KO BOGA VJERUJE – NJEGOVU PRAVDU OČEKUJE
Muhamed LUGAVIĆ, imam iz Tuzle
RADIO SLOBODNA EVROPA
juni 2001.
SUBOTA, 26. MAJ. 2001.
Šetam gradom i posmatram djecu koja su imala sreću preživjeti rat. Navire mi tužno sjećanje na 25. maj. 1995. godine. Čitav svijet zna šta se dogodilo u Tuzli. Nekoliko dana poslije masakra na Kapiji obavio sam dženazu namaz omladini koja je poginula 25.maja. Znam da su tijela djece nošena s ruke na ruku do vječnog boravišta. Hiljadama građana je tog jutra s tugom i bolom u strogoj tajnosti bila na “Banji” da oda posljednju počast i klanja dženazu namaz. Jučer sam proučio tevhid u čaršijskoj, glavnoj , tuzlanskoj džamiji za duše nastradale omladine - zamolio Boga da im grijehe oprosti a živima za nauku da se više nikad, nikome i nigdje ne ponovi. Jučer je bio i parastos u Sabornoj crkvi kao i Misa zadušnica u franjevačkom samostanu. Sve je to bilo u okviru programa obilježavanja 25.maja pod naslovom “Kapija – pamtimo i opominjimo.” Na žalost , postoje i oni koji tragediju na Kapiji politiziraju i koriste u vlastite svrhe, dok se, takozvani običan svijet i dalje s tugom sjeća svojih preminulih sugrađana.
NEDJELJA, 27. MAJ. 2001.
Danas držim vjeronauku u Arslanaginoj, u narodu poznatoj kao Vikarska džamija. Vikarsku džamiju, Bijelu džamiju, Arapušu, Tušanjsku džamiju, i još neke muslimanske bogomolje u Tuzli, komunistički režim je , jednostavno, srušio poslije II svjetskog rata. Nijedna džamija nije obnovljena, osim Vikarske koja je danas poznata i po tome što su finansijska sredstva za njenu obnovu obezbijedili tuzlanski muslimani, preciznije – Mosničani.
Iako su sredstva za ovu džamiju obezbijedili bosansko-hercegovački muslimani, njena munara, kao i munare ostalih džamija izgrađenih od ne-bosanskih para, nemaju puno veze sa Bosnom. Naime , bosansko-muslimanski stil gradnje džamija poznat je po vitkim munarama sa jednim šerefetom (mjestom odakle mujezini uče ezane), dok je arapsko-orijentalni stil gradnje džamija poznat po kratkim munarama sa dva ili više šerefeta. Nemam ništa protiv inovacija u arhitekturi. Ali poštovatelj sam sistematičnosti i prirodnog nenametljivog procesa u svakom segmentu života. Naglim odricanjem od vlastite tradicije, u ovom slučaju, gradnje džamija, čini mi se, pokazujemo nezrelost i nesigurnost kada je u pitanju, naš, bosansko-hercegovački doživljaj Islama. A možda i nešto drugo?
PONEDJELJAK, 28. MAJ. 2001.
Danas me u džamiji jedan džematlija pitao:”Da li musliman izgubi abdest kada se rukuje sa nemuslimanom?” Nisam htio,a ni smio, jer sam imam, pokazati frapiranost nad ovim pitanjem. Još jednom mi se potvrdila činjenica da džamije u Bosni i Hercegovini, još dugo neće biti ono što bi trebale biti – mjesta za duhovni odmor, protok misli, ideja, kritike i samokritike, a sve u cilju postizanja Božjeg zadovoljstva, odnosno, kada je u pitanju odnos čovjeka i Boga, postizanje sreće čovjeka (kažem – čovjeka!) na ovom i spasa na budućem svijetu. Jer, ako imami u džamijama moraju objašnjavati da i muslimani i nemuslimani jednako mogu biti blizu ili daleko od Jedinog Boga, onda... “Džojsovski” kroz glavu mi lete pitanja: Zna li moj džematlija šta je abdest?, Koliko zna o vodi, kao takvoj, i vodi u njenom simboličkom smislu? Ko je otrovao duše ovim narodima i umjesto ljubavi prema ljudima i životu usadio strah i nepovjerenje? Bože, Ti znaš , a mi ne znamo.”
UTORAK, 29. MAJ. 2001.
Čas vjeronauke učenicima sam održao u džamiji. Tačnije, čas je imao formu slobodnog razgovora učenika Gimnazije “Meša Selimović” i jednog apsolventa Filozofskog fakulteta u Tuzli, kojeg sam zamolio da se obrati učenicima sa nekoliko riječi. Sjeli smo u halku, u krug. Slišam ih; uviđam da je njihovo razumijevanje Islama, imajući u vidu njihove godine, znatno dublje i ljepše od razumijevanja generacija koje odlaze. Ipak, i dalje na njihovim licima vidim strah i nesigurnost kada se dotaknu pitanja koja, uvažavajući aktuelnu terminologiju, svrstavamo u fah teologije i šerijata. Omladina koja želi iskreno da služi samo Gospodaru svih svjetova kreće od nišega. Sve ovosvjetske tegobe na putu do Boga, sami moraju podnositi. Zvanične interpretacije religija u našoj zemlji ne mogu dati odgovore na pitnja svakodnevnice. Možda je tako i bolje. Generacije koje dolaze tako mogu biti sigurne da je njihov odnos prema Bogu, životu i čovjeku – zaista samo njihov.
SRIJEDA, 30. MAJ. 2001.
Gledam večernji dnevnik. Kao po nekom nepisanom pravilu, poslije svakih vijesti iz zemlje sjetim se Krleže koji je rekao da sve ima svoje granice osim ljudske gluposti, i Sidranovih stihova:”Bolest znam odakle je, / Al’ zdravlje, Bože, odakle zdravlje?”
Već duže vrijeme me nerviraju impresionističke refleksije na Bosnu, “čudnu zemlju između Istoka i Zapada, multinacionalnu i multikonfesionalnu državu,koju malo, malo, zadesi veliko zlo..” Koliko sam daleko od lokalnih i , uslovno rečeno, globalnih naci-kriminalaca toliko sam daleko i od intelektualnih šićardžija, koji Bosnu vide i doživljavaju sa pozicija “metaficiranja ćevapa” (Karahasanova sintagma). Nacija jeste važna. Osjećaj pripadnosti kolektivu, važan je. Ali poslije izlijeva fašizma u Banjoj Luci, teško je ne oteti se dojmu da nastupa era pojedinca. Muslimani u Bosni, kao i u čitavom svijetu, moraju dati adekvatan odgovor na zahtjeve postmoderne.
ČETVRTAK, 31. MAJ. 2001.
Nikakva novost nije konstatacija da su građani naše zemlje u službi državne aparature, a trebalo bi biti obratno. Gledajući Tuzlake kako za banalne sume novca lokalnim profiterima prodaju certifikate, raste mi sumnja u bolje sutra. Nerijetko među takvim profiterima možete naći i one kojima su usta puna Islama. Sa srcima je, očito, stvar nešto drugačija. Za vrijeme živog Islama, stvari su stajale znatno drukčije.
PETAK, 1. JUNI. 2001.
Danas je petak. Odlučio sam da na džumi govorim o toleranciji. Neću govoriti ja , nego ću one koji dođu u džamiju, podsjetiti kakav je odnos prema muslimanima imao Muhamed a.s. A evo šta je on, u povelji upućenoj monasima na Sinaju, između ostalog, rekao:
“Ako jedan od kršćanskih svećenika ili pripadnika krišćanske vjere putuje radi svojih poslova, ili se zamonaši , ja sam im kao i svi moji sljedbenici zaštitnik (obavezujem se da ću ih braniti). Neću dozvoliti da budu uznemiravani. Ne smiju se rušiti crkve niti manastiri, a posebice ako to rušenje bude bilo u svrhu podizanja džamija. Ko god se usprotivi ovim odredbama bit će smatran prekršiteljem Božje zapovijesti i Njegova poslanika. Štitim njihova prava ma gdje se oni nalazili...Treba biti velikodušan, plemenita srca i čuvati se da ih čak i svojim ponašanjem ne uvrijedite. Ako se kršćanka uda za muslimana, on mora poštovati njena prava i ne smije smetati njenim vjerskim obredima. Dužan joj je pomoći u izgradnji i popravcima njene crkve i pobožnih ustanova. Oni koji pokušaju da se ogluše o ove zapovijedi bit će smatrani prekršiteljima Božjih i Poslanikovih zapovijedi.” Ova zapovijed da ostane na snazi do konca svijeta, do Sudnjega dana, Muhammed a.s.
Pročitajte još i ovo:
|