BOSANKA U EVROPSKOJ AKADEMIJI
NAUKA:
Prof. dr. Mirsada Hukić
 Prof.
dr. Mirsada Hukić /44/, šef Katedre za mikrobiologiju na Medicinskom
fakultetu u Tuzli, istražujući uzroke i posljedice mišije groznice
svrstala se među vodeće mikrobiologe u svijetu i početkom ove
godine postala član Evropske akademije nauka; u razgovoru sa našom
novinarkom ova ugledna naučnica, ratna pripadnica Armije BiH,
otkriva svoj neobični naučni put i govori o položaju nauke u BiH
U ratu sam sakupljala
miševe po borbenim linijama;
Moja otkrića o mišijoj
groznici oduševila su svjetske naučnike!
Profesorica Mirsada Hukić
u februara ove godine primljena je u Evropsku akademiju nauka
O «Tokom rata sam sredila 381 miša i uspjela izolovati virus»
O “Naučna istraživanja u BiH nemaju nikakvu podršku”
Razgovarala: Nidžara Ahmetašević
Rijetke su prilike u životu
u kojima upoznajemo istinske velikane. Profesor doktor Mirsada
Hukić (1959) iz Tuzle jedna je od njih. Rat je provela istražujući
do sada nedovoljno poznatu bolest mišiju groznicu, koja se u ratnim
godinama javila u vidu prave epidemije, naročito među našim borcima.
Doktorica Mirsada je istraživala u rovovima, u neuslovnim laboratorijama
i uspjela izolovati dva nova virusa koja su bila uzročnik smrti
desetina vojnika Armije BiH. To je bio njen način da da doprinos
borbi za svoju zemlju. Njeni sunarodnjaci su joj “uzvratili’,
kako to obično biva u Bosni i Hercegovini, negiranjem. Ali, o
prof. dr Mirsadi Hukić zna cijeli naučni svijet. Njeno ime i otkriće
nalaze se u najnovijim medicinskim enciklopedijama. Kod nas, izuzev
njenih studenata u Tuzli, ostali, sadašnji i budući doktori medicine
ne znaju čak ni da su novi virusi otkriveni.
Vi ste prvi, za sada i
jedini, član Evropske akademije nauka iz Bosne i Hercegovine.
Šta vas je dovelo do evropske naučne elite?
Presudan je bio uporan
i mukotrpan rad, vrlo sistematičan, bez slučajnosti i iznenađenja.
Šta je meni konkretno pomoglo, jer puno ljudi radi i dobro je
u svom poslu? Imala sam sreću što sam se opredijelila za oblast
koja je vrlo zanimljiva i atraktivna za čitav svijet – mikrobiologiju.
Znate da su ove nove bolesti, među kojima su recimo SARS i ebola,
kao i hemoragijske groznice, dakle sve što ja izučavam, sada vrlo
zanimljive i vrlo važne za čitav svijet.
ŠTA
JE MIŠIJA GROZNICA
Iako
se bolest sa sličnim simptomima bilježi još u staroj Kini,
jedan od virusa koji je uzrokuje otkriven je tek u drugoj
polovini sedamdesetih godina. Za sada se zna da su nosioci
bolesti poljski miševi, a obolijevaju ljudi. Mišija groznica
najopasnija je za bubrege, ali ona napada sitne krvne sudove
tako da mogu da stradaju svi organi koji su jako prokrvljeni.
Može imati i smrtne posljedice. Virusi uzročnici su identifikovani
u većem dijelu svijeta, a kod nas su najrasprostranjeniji
u okolini Kladnja, Javor planine, Konjuha, Travnika, Zenice,
Zavidovića, Maglaja, Kaknja… Iako su dva virusa uzročnika
mišije groznice otkrivena u Bosni i Hercegovini nedavno,
studenti Medicinskog fakulteta u Sarajevu ništa ne znaju
o tome bez obzira što ih je otkrila bivša studentica Univerziteta
Sarajevo. Budući liječnici u većem dijelu BiH još uvijek
o ovoj bolesti i o mnogim drugim uče iz knjige napisane
nekoliko godina prije rata.
|
Postoje grupe bolesti
koje se javljaju zbog mutacija – promjena uzročnika , interakcija
u sredini – živo-neživo, živo-živo. Tako nastaju nove bolesti
koje ne možemo predvidjeti, za koje niste čuli, koje ne možete
kontrolisati. Ustvari možete, ali treba vremena. U toku rata počela
sam izučavati jednu takvu bolest – mišiju groznicu. Šta sam značajno
postigla? Mišija groznica je tretirana kao jedna bolest. U toku
rata, kada je kod nas zabilježena epidemija, pratila sam bolesnike
i primijetila da neko oboli od blage forme bolesti, dok drugi
umru od iste bolesti. Promatrala sam i kompletno analizirala,
sve pratila i uspjela vidjeti da virus uzročnik u jednoj fazi
prerasta u drugi. Odlučila sam ispitati rezervoare miševa. Išla
sam i hvatala miševe i “sredila ih” 381. Miševi su prenosioci
bolesti, a ljudi obolijevaju. Ispitivanjem sam izolovala virus.
Virus koji sam izolovala je vrlo sličan onom za koji se već znalo,
ali je drugačiji u sedam posto genoma. To nije puno, ali možda
baš tih sedam posto djeluju na oboljenje. To je bilo prvi put
u svijetu da se na jednom mjestu, na jednom ograničenom prostoru
javi bolest s istim kliničkim sindromom, ali uzrokovan s dva različita
virusa. Jedan sam nazvala Dobrava Bosnia i kao takav se od 1996.
godine nalazi u kataloškom popisu izolovanih virusa.
Sve to radili ste u ratu.
U kakvim uslovima ste radili?
Uslovi rada su i onda
i sada nikakvi. U ratnom periodu rad sam ipak uspjela publikovati
u Lancetu, najpoznatijem medicinskom časopisu u svijetu.
Poslala sam članak 1995. godine zahvaljujući Nordijskom bataljonu
stacioniranom u Tuzli. U to doba kod nas nije bilo testova za
ispitivanje bolesti. Nismo imali ni iskustva sa istraživanjem
niti sa liječenjem. Pravo da vam kažem, nisam ni znala to raditi.
Znala sam sve uopćeno, u cjelini. Ipak, primijetila sam da je
tu nešto čudno, neobično i nelogično. Obratila sam se Uredu Svjetske
zdravstvene organizacije u BiH i oni su mi ponudili nekoliko svjetskih
referentnih centara s kojima mogu da kontaktiram. Izabrala sam
Švedsku zbog blizine Nordijskog bataljona i lakoće komunikacije.
Tako sam razmišljala i pokazalo se dobrim. Dali su mi sve testove
bez kojih ne bi mogla ni raditi i kompletnu potporu. Ono što se
ni teoretski nije moglo uraditi ovdje odlazila sam u Švedsku i
radila na tamošnjem institutu.
Da bih završila istraživanje,
bili su mi potrebni miševi. Vojnici Armije BiH su mojim saradnicima
i meni pomogli jer se bolest masovno javila među vojskom. Oni
su u rovu, a ja sam odlazila i plaćala im za miša 10 maraka. To
se sve dešavalo na prvim linijama. Nije to tako jednostavno. Miš
mora biti živ za ispitivanje. Ako ugine, moraš hitno da ga uništiš,
a nema benzina da ga spališ. Sada se to čini smiješno, a tad je
to bilo jako teško. Šveđani su sve to sponzorirali u tom prvom
krugu. Neki su me vojnici i varali. Zbog novca. Mislili su da
se ja ne razumijem, pa su nalazili leglo pacovčića i davali mi
pacove bebe, a ja sam trebala male poljske miševe.
NAUKA OPASNA PO ŽIVOT
Otkriće Vas je dovelo
u skupinu odabranih evropskih naučnika, ali ipak izgleda da nije
bilo dovoljno dobro da Vas uvede u Akademiju nauka BiH. Kako gledate
na to?
Tačno, nisam član naše
Akademija, ali sam član našeg Centra za naučnoistraživački rad.
Akademiju nauka BiH jako cijenim jer je to naša zemlja i biti
član Akademije nauka u svojoj zemlji je vrlo važno. Mislim da
to nije ništa zlonamjerno ni loše, jer jednostavno naša Akademija
nije jedno vrijeme radila. Prvi konkurs je bio tek prošle godine
i ja nisam aplicirala jer sam mislila da ima i starijih ljudi
i onih koji su prije mene na redu. Strašno sam samokritična i
mislim da to treba da ide po redu.
Šta
Vama, a šta zemlji donosi članstvo u Evropskoj akademiji nauka?
Nosi nam puno toga, mada
ljudi nisu svjesni. Moj ulazak u Evropsku akademiju naukaje znak
je da su se oni otvorili prema nama i to treba da iskoristimo.
Ne znam razloge, ali je to očito neka politika. To donosi i mogućnost
apliciranja na konkurse za materijalnu podršku, donosi mogućnost
apliciranja za sredstva donatora koji će sponzorirati, recimo,
te velike farmaceutske kuće. Meni lično daje mogućnost da prisustvujem
na sastancima bez plaćanja kotizacije. Dobila sam i akreditaciju
s kojom u Evropskoj uniji imam popust na prijevoz, smještaj u
hotelima… To je pored ostalog i praktično jer u Evropi se ta titula
cijeni i vrednuje. Mi naučnici ipak uglavnom radimo bez naknade.
Nema radnog vremena. To niko ne plaća i bar da na taj način, kada
nešto postignemo, imamo neke olakšice.
Postoje li danas kod nas
uslovi za razvoj nauke u Bosni i Hercegovini?
Nisu onakvi kakvi bi trebali
biti za ovu vrstu posla. Istraživanja koja mi radimo bi se trebala
raditi u biosigurnosnim uslovima. U BiH nigdje nemamo biosigurnosne
uslove. Mi to radimo u prilično improvizovanim uslovima koji ustvari
ugrožavaju naše zdravlje. Zbog toga ja izbjegavam uključivati
studente koji bi voljeli da rade, a i treba da rade u laboratoriji.
BIOGRAFIJA
PROFESORICE MIRSADE HUKIĆ
Prof.
dr. Mirsada Hukić radi kao načelnica Zavoda za
mikrobiologiju
UKC Tuzla, te šef Katedre za mikrobiologiju Medicinskog
fakulteta Univerziteta u Tuzli. Predsjednica je Društva
mikrobiologa BiH, član sekcije za mikrologiju Odjeljenja
medicinskih nauka ANUBiH, član European Network for Diagnostics
of "Imported" Viral Diseases (ENVD), društva mikrobiologa
SAD-a i Evropske akademije nauka. Do sada je objavila šest
knjiga, a dvije su u pripremi. Takođe je autorica 12 radova
objavljenih u stranim časopisima i 18 u domaćim. U njenoj
biografiji takođe stoji da je bila pripadnica Armije R BiH
od 21.7.1992.
|
Što se tiče ostalih naučnoistraživačkih
radova, to dovoljno ne poznajem. Ali mislim, osim dobre volje,
malo smo imali mogućnosti. I to je razumljivo. Ljudi se bave egzistencijalnim
pitanjima i ne može čovjek ni optuživati, ni previše se žaliti.
Ali mislim da imamo puno ljudi koji hoće, koji rade sa srcem,
dobrih, pametnih, sposobnih.
No, bosanski naučnici
su malo objavljivani. Ne znam zašto!? Kod nas je problem i poznavanje
jezika. Ljudi slabo znaju i informatiku, kompjutere… Studentima
uvijek govorim; prvo naučite engleski i informatiku, a onda ostalo.
ŽENSKO-MUŠKA FILOZOFIJA
Koliko je na Vašu karijeru
utjecalo to što ste žena?
Žena da bi uspjela mora
biti mnogo bolja od muškarca s istim referencama. Ako hoćete isti
položaj, morate biti bolji. I morate biti strpljivi i pomalo lukavi.
Mislim da sam ja to dobro amortizovala jer sam bila starija sestra
i tretirana sam kao muško. Otac me je valjda vježbao. Mada sam
bila nježna, ali on je sa mnom puno razgovarao i možda tu žensku
filozofiju malo popravio. U ratnom periodu imala sam puno ličnih
problema. Babo je rodom iz Srebrenice, mama iz Bosanskog Šamca,
sin je otišao prije rata u Ameriku, kćerka sa sestrom u Norvešku,
muž mi je umro, a kasnije i otac. Znate ono kada se čini da se
sve dešava samo da vas slomi. Bilo je dana u kojima sam stalno
plakala. Da ne bih mislila o tragediji koja nas je zadesila, odlučila
sam raditi i to mi je bila neka psihoterapija. Neko pukne, neko
se bavi glupostima, a ja sam uzela knjigu, miševe i išla na kurs
informatike.
S obzirom na sva Vaša
naučna dostignuća, sigurno ste imali i još imate, puno mogućnosti
da odete iz Bosne i Hercegovine. Ipak ostajete. Šta vas drži u
Bosni?
Meni su nudili već 1996.
godine da idem u Sjevernu Karolinu i radim na jednom institutu
na hemoragijskim groznicama. Ja sam to odbila što je bilo i uvredljivo
za njih. Ali, čovjek nekada ima i neku obavezu, možda i previše
godina da bi razmišljao na neki drugi način. U ratu sam smatrala
da je nemoralno da odem pa da se ne vratim. Jer, nikada se ne
bih mogla vratiti svijetla obraza. Poslije rata sam započela nešto
što sam htjela do kraja da dovedem. Ne bih u inostranstvo ni sada,
jer je cijela Bosna moja, moj svijet, i svugdje sam dobro došla.
Profesor ste na Tuzlanskom
univerzitetu, na Medicinskom fakultetu. Predajete još negdje u
BiH?
Ne, samo u Tuzli! Nije
da ja nemam vremena, iako ga i nemam puno. Ali mislim da bi trebala
biti bolja saradnja između univerziteta, da bude razmjene profesora.
Zašto da ne ako je neko u Sarajevu bolji u nekoj oblasti, da dođe
da studenti čuju ono što je za njih najbolje? Što ja ne bih o
hemoragijskim groznicama govorila na nekom drugom univerzitetu
jer sam sigurno u tome u našoj zemlji najveći stručnjak. Govorim
bez lažne skromnosti jer je to činjenica. Ja idem svuda i zovem
svakoga ovdje jer mora da postoji komunikacija. Smatram da je
zemlja premala da pravimo konkurenciju na lošim stvarima. Vani,
recimo, održim poneko predavanje. Naprimjer u Bernu, u Švicarskoj,
svake godine predajem. Oni ovdje drže predavanja kakvih nema u
BiH, a kakva su uobičajena u svijetu.
OVO JE POSAO ZA CIJELI
ŽIVOT
U kojoj fazi je Vaše istraživanje sada?
Istraživanje još traje.
To je posao za čitav život, za dva, tri života. Da čitav tim radi,
ne bi se to moglo završiti. Ne treba raditi sam, pa sam ja napravila
ekipu. Poslala sam cirkularno pismo kroz čitavu BiH i ponudila
saradnju svim centrima jer je to problem u BiH. Oni koji su se
odazvali su u timu. Sada imamo ljude iz Travnika, Zenice… Sarajlije
se nisu uključile, ali jesu studenti sa Prirodno-matematskog fakulteta,
Odsjek za biologiju i geografiju. U timu su i mikrobiolozi, biolozi,
infektolozi, internisti, nefrolozi, biohemičari, radiolozi… Projekat
sam odbranila pred našom Akademijom nauka. Financijsku pomoć tražila
sam i od Federalne vlade iz Fonda za nauku koji je nedavno formiran.
Pomoć sam dobila i od švicarske vlade.
Sada ispitujem kliničku
sliku i posljedice. Do sada se govorilo da bolest ne ostavlja
posljedice, ali mi smo vidjeli da to nije tačno. Prošli mjesec
sam bila na seminaru u Zagrebu o hemoragijskim groznicama i malo
komparirala BiH i okolinu. Mogu vam reći da smo jako dobri. Oni
su se zapanjili onim šta smo im pokazali. Hrvatski stručnjaci
su bili revijalni, a mi smo iz BiH imali istraživanja.
Posljednja stvar koju
sam objavila, a koja se tiče ove bolesti odnosi se na mišije
godine’. Primijetila sam, za vrijeme mišijih godina, razliku u
temperaturama u februaru. Tih godina je bio znatno topliji. Tako
recimo ove godine sigurno, po ovom što sam ja otkrila, neće biti
mišije groznice!
Preuzeto iz SLOBODNE BOSNE
|