Upozorenje: Neke zagađujuće materije mogu uzrokovati zdravstvene probleme osobama koje su veoma osjetljive na zagađenje zraka.
Takve osobe trebaju izbjegavati boravak vani i smanjiti naprezanje tokom boravka vani.
Pogledajte trenutak eksplozije na bostonskom maratonu: "Ljudi su ležali na podu, prekriveni krvlju"
Screenshot: CBS
DVIJE eksplozije odjeknule su za vrijeme slavnog maratona u Bostonu, na kojem je, prema procjenama, sudjelovalo više od 27.000 ljudi. Kamera jednog od natjecatelja zabilježila je trenutak odmah nakon prve eksplozije te trenutak u kojem se dogodila druga eksplozija odmah u blizini ciljne ravnine.
Odmah nakon eksplozije nekoliko je natjecatelja palo na tlo te je zavladala velika panika. Prema izjavama svjedoka, brojni su sudionici ležali na podu, prekriveni krvlju. Okupljeni su počeli bježati glavom bez obzira. Dvije su osobe u eksplozijama podignule.
Potresna priča izbjeglice iz Sjeverne Koreje: Prvoj javnoj egzekuciji svjedočila sam kada mi je bilo sedam godina
Screenshot: YouTube
HYEONSEO LEE je rođena u Sjevernoj Koreji, koju je napustila 1997. godine i preselila u Kinu. Danas živi u Južnoj Koreji i aktivistica je koja pomaže izbjeglicama iz Sjeverne Koreje. Na TED2013 konferenciji održanoj u februaru otkrila je svijetu svoju potresnu priču te progovorila o razlozima zbog kojih je napustila svoju rodnu zemlju. Njezinu priču objavio je CNN, a prenosimo je u nastavku teksta:
"Kada sam bila malena, mislila sam da je moja zemlja najbolja na svijetu. Odrasla sam pjevajući pjesmu "Nothing to Envy" i osjećala sam se ponosnom što živim upravo u Sjevernoj Koreji. Smatrala sam da je moj život u potpunosti normalan, iako sam već sa sedam godina svjedočila prvoj javnoj egzekuciji.
Moja obitelj nije bila siromašna i nikada nisam iskusila kako je to gladovati. Ali, nakon što mi je majka pročitala pismo sestre njezinog suradnika, čija je obitelj umirala od gladi, shvatila sam da situacija u mojoj zemlji nije toliko bajna koliko sam mislila. Početkom i sredinom 1990.-ih u Sjevernoj Koreju su gladovali milijuni ljudi, smrt i glad bili su svuda oko mene.
Ne mogu otkriti detalje kako sam pobjegla iz Sjeverne Koreje, ali mogu reći da je to bilo u vrijeme vrlo teške situacije u zemlji, dok sam bila veoma mlada i kada sam odlučila pobjeći k rođacima u Kini. Mislila sam da ću od svoje obitelji biti udaljena svega nekoliko mjeseci, nisam ni pomišljala da bi se to razdoblje na kraju moglo pretvoriti u punih 14 godina.
Brzo sam naučila da život izbjeglice nije samo ekstremno težak nego i ekstremno opasan, jer su izbjeglice iz Sjeverne Koreje u Kini ilegalni migranti. Tako sam živjela u neprestanom strahu da će me kineske vlasti otkriti i da ću imati užasnu sudbinu, biti vraćena u Sjevernu Koreju. Jednog su se dana ostvarile moje najgore noćne more. Kineska me policijauhapsila i privela na ispitivanje. Netko je dojavio da sam iz Sjeverne Koreje. Bila sam prestravljena, srce je kucalo kao da će iskočiti, mislila sam da je gotovo. No, uspjela sam zatomiti emocije, odgovarala sam na pitanja. Pustili su me. Bilo je to čudo! Izbjeglice iz Sjeverne Koreje moraju skrivati svoj identitet ne bi li preživjeli. Čak i kada nauče kineski, dobiju posao, njihov se cijeli život u sekundi može slomiti. Zato sam nakon deset godina skrivanja identiteta u Kini odlučila riskirati i pobjeći u Južnu Koreju.
Život u Južnoj Koreji bio je puno teži nego što sam očekivala. Prošla sam krizu identiteta. Jesam li Sjevernokorejka ili Južnokorejka? Tko sam ja? Nije bilo zemlje koju bih mogla nazvati svojom. Počela sam učiti za prijemni na fakultetu. Tek što sam se počela privikavati na novi život primila sam šokantan poziv od kuće. Sjevernokorejske vlasti presrele su novac koji sam poslala obitelji i za kaznu će ih preseliti na neku pustu lokaciju na selu. I tako, ironično, ali istinito, odletjela sam natrag u Kinu i krenula prema granici sa Sjevernom Korejom.
Kako moja obitelj ne govori kineski, morala sam ih provesti kroz 2000 milja po Kini i potom po jugoistočnoj Aziji. Putovali smo autobusom tjedan dana i nekoliko puta bili nadomak tome da nasuhapse i deportiraju. Konačno smo došli do granice s Laosom. Kada smo ušli u Laos, moja je obitelj zatvorena pod optužbom da su ilegalno prešli granicu. Platila sam kaznu i mito, i za mjesec dana su ih oslobodili. Nije prošlo dugo, ponovo su ihuhapsili u glavnom gradu Laosa. Napravila sam sve ne bih li pomogla mojima da stignu do slobode, došli smo tako blizu, no završili su u zatvoru. Izgubila sam svaku nadu. I baš tada mi se obratio nepoznati muškarac i upitao me: "Što ti je". Iznenađena da potpuni stranac mari za to što mi je, objasnila sam na lošem engleskom, služeći se rječnikom, a on je bez oklijevanja otišao do bankomata i dao mi novac da izvučem obitelj iz zatvora.
Nakon dugog putovanja moja obitelj i ja došli smo do Južne Koreje. No, domoći se slobode samo je pola bitke. Mnoge izbjeglice, kad se domognu nove zemlje, kreću u život bez novca".
Washington Post: Depresija i sklonost samoubojstvu postali su svakodnevica hrvatskih ratnih veterana
Foto: Arhiva
"VIŠE od dvijehiljade hrvatskih ratnih veterana oduzelo si je živote nakon završetka rata u ovoj balkanskoj zemlji, koja se sada nalazi na putu za ulazak u Europsku uniju. Broj veterana sklonih samoubojstvu mogao bi porasti s godinama, kažu stručnjaci, odnosno kada mnogi veterani postanu stariji i počnu se osjećati sve više zapostavljeni od strane cjelokupnog društva", piše Washington Post, osvrćući se na nedavni masakr 13 osoba u Srbiji, za koji piše da je ponovno u centar pozornosti stavio probleme s kojima se svakodnevno susreću ratni veterani na Balkanu. Washington Post napominje kako je masakr u Srbiji bio izazvan upravo bolnim sjećanjima na Domovinski rat.
"Depresija i samoubojstva postali su u Hrvatskoj sve češća pojava. Diljem Balkana desecihiljada ratnih veterana sve teže pronalazi put prema normalnom životu i ponovnom uklapanju u društvo. Tisuće bivših vojnika boluje od PTSP-a, depresije, mnogi su se okrenuli drogi i alkoholu, a u najgorim slučajevima okreću se samoubojstvu ili pokušavaju nauditi svima oko sebe", piše Washington Post.
U tekstu se napominje kako su hrvatski ratni veterani samoubojstva počinili i na javnim mjestima - neki su se raznijeli bombama, neki živi zapalili. "Takvi potezi najčešće se mogu protumačiti kao poziv upomoć, usmjeren državi koja je prema njima postala indiferentna. Jedan je veteran čak iskoristio hrvatsku zastavu da bi se objesio - bila je to jasna poruka društvu da se osjećao izdanim od strane države za koju se borio", piše Washington Post.
Na kraju teksta spominje se kako se ratni veterani u Hrvatskoj često, nakon povratka s bojišta, susreću s teškom financijskom situacijom, koja im dodatno otežava život. "Mnogi ratni veterani nađu se na samim marginama društva, ostavljeni da se brinu sami o sebi", zaključuje Washington Post.
Britanski profesor David Nutt: Za financijsku krizu krivi su bankari na kokainu
Ilustracija: Arhiva
DAVID NUTT, 61- godišnji profesor neuropsihofarmakologije na Imperial Collegeu u Londonu izjavio je za The Sunday Times je da je kokain učinio bankare "previše samouvjerenima" te ih doveo do toga da previše riskiraju i u konačnici izazvao financijsku krizu, prenosi Huffington Post. Okrivio je kokain za financijsku krizu u svijetu, ali i za kolaps Barings banke 1995. godine, tvrdeći da je "bijeli prah" doveo do toga da su bankari postali previše samouvjereni i počeli "tražiti sve više i više".
Nutt je poznat po svojim kontroverznim izjavama u vezi dekriminalizacije gotovo svih vrsta droga, za što se žustro zalaže. Tvrdi i da je stroga vladina politika o zabrani ecstasyja i kanabisa onemogućila proučavanje njihovih "blagotvornih utjecaja".
Bivša britanska vlada otpustila ga je s mjesta savjetnika nakon što je izjavio da je jahanje konja jednako opasno kao i uzimanje ecstasyja. Prošle je godine tvrdio i da bi legalizacija kanabisa bila jedno od najučinkovitijih sredstava za borbu protiv alkoholizma jer bi se konzumacija alkoholnih pića, prema njegovim predviđanjima, smanjila za čak jednu četvrtinu.
