NEOČEKIVANI žestoki sukobi studenata i policije na francuskim ulicama, Miloševićev pogreb, kao i govorkanja o svrgavanju još jednog "posljednjeg europskog dikatatora" u Bjelorusiji - svi ti događaji su zaslužni što se ovih dana daleko manje govori o trećoj obljetnici početka iračkog rata nego što bi to inače bio slučaj.
Tome u prilog ide i činjenica da su demonstracije, kojima protivnici rata širom svijeta redovno obilježavaju taj datum, ovog vikenda po procjenama medija, ali i samih organizatora, u pravilu imale manje sudionika nego prijašnjih godina. Međutim, to je možda jedina stvar koja danas može poslužiti kao utjeha zagovornicima američkog pohoda na Irak.
Ankete već mjesecima pokazuju kako "obični" Amerikanci danas misle da je situacija u Iraku tako loša da se mora razmišljati o dizanju sidra kako se najveća svjetska supersila ne bi trajno nasukala u Mezopotamiji.
Jedan od najnovijih dokaza u prilog tezi da je Irak postao noćna mora jest izjava bivšeg premijera iračkog premijera Iyada Alawija, koji je kao svjetovni i liberalno nastrojeni političar uživao reputaciju "američkog čovjeka".
Alawi je, komentirajući sve krvavije sukobe između šijita i sunita, rekao kako se njegova zemlja danas "praktički nalazi u građanskom ratu" te time potvrdio zloguke najave mnogih Bushovih kritičara kako će operacija "Iračka sloboda" toj bliskoistočnoj državi kao svoju krajnju posljedicu umjesto slobode, demokracije i blagostanja donijeti krvavi raspad.
Obljetnicu iračkog rata je, s druge strane, na svoj uobičajeno prkosan način obilježio i njegov glavni arhitekt - američki ministar obrane Donald Rumsfeld. U gostujućoj kolumni "Washington Posta" 73-godišnji šef Pentagona kritičarima je odbrusio kako su kratkovidni te kako je slika o Iraku kao noćnoj mori posljedica senzacionalističkih medija koji naglašavaju terorističke bombe, atentate i slične događaje nauštrb pozitivnih vijesti.
Ukoliko se netko na prethodne tri godine osvrne iz povijesne perspektive, tvrdi Rumsfeld, doći će do zaključka kako su u Iraku načinjeni pozitivni pomaci.
Rumsfeld sebi u prilog može reći kako je zahvaljujući njegovom "čedu" prestao postojati jedan od najkrvavijih režima 20. stoljeća, a Irak nakon desetljeća ratova, sankcija i međunarodne izolacije konačno stekao priliku da postane "normalnom" državom.
Irak je također, barem formalno, postao jednom od rijetkih bliskoistočnih država u kojoj se vlade biraju i smjenjuju na slobodnim, višestranačkim izborima - što je u skladu s "neoconskim" idejnim smjernicama o širenju tekovina američke revolucije po svakom kutku zemaljske kugle.
Međutim, to je manje-više jedini argument s kojom "neoconi" i Bush mogu braniti svoj trogodišnji projekt. Kritičari navode da je njegova cijena ipak prevelika. Nije riječ samo o životima desetina hiljada iračkih civila, kao i činjenici da je krvava tiranija zamijenjena još krvavijom anarhijom i terorom.
Samim Amerikancima sve teže pada činjenica da skoro svaki dan ginu pripadnici njihovih oružanih snaga, a da milijarde dolara utrošene na Irak ne donose nikakvu opipljivu korist.
Ono što će Amerikancima možda najteže pasti u svim budućim procjenama njihove mezopotamske pustolovine jest to što je ona dovršila proces započet 11. rujna 2001. godine - potpuno razaranje mita o američkoj neranjivosti i svemoći.
Teza o SAD-u kao jedinoj supersili i, kao takvoj, jedinoj državi kvalificiranoj za ulogu svjetskog policajca, je uz globalizaciju i Fukuyamine teze o "kraju povijesti" predstavljala temelj klintonovske utopije 1990-ih. Upravo je nastojanje da se očuva takvo stanje stvari predstavljalo jedan od glavnih motiva za nasilno obaranje Sadama Huseina.
Nakon napada na New York i Washington bilo je nužno sve u svijetu uvjeriti kako se Amerika ima snage i volje brutalno se obračunati sa svakim tko ju je spreman javno izazivati.
Ostaviti Sadama Huseina, čiji je režim desetljeće prije toga preživio demonstraciju američke vojne moći, da i dalje prkosi volji SAD-a bilo je jednostavno neprihvatljivo.
Rumsfeld, koji u svom članku tvrdi da se situacija u Iraku mora gledati iz dugoročne perspektive, zaboravio je kako su svojevremeno njegovi istomišljenici (a i on sam) pokazali istu onu "kratkovidnost" kakvu danas zamjera svojim kritičarima.
Mnogi protivnici rata su u proljeće 2003. godine bili ušutkani iznenađujućom brzinom kojom su Amerikanci ušetali u Bagdad, odnosno time što se nisu obistinile crne prognoze o dugim uličnim bitkama, gladi i milijunima izbjeglica.
Slom Sadamovog režima je predstavljao upravo ono što je trebao biti - brza, jednostavna i relativno jeftina demonstracija vojne moći jedine svjetske supersile. Međutim, vrlo brzo se ispostavilo kako i za jedinu svjetsku supersilu važi ono što je Machiaveli primijetio u "Vladaru" prije pet stoljeća - da je neku državu daleko lakše osvojiti nego njome vladati.
Umjesto dragulja u kruni "neoconskog" imperija Irak se pretvorio u sve bolniji čir na tijelu "novog svjetskog poretka", te sve veći izvor neugodne spoznaje da SAD nemaju ljudske, materijalne te idejne resurse da riješe taj problem. Isto onako kao što je spektakularna invazija sve uvjerila u američku moć, tako je mnogo prozaičnija okupacija raspršila tu iluziju u paramparčad.
Američki komentatori danas više ne spominju Čečeniju, iako su skoro jedno desetljeće proveli izrugujući se ruskoj nesposobnosti da smiri svoju buntovnu provinciju. Čak ni uz najsuvremeniju tehnologiju na svojoj strani, Amerikanci jednostavno nisu bili u stanju očistiti komad pustinje od šačice slabo naoružanih gerilaca, tako da danas na temelju te činjenice u Japanu neki vladini dužnosnici iznose donedavno nezamislive procjene o tome da bi SAD izgubile konvencionalni rat s Kinom.
A čak je i čisto politički aspekt američke okupacije Iraka doživio sramotni fijasko. Iračani su ispunili dio "neoconskog" programa svojim izlaskom na slobodne višestranačke izbore. Međutim, pri tome su "zaboravili" izabrati one političare, stranke i opcije koji bi svojim liberalnim i slobodno-tržišnim stavovima trebali biti oličenje "neoconske" permnanetne revolucije. Umjesto toga su, po uzoru na neke druge narode u sličnim situacijama, odabrali nacionalizam i vjerski fundamentalizam koji je u pravilu koban za budućnost više-etničkih i više-vjerskih država poput Iraka.
Ono što "neocone" i Rumsfelda posebno boli da je u toj cijeloj priči najviše profitirao upravo onaj faktor koji je, po originalnim planovima, trebao biti sljedeća meta njihovog projekta. Iran, umjesto da se nakon američke okupacije Irana i Afganistana nađe okružen i oslabljen, pretvorio se u još jačeg i važnijeg regionalnog i svjetskog "igrača".
Šijitske stranke i pokreti povezani s Teheranom danas dominiraju iračkom politikom i bez njihovog učešća u vlasti je nemoguće zamisliti ikakvu suvislu "izlaznu strategiju".
A američki pohod je umjesto demokrata u Iranu ojačao konzervativce i "jastrebove" daleko sklonije provocirati zapadni svijet izgradnjom atomske bombe i naftnim ucjenama nego što je to ranije bio slučaj. Njihova sve veća drskost je posljedica spoznaje da SAD nakon gorkog iračkog iskustva više nemaju volje za još jedan pohod nalik na onaj u Iraku.
S druge strane, to ne bi trebalo predstavljati razlog za likovanje protivnicima iračkog rata, barem onima koji su se Bushovom pohodu suprotstavljali iz principijelnih, a ne dnevnopolitičkih razloga.
Fijasko SAD-a u Iraku je jasno pokazao koliko su zapravo krhki temelji suvremenog svijeta. A povijest nas uči da takvu spoznaju znaju vrlo dobro iskoristiti likovi daleko beskrupulozniji i destruktivniji od onih koji danas sjede u washingtonskim foteljama.
Dragan Antulov |