tko se usudio sumnjati kako traju završna poglavlja procesa koji bi postepeno, ali neumitno donio konačno zlatno doba svjetskog mira, blagostanja i pravde.
Takva percepcija - koja se s manje ili više zadrške odnosno varijacija, prihvaćala među različitim, narodima, državama, društvenim slojevima, pa čak i ideološki suprotstavljenim taborima - je svoj temelj imala i u činjenici da je kraj hladnog rata ostavio SAD kao jedinu supersilu, koja je, barem na formalnoj razini, predstavljala ideološki najdosljednije i u praktičnom smislu najefikasnije ostvarenje plemenitih ideala slobode, demokracije i ljudskih prava koje su postavili liberalni i prosvijećeni mislioci 18. stoljeća.
Osim toga SAD su, stekavši vojnu, političku i gospodarsku hegemoniju nad ostatkom svijeta, shvaćene i kao jedini instrument ostvarenja Fukuyamine vizije.
Kada je na čelo SAD došao Bill Clinton, čiji je mladoliki karizmatski lik predstavljao oličenje vrlog novog svijeta "Pax Americane", takva percepcija je još više ukorijenjena u kolektivnoj svijesti većine svijeta zahvaljujući tome što je uz sve druge, globalnu supersilu resila i kulturna hegemonija oličena u Hollywoodu i MTV-ju. Uz to je išao i proces globalizacije, za kojeg se tvrdilo da - isto kao i liberalni kapitalizam i demokracija - nemaju nikakve alternative, odnosno da će ničim ograničeni protok roba, ljudi i informacija biti čarobni štapić s kojim se brišu razlike i razlozi sukoba.
Sve što se tada događalo u svijetu je bilo tumačeno kroz prizmu povijesne neumitnosti, odnosno svaki korak naprijed je viđen kao dio velikog procesa, a svaki korak nazad kao usputna neugodnost.
Takva percepcija se dijelom održala i danas, kada se mnogi sa sjetom prisjećaju izraelsko-palestinskog mira, prestanka bombi u Sjevernoj Irskoj, intervencije u BiH, odnosno kosovskog rata koji je pokazao kako ne samo da se novom vrlom američkom svijetu nitko i ništa ne može suproststaviti, nego da se čak i ratovi - barem što se pobjedničke strane tiče - mogu, poput holivudskih filmova sa standardnim PG-13 rejtingom - dobijati bez kapi prolivene krvi.
Taj vrli novi svijet se 11. rujna 2001. godine iščezao nakon što je pad tornjeva WTC-a - oličenja tehnološkog, gospodarskog i kulturnog trijumfa kapitalističkog Zapada nad svim ostalim civilizacijama i ideologijama - pokazao koliko su njegovi temelji zapravo truli.
To se moglo vidjeti i nešto ranije - zahvaljujući kolapsu "dot comova" izazvanom recesijom i blamažom "savršene" američke demokracije na Floridi - ali se učinak nije mogao usporediti s događajem u kojem je devetnaestoro mladića s džepnim nožićima na koljena bacila jedinu svjetsku supersilu i zauvijek srušila iluziju o njenoj neranjivosti i svemoći.
Krah te iluzije je značio i početak kraja američke hegemonije, a s njom i početak kraja svih "povijesno neumitnih" procesa s koji su se s njime vezivali. Možda tome najbolje svjedoči percepcija "neocona" - frakcije koju optužuju kao izvor sveg zla u Bushovoj administraciji, a samim time i izvor sveg zla u svijeta - čiji pohodi na Afganistan i Irak nisu ništa drugo do trockistički bezobzirno, ali i ideološki dosljedno, primjene clintonovske "svjetske revolucije" u praksi.
Još bolja ilustracija istog fenomena jest i zlosretni Tony Blair, čiji je pokušaj da ideologiju "trećeg puta" i s njom povezana načela "humanitarnog rata" dosljedno primijeni u novim okolnostima doveo da negdašnji "Clinton poslije Clintona" postane najobičnija "Bushova pudlica".
Transformaciji "benevolentne hegemonije" Ujaka Sama u problem umjesto svjetskog rješenja je bez svake sumnje doprinijela i manihejska retorika, odnosno karakter trenutnog američkog predsjednika, ali je pohod na Irak - koji u svjetlu današnjih događaja sve više izgleda kao povod, a ne uzrok globalne eksplozije antiameričkog raspoloženja - prije potez iznuđen potrebom da se što prije makar djelomično povrati imperijalni prestiž izgubljen 11. rujna nego dio nekakvog dijaboličkog plana o porobljavanju svijeta.
Ma što bili motivi za američki pohod na Mezopotamiju, njegove posljedice u obliku gerile kojoj najmoćnija vojska na svijetu su samo dokazale ono što je on trebao opovrgnuti.
U međuvremenu se trulenje na "Pax Americani" temeljenog svijeta nastavilo širiti i na neke njegove druge dijelove, uključujući i Europsku Uniju, čija je budućnost kao projekta "bez alternative" danas pod velikim upitnikom.
To se moglo vidjeti i u francuskim neredima, ali i prije samo nekoliko nezamislivom odbacivanju europskog ustava - motiviranog, između ostalog, i sve većom skepsom prema brisanju granica i globalizaciji koji su trebali biti temeljem nove europske utopije.
Ta je skepsa, pak, djelomično argumentirana i saznanjem kako slobodan protok roba, ljudi i ideja i ne izgledaju tako privlačno ako s njima dolaze imigrantske pobune, kriminal i širenje ekstremističkih ideja preko Interneta.
Pet godina nakon 11. rujna se malo tko usuđuje u pozitivnom kontekstu spominjati frazu o SAD kao "svjetskom policajcu", isto kao što se zahtjevi za "multipolarnim" preuređenjem svijeta više ne odbacuju kao patetični vapaj povijesnih gubitnika. Slabljenje jedine svjetske supersile je počelo stvarati vakuum u koji postupno nastoje ispuniti novi "igrači", ali konačne rezultate tog procesa je teško predvidjeti, isto kao što je sam proces teško pojmiti cijelim generacijama koje su navikle živjeti u svijetu bez neizvjesnosti.
Upravo je neizvjesnost - spoznaja da je jedan svijet srušen, a novi se nije izgradio - ono što bi pri petoj obljetnici napada 11. rujna 2001. trebalo najviše tjerati na razmišljanje. Povijest nas uči da takve velike prekretnice sa sobom uvijek donose promjene koje mogu donijeti veliko dobro, ali i veliko zlo, a što će od toga prevladati se često ne može sa sigurnošću znati godinama, pa i desetljećima.
Dragan Antulov |