Šejla Šehabović
Šejla Šehabović |
Ko ne zna, a zna da ne zna...
Sejla
Sehabović rođena je 1977. u Tuzli. Diplomirala na Filozofskom
fakultetu u Tuzli, Odsjek bosanski i hrvatski jezik i književnost.
Predaje u Gimnaziji Ismet Mujezinović u Tuzli. U pripremi
je njena zbirka poezije Make up, ima završen rukopis kratkih
priča. Dobitnica je prve nagrade Pincoma Super Cyber Story
za najbolju kratku priču. Bavi se pitanjima književne povijesti
i feminističkim studijima. Član je redakcije Časopisa za kritiku
i umjetnost teorije Razlika. Pohađa postdiplomski studij Književnost
u postmoderni. Objavljivala u domačim i stranim časopisima.
Zivi u Tuzli.
Trenutno: Predajem u gimnaziji.Pripremam magisterij.
Pišem priče. Satima razgovaram i redovno se umaram razgovorima.
CD koji nikako ne može naći je: Onaj na kojem Ibrica
Jusić pjeva sevdalinke. Negdje sam ga zaturila, danima gledam
prazan omot i čudim se kako gubim stvari… Znam da se pitanje
na to ne odnosi, ali evo prilike da iznesem svoju muku, a
prilika je prilika!
Knjiga koju nikada ne bi zapalila pa makar crkla od zime
je: Umberto Eko "Ime ruže". Kad malo razmislim,
svaka njegova knjiga vrijedi makar groznog smrzavanja. A koju
bi ipak zapalila: Pol Oster "Levijatan". Ko nije
s Reganom pio kahvu, neka je ne čita.
Rani radovi: U pripremi je moja prva zbirka pjesama
"Make-up".
Studij književnosti i karijera: Neko studirajući stvarno
nešto i nauči. Znači, važan je za karijeru. Neko ništa ne
nauči. Znači, nije. Bezbeli, ono što znaš može biti potpuno
neupotrebljivo za bilo kakvu karijeru, isto kao što se ublehe
mogu prodati po krasnoj cijeni. Znači, ne znam.
Najbolji kulturni časopis: Najbolji časopis koji izlazi
u našoj zemlji je tuzlanska "Razlika" (nije što
sam u uredništvu). Časopis kojem bih bila urednica bio bi
isto tako malo spominjan kao i "Razlika" - ozbiljan
i interesantan, bez dnevnih prepucavanja, informativan i deklariran
u
smislu da mu se namjera vidi na prvoj stranici. Ja dobre reklame!
Mlađi autori: Ne snalazim se s biografijama. Hajde,
sad, znaj, ko ima manje, a ko više od 35? Pa da onda pišem
samo one koje lično poznajem? Adisa Bašić, definitivno. Ako
ikoga treba izdvojiti, evo! (Neskrivenu subjektivnost ovdje
shvatiti kao izraz prijateljstva pomiješanog sa izuzetnim
užitkom koji mi pričinjava poezija mlade autorice)
Konceptualna umjetnost: Ideja mi je privlačna. Malo
o
tome znam. Što kažu: Ko ne zna, a zna da ne zna…
Dadaisti: Prije nekoliko dana govorila sam o tome
maturantima. Njima je to skroz "cool". Nadam se
da su se zabavljali barem upola koliko se ja zabavljam na
časovima.
Instalacija: Nedavno sam u jednom broju "Slobodne
Bosne" pronašla sliku Hanife Kapidžić-Osmanagić potpisanu
sa "Nasiha Kapidžić-Hadžić". Naumpalo mi onda da
ima jedna podjela svijeta žena. Jedan dio toga svijeta čine
žene za prezentaciju. One šute i izgledaju. Drugi dio čine
one koje su nekako izborile mjesto u svijetu muškaraca. One
pišu, govore, čine. No, one ne izgledaju. E, tu se ton i slika
izmjenjuju prema zahtjevima kulture. Našoj ne treba da se
ista žena i vidi i čuje, zato prvu onijemi, a za drugu nas
oslijepi (te tako priznajem da ni ja nisam znala kako izgleda
Nasiha Kapidžić-Hadžić). Da ne spominjem kako se prva kategorija
žena krvnički posvećuje vlastitome izgledanju, dok su druge
ubijeđene da upravo nedostatkom izgleda (što će reći, izgledanjem
kao muškarac) zavrjeđuju svoje mjesto u svijetu koji im ne
pripada. Ergo: moja bi instalacija izgledala kao i ja. Komplet.
I ton i slika.
Kompjuteri i književnost: Radi se o procesu koji,
vjerujem, nema nikakav predznak. Pravila igre ostaju ista,
i dobra i loša. A zašto ne?
Dan u drugom polu: Provela bih dan kao pravo muško.
Čekajući da neko drugi za mene obavi ono što mi treba dok
ja razmišljam o važnim stvarima koje malo kome trebaju.
Preuzeto sa http://www.omnibus.ba