Utorak 24.10.2017 13:6:25

Tuzlarije - slike, priče... 
Vijesti 
Tuzlanke i Tuzlaci 
Naše bebe 

Tuzlanski dosje 
Info Servis 
Mapa Tuzle 
Vremenska prognoza 
Kulturologija 
Sportarije 

Bilten rada Općine Tuzla 
Tuzla u slikama 
Baza slika 
Vremeplov 
Stare slike pričaju 
Mali oglasi 
Tuzlanska ikona - Meša 
Znanjem protiv droge 
Kapija (25.05.1995.) 
Srebrenica (1995-2006) 


Top vijesti 
Vijesti iz minute u minutu 
Vijesti domaćih medija 
Foto priče 
Dosjei 
Feljtoni 

Tuzlarije Forum 
Tuzlarije Chat 
Ankete 
Čestitke-želje-pozdravi 

Zanimljivosti 
Showbusiness 
Taze vicevi 
Neobične fotke 
Horoskop 
Web igrice 

Erotske zanimljivosti 
Djevojka dana 
Momak dana 
 

Kursna lista 
Telefonski imenik FBiH 
Zakoni 
TV programi 
 

Vizitke 
Marketing 




Čavrljajte uživo
Users in Chat
TUZLARIJE CHAT



Rezultati

STARE ANKETE

KAPIJA

25-05-1995





RAZBIBRIGA

Sinan Sakić se u bolnici bori za život

"Krešem se sa seksi bakom svoga sinčića, a sad mislim da sam se u nju i zaljubio"

VIDEO Stvarni ljudi pred kamerama isprobali seks poze iz časopisa, neke su bile totalno nemoguće

Život pun seksa, alkohola i lakih žena: Tko je bio čovjek kojeg cure masovno citiraju na Facebooku?

Ana Gruica pokazala kako njeno tijelo izgleda nakon 12 godina vježbanja: "Nekom lijepo, nekom ne"

FOTO Prelijepa Bosanka postala Miss Australije, zatucani pojedinci je napali: "Oduzmite joj krunu"

Damir Kedžo potresen gubitkom: "Oprosti za moju ludu glavu koja se nije mogla smiriti"

FOTO Anja iz "Ljubav je na selu" pokazala novu frizuru i nepoznatog frajera

VIDEO Cijeli žiri odmah im je htio pritisnuti X, no vrlo brzo ostali su bez riječi

FOTO Guzata Stanija se uvukla u crveni lateks - prizor je fenomenalan

VIDEO To je zbog ove haljine: Pogledajte kako Maju Šuput obasipaju novčanicama u svadbi

FOTO Kada se ova prelijepa cura skine, muškarci bježe glavom bez obzira, evo i zašto

Ako pronađete ženu na ovoj fotografiji, vi ste genijalac

Ovo je jedino pitanje koje može začepiti usta svim protivnicima prava na abortus

FOTO Nećete se uopće iznenaditi kad vidite što Kolinda lajka na društvenim mrežama

FOTO Danijela Martinović promijenila imidž i izazvala podijeljene reakcije: "Ljepša si bila prije"

Kontakt mail
tuzlarije@tuzlarije.net

Hadži efendija Muhamed Lugavić


"Dokle god se bude isticalo ono što podstiče na mržnju, a zanemarivalo ono što podstiče na ljubav prema čovjeku, neće biti hajra ni selameta"

Efendiju Lugavića, imama glavne Čaršijske džamije i glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice u Tuzli, upoznao sam po dobrim djelima u ratu, kada je smogao snage da ostane ono za što se u životu opredijelio – da one najhumanije stvari koje propagira svaka vjera i na djelu pokaže. Njegova djela su tim značajnija ako znamo kakvu su negativnu ulogu odigrale vjerske zajednice - svaka na svoj način - u proteklom teškom vremenu. U tom ratnom vremenu, vremenu beznađa i mržnje, negiranja svega onoga što je ljudsko, efendija Lugavić je bio jedan od rijetkih koji je vraćao vjeru u čovjeka, vjeru u samu vjeru. To najbolje znaju njegove džematlije, oni koji su vjeru doživljavali kao svoje lično uvjerenje, a ne kao način političke promidžbe. Razgovarajući sa mnogima od njih, ali i sa ljudima druge vjere i nacije, mogao sam čuti samo jedno – naš efendija Lugavić. Jedan događaj koji je potresao Tuzlu na najbolji način je pokazao zašto je to tako. Dvadeset petog maja devedeset pete godine u Tuzli je na tragičan način stradalo više od sedamdeset mladih ljudi, građana Tuzle. Bili su to mladi svih vjera i nacija. Taj tragični događaj mnogi u ovom gradu pokušali su iskoristiti na jedan neljudski način. Željeli su iskoristiti tu tragediju da Tuzla ne bude ono što je bila desetljećima – grad razumijevanja i tolerancije među ljudima. Dolazili su razni emisari, koji su počeli nagovarati roditelje stradalih da ne dozvole da im se djeca pokopaju zajedno. Čak je tuzlanskim hodžama iz najviših krugova Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini stigla i preporuka da im ne klanjaju dženazu. Jedan od onih koji je sačuvao čistotu i dobrotu vjere bio je efendija Lugavić koji se tome usprotivio i rekao da će on ipak klanjati dženazu svima, jer je to njegova obaveza. Tada ga je u toj njegovoj odluci podržalo još hodža, jer su željeli da ostanu ono što jesu – sljedbenici vjere u najpozitivnijem smislu te riječi. Taj čin efendije Lugavića odjeknuo je u ovom gradu, pa i šire, kao čin čestitosti i moralnosti. Zbog svega toga, ali i ne samo zbog toga, hiljadu devetsto devedeset pete godine Forum građana Tuzle mu je dodijelio povelju i statuu “Libertas”. U obrazloženju nagrade navedeno je da mu se ona dodjeljuje “… za njegovu borbu na planu širenja filozofije tolerancije i čovjekoljublja, utemeljene na istinskim etičkim i moralnim vrijednostima religije…”. Ako postoji dženet, onda će efendija Lugavić njime biti nagrađen od Allaha za sva ona dobra djela koja je u životu učinio. (Vehid Šehić, Forum građana Tuzle)

 

Opredijelio sam se za poziv vjerskog službenika zahvaljujući mom babi Osmanu Lugaviću koji je i sam hodža. On je, svojim ponašanjem i odnosom prema ljudima, uticao da se i ja opredijelim za ovu, po meni, časnu dužnost. Kada sam završio medresu u Sarajevu počeo sam raditi u Tuzli ali se ubrzo u meni pojavila želja za novim znanjima. Zato sam odlučio da potražim stipendiju za dodatno školovanje. Kako se čekanje te stipendije malo odužilo, odem u Beograd i upišem filozofski fakultet – smjer orijentalistika, mada je tada važila zabrana vjerskim službenicima da se školuju na, da ih tako nazovem, civilnim fakultetima. U međuvremenu dobijem stipendiju, batalim fakultet u Beogradu i odem u Bagdad, gdje takođe upišem filozofiju – šerijatski smjer, arapski jezik. Nakon četiri godine završim fakultet i od tada, dakle od sedamdeset druge godine, ja sam u gradu Tuzli. Vršim dužnost imama i vjeroučitelja.

BILO JE TO VRIJEME KADA SE LJUDI NISU DIJELILI NI PO VJERI NI PO NACIJI

Grad Tuzla, i ljudi u tom gradu, od prvog dana su me primili raširenih ruku – počev od muslimanskih vjernika, mojih džematlija, pa do svih drugih građana. Svi su me pozdravljali i cijenili. Brzo sam stekao mnogo prijatelja sa kojima sam često predveče šetao tuzlanskim korzom. Da samo znate kakvo je to uživanje bilo šetati Tuzlom, sretati drage ljude, pozdravljati ih i sa njima razgovarati. Bilo je to vrijeme kada se ljudi nisu dijelili ni po vjeri ni po naciji. Ja u mnogim slučajevima čak nisam ni znao ko je koje vjere ili nacije. Sa svima sam se družio.

Ispričaću vam jedan događaj, mislim da je to bilo sedamdeset pete godine, koji se dogodio prilikom jedne od tih šetnji, koji će vam na najbolji način pokazati kako su se ljudi u to vrijeme odnosili jedni prema drugima. Razgovarao sam sa nekim prijateljima kada nam je prišao jedan fini gospodin. Pozdravio nas je i ja sam mu nazvao selam. Odgovorio mi je: alejkumu selam. Tada u tome nisam vidio ništa neobično, to je za mene bilo normalno, ali, nakon što je taj gospodin otišao, prijatelji su me pitali znam li kome sam nazvao selam. Odgovorio sam im da ne znam. Onda su mi oni, uz smiješak, rekli da se taj fini gospodin zove Ljubomir ?uran, zvani Ljupče. Pravo da vam kažem, bilo mi je toliko neprijatno da sam jedva čekao kad ću ga ponovo vidjeti da mu se izvinem. Međutim, kada sam to učinio on me skoro naružio zbog toga. Pitao me je: zašto mi se izvinjavate? Pa, rekoh mu, ja sam pogriješio, nisam znao da ste pravoslavac. Zaboga, kaže on, ja vas vidim kao čovjeka, a moj odgovor alejkumu selam je upravo izraz mog poštovanja prema vama. Tada sam se sjetio jednog drugog događaja iz mog djetinjstva, koji mi se duboko urezao u sjećanje.

Kao dijete, ja sam živio u zaseoku Lugavije kod Omazića, mjesta u blizini Banovića. Odatle sam išao u Priluk, da klanjam džumu. Bilo je to podaleko od mog mjesta, haman se išlo sahat i po-dva. Valjalo je proći i kroz neku šumu u kojoj je bila samo kuća jednog Nikole. Sjećam se, kada sam prvi put pošao na džumu moj djed, hadži Šaban Lugavić, pozvao me je i ovako mi rekao: dobro me slušaj, sine. Put kojim ideš jednim dijelom prolazi kroz šumu. Tamo ima jedna kuća u kojoj živi jedan Nikola. Ako ga sretneš, nemoj da se šališ da ga prođeš a da ga ne pozdraviš. I to ćeš ga pozdravit´ sa pomože Bog a on ce ti na to odgovorit´ nešto što ti moraš dobro zapamtit´. I ako te bude pit´o čiji si – reci mu. Tada sam prvi put u životu čuo kako se pozdravljaju pravoslavci, jer smo se svi mi u Lugavijama pozdravljali sa selam.

Krenem ja kroz tu šumu i, pravo da vam kažem, sve molim Boga da ne sretnem Nikolu, jer nisam bio siguran da ću ga znati pozdraviti onako kako mi je dedo rekao. Kada sam prišao blizu kuće, vidim Nikolu kako krči neku ogradu. Dođem blizu njega i glasno kažem: pomože Bog! Nikola se uspravi, nasloni se na onaj trnokop kojim je krčio i reče: Bog ti pomog´o, sinko. A, čiji si ti? Kažem mu ja čiji sam. Poselami ti, kaže Nikola, svog djeda Šabana. Reci mu – maksuz selam od Nikole! Taj događaj iz mog djetinjstva ostao mi je trajno zabilježen u sjećanju.

Zašto vam sve ovo govorim? Govorim da bi se vidjelo kako su nekada ljudi poštovali druge ljude, kako su poštovali njihovu vjeru, njihove pozdrave… Dakle, ja od djetinjstva nosim tu vrstu komunikacije sa ljudima. Tako sam odgojen, da znam kako se sa ljudima trebam ophoditi. Kako svačiju vjeru trebam poštovati. Zbog toga sam zahvalan i svom ocu i svom djedu što su me odgojili da ljude prije svega vidim kao Božija stvorenja. I što više čitam Kur´an, što ga više izučavam, dolazim do spoznaje da je dragi Bog stvorio ljude pa ih onda podijelio na plemena, da bi se na taj način upoznavali i zbližavali. To je moja motorna snaga koja me uvijek iznova podsjeća da činim to što činim.

POKUŠAVAM DA PAMTIM SAMO ONO DOBRO ŠTO MI SE U RATU DESILO

Prije ovog posljednjeg rata u Bosni - daj Bože da se više nikada ne desi, ni nama ni bilo kome - mi, vjerski službenici svih konfesija, u Tuzli smo inicirali zajedničke molitve jer smo vidjeli da se događa nešto što neće izaći na dobro. Održavali smo zajedničke molitve u pravoslavnoj i katoličkoj crkvi, kao i kod nas u džamiji. Pokušavali smo da vjernicima kažemo da vjera ne zavađa ljude, da vjera nije protiv čovjeka, da su sve vjere objavljene od Boga dragoga i da mu se mi samo na različite načine molimo. Zajednička crta svih tih molitvi bila je sljedeća – u džamijama i u crkvama budite najbolji vjernici; takmičite se u tome ko će od vas biti najbogobojazniji. Ali, van džamije i crkve budite najbolji ljudi. Tamo ne gledajte ko je koje vjere ili nacije već ko je kakav čovjek – dobar ili loš. Samo se po tome razlikujte. To su bile naše poruke koje smo prenosili vjernicima.

Osim toga, pored tih naših zajedničkih molitvi mi, vjerski službenici svih konfesija, čak smo išli i na zajedničke izlete na kojima smo se družili, razgovarali… Mi se nismo posjećivali samo od Bajrama do Bajrama ili od Božića do Božića već smo jedan drugome svraćali kad god smo imali vremena. Prolazimo, recimo, džadom pa svratimo jedan drugome, upitamo šta ima novo, porazgovaramo, popijemo kahvu… To je ono što smo mi njegovali. Nažalost, ništa se nije moglo učiniti. Ipak, ja sam sretan što smo mi u Tuzli, kao vjernici, učinili taj napor i molili Boga da do rata ne dođe.

Rat je bio strašan, ali ja pokušavam da pamtim samo ono dobro što mi se u njemu desilo. Uvijek sam u tim ratnim strahotama pokušavao naći neki tračak svjetlosti koji će me obasjati. I nalazio sam ga. U svojim prijateljima u gradu Tuzli, koji su bili svih vjera i nacija. Mnogi od njih su mi, pravo da vam kažem, tokom rata i pomagali. Kada danas sa njima o tome govorim, oni kažu da sam ja njima pomagao – savjetima, toplom ljudskom riječju. To sam jedino i mogao da im pružim jer im ništa materijalno nisam mogao dati.

Jedan moj dobri prijatelj, pravoslavac, sa kojim sam znao sjediti i razgovarati po sahat-dva, jednom mi je rekao: efendija, ljudi uzimaju apaurine da se smire a ja, kad mi je teško, dođem kod vas da porazgovaramo, da čujem vaše smirujuće i ohrabrujuće riječi. Od njih se preporodim i dobijem novu snagu i volju za životom. Šta ćete, ljudima je lijepa riječ u to vrijeme zlata vrijedila. Kako dragi Allah u Kur´anu kaže: lijepa riječ je dobro i lijepo stablo koje ima duboko korijenje u zemlji, koje ima razgranatu krošnju, a još ljepše plodove daje. Svi mi treba da sadimo ta lijepa stabla.

Moj veliki prijatelj, gvardijan katoličke crkve u Tuzli, fra Petar Matanović, jedan dobri i dragi čovjek, bio je duboki bunar lijepih riječi koji niste mogli isušiti. I ne samo to. Fra Petar mi je tokom rata mnogo dobrog učinio. Često sam se tokom rata sa njim družio.

Ja sam stanovao u dijelu Tuzle zvanom Mejdan i skoro svakodnevno bih prolazio pored crkve u kojoj je on službovao. Naiđem tako jedanput - mislim da je bilo dva-tri dana prije Ramazana - a fra Petar stoji pred crkvom. Kad me ugledao kaže: gdje si, bolan, efendija, dugo te nisam vidio. Ja se nasmijem pa mu kažem: kako, bolan, nisi? Pa bili smo skupa prije nekoliko dana. Kaže on meni: efendija, ja kad tebe ne vidim dan meni je to dugo. Nego, jesi li se spremio za Ramazan? Jesam, rekoh, ponovio sam ajete i tako… Ja nisam odmah shvatio šta me on pita. A on je mislio imam li hrane, kahve, šećera… Boga mi, nisam imao. Posebno se teško dolazilo do kahve. Bilo je, ali je bila skupa. Sjećam se, jednom smo dobili, haman, dvadeset pet deka, neupržene. Uzme žena onaj šiš da je poprži a ja joj velim: nemoj, tako ti Boga, zamirisaće komšiluku, a znaš da je niko nema. Nego, ako misliš pržiti, podijeli i komšiluku po koje zrno, neka i oni popiju. Pa kol´ko ima da ima. Kaže ona meni: ja ću nju ispržiti pa ću im isprženu odnijeti. De, rekoh, možeš i tako. Takva su vremena bila. Sutradan, donese meni fra Mlađo paket pred kuću. Kaže: ovo vam je poslao fra Petar, da vam se nađe za Ramazan. Otvori žena paket - a u njemu nema šta nema. Nikada to ne mogu zaboraviti. Evo, ja se i sada naježim kada o tome pričam. Ja sam svojoj djeci rekao: djeco, neka znate, dobro pamtite ko vam je pomogao u ovom ratu. Pamtite i one koji su vam samo lijepu riječ rekli. I to je nešto.

Sa posebnim zadovoljstvom ću vam ispričati jedan doživljaj koji mi se duboko urezao u sjećanje a isto je vezan za fra Petra. Ja i on smo, skupa sa Slavkom Peričevićem, bili pozvani od strane jednog katoličkog sveštenika, don Lino se on zvao, da posjetimo Italiju. Pozvani smo u grad Kremonu, to je negdje na sjeveru Italije, nedaleko od Milana. Do Splita smo putovali fra Petrovim golfom, nekim ratnim putevima, a onda smo išli trajektom do Ankone. Pošto smo bili umorni od puta fra Petar i ja smo na trajektu uzeli neku kabinu, da se malo odmorimo. Bila je to prostorija ne veća od četiri-pet kvadrata u kojoj su bila smještena samo dva kreveta. Uđemo mi u tu kabinu baš nekako kad je meni bilo vrijeme da klanjam. Meni je, inače, uvijek drago klanjati. Ja uživam u svom namazu. Počnem ja klanjati a fra Petar počne da se moli. E, sad, možete zamisliti tu scenu – jedan imam sa svojim tespihom a pola metra od njega katolički svećenik sa svojom brojanicom. Imam klanja, a svećenik se moli. Mole se jednom Bogu u kabini od četiri-pet kvadrata, pola metra udaljeni jedan od drugoga. Trajalo je to negdje oko petnaest minuta. Ja sam prvi završio i šutio sam sve dok fra Petar nije prestao sa svojom molitvom. Nakon toga nismo ništa govorili, samo smo se gledali. Taj naš pogled je sve govorio – vidiš kako se može, u jednoj sobici od četiri-pet kvadrata, zajedno moliti i dragog Boga prizivati a da niko nikome ne smeta. Vjerujte, bio je to moj najdraži namaz u životu.

Kada smo došli u Italiju, ugostio nas je jedan zaista fini gospodin, don Lino. Naravno, ja sam i tamo želio da vršim svoje vjerske obrede. Prvo jutro kad smo se probudili u Italiji ulazi meni u sobu Slavko Peričević, pokazuje rukom u jednom pravcu i kaže: efendija, tamo vam je jugoistok. Pitam ja njega, smijući se: šta tebe briga gdje je jugoistok? Kaže on meni: ja sam, efendija, izašao napolje prije izlaska sunca, da bih vam mogao reći gdje je Kibla! To su doživljaji koje ja neću i ne mogu zaboraviti. Kakav bih ja bio čovjek, kakav bih ja bio musliman kada ne bih ovo rekao. Ja sam to i do sad govorio, ali je to čulo malo ljudi. A ja bih htjeo da ovo svi znaju. I da iz ovoga izvlače pouke. Hoću da ljudi znaju da nije sve tako crno kako se to često ljudima pokazuje.

Dakle, to je dio mojih lijepih i dragih doživljaja. Naravno, bilo je i onih ružnih ali ih ja ne volim čak ni pominjati. Neka ih nekako vrijeme izbriše. Ja sam od onih koji vole da pamte samo ono što je bilo dobro, a ono što je bilo zlo neka se, brate, zaboravi.

TREBA NAĆI DOBRE, OBIČNE LJUDE, KOJI TREBAJU POSTATI EMISARI DOBROTE

Poslije svega što nam se dogodilo u Bosni, teško je dati neki recept kako da se sve to prevaziđe. Ja taj recept ne znam, ali znam nešto drugo. Dokle god bude zlo vladalo; dokle god bude mržnja vladala; dokle god budu mediji širili mržnju; dokle god se bude isticalo ono što podstiče mržnju, a zanemarivalo ono što podstiče ljubav prema čovjeku, neće biti hajra i selameta.

Znate, ako je mržnja ušla u čovjeka onda imate veliki problem da u takvog čovjeka usadite ljubav. Prvo trebate iz njegovog srca istjerati mržnju pa tek onda na njeno mjesto usaditi ljubav. A to je dug put. Oni koji mrze ne mogu dovesti do pomirenja. Do pomirenja mogu dovesti samo oni koji u ljudima traže samo ono što je dobro, što je plemenito. Ja sam duboko uvjeren da takvih ima u svim vjerama i nacijama. Tim ljudima, koji nisu ogrezli u mržnji, koji još uvijek imaju snage da se bore protiv mržnje, treba dati više prostora. Treba naći te dobre, obične ljude, koji trebaju postati emisari dobrote. Koji će podsticati ljubav prema čovjeku. Koji će se boriti protiv primitivizma i nepismenosti u narodu. Kad kažem narodu, mislim na sve narode u Bosni i Hercegovini. Taj primitivizam je, vjerujte, vrlo opasan. On podgrijava netrpeljivosti i mržnju. Sprječavajući primitivizam otvara se put ljubavi, put komunikacije među ljudima. Vjerujte da unutar svakog čovjeka postoji regulator koji razlikuje dobro od zla. Taj regulator treba samo malo pobuditi pa da u njemu ovlada pozitivnost.

Naravno da i mi, vjerski službenici svih konfesija, tome moramo dati svoj doprinos. Mi trebamo svojim vjernicima stalno isticati sličnosti naših religija i objavljenih knjiga Božijih. Ima daleko više sličnosti među našim religijama nego što ima razlika. Te razlike nisu toliko velike koliko su ih ljudi takvima učinili. Nedavno sam o tome govorio u jednom intervjuu.

” Vrlo je lijepo i zahvalno govoriti, uvijek, a osobito sada, koje su to sličnosti religija nebeskih i objavljenih knjiga Božijih. One imaju u sebi zajedničko i to je to što je božansko. To je teško sve reći u nekoliko rečenica, ali je notorna istina da ima daleko više sličnosti i dodirnih tačaka, u svim religijama, nego što ima razlika. Ni te razlike nisu toliko drastične i toliko teške, koliko ih ljudi učine teškim i komplikovanim. U zavisnosti od toga koliko ljudi prilaze kojoj religiji i s kojom namjerom idu u vjeru ogledaju se i sličnosti i razlike. Ponavljam, u svim religijama – islamu, katoličanstvu, pravoslavlju, judaizmu… više je sličnosti nego međusobnih razlika. Uzmite, primjera radi, jednu baštu u kojoj je raznovrsno cvijeće i drugu, pored nje, u kojoj je samo jedna vrsta cvijeća, pa pitajte bilo kojeg čovjeka koja je ljepša. Sasvim je sigurno, ako iskreno odgovori, da će se opredijeliti za onu sa više vrsta cvijeća. To je i logično. U bašti sa raznovrsnim cvijećem imate bogatstvo boja, mirisa, ljepote, postojanosti…! U isto vrijeme uzmite tri uzgajivača cvijeća – specijalistu za ruže, specijalistu za karanfile i specijalistu za tulipane. Svaki od njih će vam sve najljepše reći o svom cvijetu, ali nikada neće reći da druga dva cvijeta ne valjaju. Ja tako vidim nebeske knjige i naše, ovozemaljsko i bosanskohercegovačko, jedinstvo u bogatstvu vjerskih različitosti. Kao različito cvijeće i ljudi udišu isti zrak, pijemo istu vodu i snagu crpimo iz iste božije zemlje. …Tri spomenuta uzgajivača cvijeća nikada neće reći da je njegovo najbolje ili ne daj Bože da drugo cvijeće ne valja. Oni se dive svom, ali i drugom cvijeću i nastoje što više saznati i o drugom cvijeću, za čije uzgajanje nisu specijalisti. Zašto? Zato što je sa novim saznanjem bogatiji, jači, sposobniji…! Ja smatram da su sve religije lijepe, od Boga su, a imaju snažne vjerske, ljudske i duhovne poruke. Nije ni dobro, ni kulturno, a ni moralno napadati druge religije ili ljude koji se drugačije mole Bogu. To mogu činiti samo primitivni ljudi i oni koji u sebi nemaju ono iskonsko vjersko i duhovno. U različitim vjerama ja vidim snagu božanske objave u različitim uvjetima, vremenima i prostorima. Ništa se neće umanjiti od vrijednosti islama, ako muslimani budu najbolji vjernici na svijetu, a budu poštovali druge religije i druge ljude koji imaju svoje osobenosti, nešto drugačije od njih.”… (Dio intervjua koji je za tuzlanske “Narodne novine” dao Muhamed efendija Lugavić. Intervju vodio N. J. Ivanović. - primjedba S. M.)

Ja molim dragog Boga, to je sve što mogu da uradim, i moliću mu se dok sam živ, da rasvijetli um ljudima. Da ljudi vide da je ovaj život na zemlji kratak i ukoliko nam on bude prošao u mržnji, u čemeru i netrpeljivosti onda on nema nikakvog smisla. Dajmo svi, kad je već Bog stvorio ovu lijepu bašču u kojoj živimo, da uživamo u njoj, a ne da nam ona bude tijesna

Tekst preuzet sa www.max.com.ba

Pročitajte još i ovo: