SINOĆ po lokalnom (a rano jutros po hrvatskom) vremenu američki predsjednik George W. Bush putem TV prijenosa se obratio naciji kako bi obilježio petu godišnjicu napada 11. rujna 2001. Za taj se govor najavljivalo kako će biti lišen bilo kakvih političkih konotacija, odnosno da će imati svrhu isključivog podsjećanja na ono što je taj dan značio za američkog predsjednika, državu i narod i kako se zbog njega promijenio svijet.
Međutim, temeljem onoga što se moglo čuti od strane američkog predsjednika, teško se može reći kako taj govor nije imao nikakav politički sadržaj, odnosno da taj sadržaj nije djelomično bio u kontekstu nastojanja Bushove Republikanske stranke da na izborima u studenom očuva većinu u oba ili jednom domu američkog Kongresa. Bush u govoru nije rekao ništa što bi označilo neku spektakularnu promjenu politike, niti bi njegove pristaše ili protivnike natjeralo na promjenu političkog tabora.
Američki predsjednik se u svom izlaganju držao teza koje su u proteklih pet godina predstavljaju temelj njegove vanjske politike. Po Bushu SAD su se nakon napada 11. rujna 2001. godine našle u ratu koji će odlučiti "tijek 21. stoljeća", koji predstavlja "izazov današnje generacije" i u kojem se "civilizacija našla suprotstavljena barbarstvu".
Bush je u svom izlaganju, kao mnogo puta dosada, tvrdio kako SAD u tom grandioznom sukobu mogu pobijediti jedino ako donesu slobodu i demokraciju potlačenim, obespravljenim masama Bliskog Istoka i tako im omoguće slobodan izbor kao alternativu vjerskom radikalizmu. Tim ideološkim opravdanjem Bush je branio i svoj najkontroverzniji potez - pohod na Irak - koji čak i neki njegovi pristaše danas smatraju pogreškom.
Kao i mnogo puta dosada, Bush je "rat protiv terorizma" usporedio s drugim svjetskim ratom i hladnim ratom - događajima koji su dugo trajali, čiji je ishod izgledao neizvjestan i koji su od SAD zahtijevali daleko veće žrtve nego se što se to danas uopće može pojmiti.
U danima kada se broj poginulih američkih vojnika u Iraku približava broju poginulih civila u napadima 11. rujna Bush je podsjetio svoju naciju da je u prošlim ratovima bilo sasvim normalno da isti broj američkih vojnika stradava u jednom danu.
Iako je nesporno da Bushov govor ima i dnevnopolitičke konotacije, on s druge strane nije pokazao odstupanje od svega što trenutni američki predsjednik govori u proteklih pet godina. Time je Bush još jednom potvrdio osobinu koju su ponekad čak i njegovi protivnici spremni priznati kao vrlinu - dosljednost, odnosno tvrdoglavu ustrajnost na određenim stavovima čak i kada je zbog njih označen kao najomraženiji čovjek u svjetskoj povijesti.
Upravo je ta sklonost da se svijet promatra u jednostavnim kategorijama dobra i zla, odnosno da se po njima vodi politika jedne supersile bila razlogom da je 11. rujna 2001. godine - dan najveće američke tragedije istovremeno bio i najsvjetliji trenutak Bushove političke karijere.
Malo koji vođa je u takvim okolnostima bio u stanju tako učinkovito iza sebe mobilizirati podršku cijele domaće javnosti, odnosno svojim jednostavnim "zdravoseljačkim" pristupom složenim svjetskim problemima biti na istoj frekvenciji kao obični građani, a istovremeno izbjeći da se iz dnevnopolitičkih razloga povlače ishitreni potezi.
Međutim, kao što se u povijesti često događa, ono što je u jednim okolnostima vrlina u drugim okolnostima postaje mana. Tako je shvaćanje suvremenog svijeta kao poprišta borbe između dobra i zla bilo odgovorno za debakl uzrokovan "Katrinom" - banalnim prirodnim fenomenom koji se ne može svrstati u moralne kategorije. A još prije toga se stvarnost Iraka pokazala previše složenom za Bushov jednostavni pogled na svijet i na njemu temeljene ideološke dogme.
Isto onako kao što su u predvečerje iračkog pohoda države poput Francuske i Njemačke vlastite interese stavile ispred nekakvih apstraktnih ideala o obrani zapadne demokracije, tako danas prosječni Amerikanci Bushov "rat protiv terorizma" sve manje gleda kroz prizmu neke epskog, ali neopipljivog sukoba između dobra i zla, a više kroz pitanje kako sve to utječe na njegov banalni svakodnevni život.
Zbog svega toga se danas, na petu obljetnicu događaja koji ga je učinio jednom od najvažnijih ikona suvremen povijesti, Bush počinje sve više nalikovati na Che Guevaru u bolivijskim gudurama - vođu čije su plemenite namjere popločale put u pakao, a plemeniti ideali se pokazali nedostojnim svijeta kojeg je pokušao spasiti.
S druge strane Bush se može tješiti time da najvjerojatnije neće doživjeti Cheovu sudbinu, te da će imati prilike poživjeti dovoljno dugo da vidi kako mu popularnost i ugled nakon određenog broja godina i desetljeća ponovno rastu. Dijelom će to biti zbog banalne činjenice da više nije na vlasti, a dijelom zbog spoznaje - izazvane usporedbom s njegovim "pragmatičnim" nasljednicima - da je jedan od rijetkih političara od kojih je svijet uvijek znao što može očekivati.
Dragan Antulov |