A ono sto se desilo tri dana nakon te posjete, uvjerilo me da svako treba
da se drzi svoje staze, da ne skrece na tudju. Ne znam, doduse, koja je staza
moja, ali znam koja nije.
Avdija Skakavac, najmladji Omerov sin, umro je iznenada, i danas mu je
sahrana. Nije bolovao, bio je zdrav kao zdrijebe, zakovrnuo je naprecac, otrovan
picem na koje nije navikao.
Otac i braca su ga sami otpremili, okupali, uvili u platno, i pozvali
trojicu hodza da mu citaju molitve za dusu. Dan i noc je stari Omer prestojao
nad mrtvim sinom sto je, pokriven bijelim carsafom, lezao opruzen na sredini
sobe.
Osman me pozvao da zajedno odemo na dzenazu, pred Begovu dzamiju. On mi
je i ispricao sve o Avdagi.
- Pa oni su ga ubili - rekao sam uzasnut, sjetivsi se ubilackog pogleda
Omera Skakavca.
- Ne vjerujem. Mozda je zaista umro od prekomjernog pica.
Ali nacin kako odbija moju sumnju nije uvjerljiv. Cini to reda radi, ne
zalazuci se mnogo.
Ne, ubili su ga, sigurno, to i Osman zna, cak me svojim pricanjem sam
naveo na tu misao. Sad govori ono sto treba da se kaze.
Tukli su ga, da mu utjeraju pamet u glavu, a istjerali su mu dusu iz
tijela, ne zeleci to. Njihova divljina, strasna i bez Avdije, postala je jos
strasnija zbog Avdijine gluposti. A mladic je tesko pogrijesio, prekrsivsi
njihov zakon cutanja, koji ih stiti kao zid, koji je njihova tvrdjava. Nisu
voljeli da se hvale svojim djelima, nisu trazili priznanje za njih, nisu pustali
glas o sebi. Avdija je progovorio, i doveo porodicu u opasnost. Htjeli su da ga
urazume, da zapamti, da vise nikad ne govori sto nije za govorenje, da nauci,
jednom zasvagda, da je sigurnost porodice svetinja. A kad su zakljucili da su ga
udarcima dovoljno urazumili, jer tu rijeci ne pomazu, kad su se slozili da mu je
zasad dosta te tvrde pouke, a tesko je znati sta je za njih dosta, kad su ga
pustili da se ispava, Avdija js zaspao zauvijek, izlijecen od nerazumnosti,
poucen da nikad vise ne progovori nista, urazumljen da porodicu ne dovodi u
opasnost.
Ubili su ga, a ja sam im odnio vijest o njegovoj krivici. Onda sam ja
kriv za njegovu smrt!
Zaprepastila me ta misao, zabola mi se u srce kao noz, toliko
obespokojavajuca, da sam odmah poceo strasno da se branim.
Nisam kriv!
Zar sam mogao znati da postoje takvi ljudi! Zar se zbog svoje sigurnosti
moze ubiti sin i brat? Mogao sam pomisliti da ce ga izgrditi, da ce mu
zaprijetiti, da ce ga udariti, ali ovo mi ni u najtezoj groznici ne bi moglo
pasti na pamet. A onda, u svemu tome ja sam nevazan, otisao bi neko drugi da
nisam ja, i sve bi bilo isto.
Nisam kriv!
Nisam kriv, ponavljao sam usplahireno, nista nisam kriv. Ali sam
neprestano mislio na mladica, koga su braca i otac, pijanog, tukli, gazili
nogama, izbezumljeni u bijesu zbog neoprostive krivice. Ili su sacekali da se
ujutro probudi, onda su ga izgrdili, on je mozda rekao nesto sto ih je ogorcilo,
i poceli su da vrse svoju porodicnu pravdu.
Sta se desavalo u nekoj zatvorenoj sobi, u nekom mracnom podrumu, u
njihovom mozgu, u njihovoj dusi? Vjerovatno je cutao, jer i on je Skakavac, i to
ga je dotuklo, nije htio da se pokaje, moglo je izgledati da jos prkosi. Mozda
je i prkosio, umiruci. Je li bio svjestan svakog udarca koji mu je grcio utrobu
i raskidao zile, je li vidio zakrvavljene oci koje su ga pekle vatrom? Mozda se
zato nije pokorio ni zamolio za milost.
Bolesno sam zamisljao skrsenog mladica, koga je unutrasnje krvarenje
davilo, kako posljednjim ostacima snage privlaci prebijenu ruku da bi zastitio
glavu, nadajuci se jos necemu. Ili se ne nadajuci nicemu. Ili ne misleci nista.
Ili misleci da je pravo sto cine s njime, i zato je cutao, to je njihova
porodicna stvar, zato ne treba ni jauknuti, da niko ne bi cuo. Ovo se tice samo
njih, i nikoga vise. I on, i otac, i braca, bili su u vlasti zakona jaceg i
vaznijeg od njih.
A mozda je to i pobuna mladiceva protiv surovosti tog zakona? Sve je
isto, u malim i velikim zajednicama.
Mucno mi je od tog zamisljanja, od mnostva uzasnih slika, pokreta, uzasa,
krvi koja se lijepi za poludjele pesnice, kostiju koje se necujno krse,
silovitog disanja od napora i od muke, sve do potpune tisine kojoj je ime smrt.
A jos mi je mucnije sto sam tim zamisljanjem otezavao osjecanje svoje krivice.
Uzalud je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene. Desilo se sa
mnom, i vise to ne mogu izmijeniti ni zaboraviti.
Kakav je ovo zivot, kakav svijet, u kojem cinim zlo, i kad mislim
najbolje!
A cinim zlo i kad nista ne cinim, ostavljajuci i zlo i dobro na miru.
Cinim zlo i kad govorim, jer ne kazem ono sto bi trebalo. Cinim zlo i kad cutim,
jer zivim kao da me i nema. Cinim zlo zato sto zivim, jer ne znam kako da
zivim.
Slucajno prisustvujem zivotu, i sve sto ucinim, nije moje.
Ubio sam covjeka zato sto sam se pomaknuo, zato sto sam rijec rekao. Ne
poznajem ga, nikad ga vidio nisam, a znam, ja sam kriv sto ga nikad vidjeti
necu. I ne pitam se o njemu, zasto je povrijedio zakon porodicne tvrdjave, je li
mu dojadilo cutanje, je li zelio da pobjegne, je li zelio da kaze o sebi nesto
lijepo, vazno, suvise je mlad, potrebno mu je ne samo djelo, vec i rijec o
djelu, mozda samo rijec o ma cemu svome. Pitam se o sebi, zasto sam pristao da
se umijesam u tudji zivot, ne misleci nista, u zelji da pokazem hrabrost koju
nemam, i da budem donekle jednak s ljudima s kojima jednak nikada ne mogu biti,
i pitam se, sta sam to rekao sto je toliko razgnjevilo starog Omera, je li mi
izmakla neka ostra rijec, je li izgledalo da sam ogorcen zbog postupka
mladiceva, je li bilo stogod uvredljivo u nekom mome pokretu? Ne, nista od svega
toga nije bilo, bio sam smusen, pomalo uplasen, pomalo uvrijedjen sto me starac
gleda kao neprijatelja, sto me jedva slusa, mislio sam na sebe, ne na ono sto
govorim, ne na mladica o kome govorim. I to mu je bila presuda. Zato sto sam
rekao svejedno kako. Zato sto sam dosao, svejedno zasto. Zato sto sam stao na
tudju stazu.
Osman je nesto pricao, ne znam sta, smijuci se, kao i uvijek, dok smo
isli prema dzamiji. Ja sam gledao u snjeznu prtinu i mislio o svojoj krivici.
Snijeg nije vise cist i lijep, pretvorio se u ruznu lapavicu, primjecujem to
usput, nesvjesno, iz ascinica se osjeca tezak miris masla od kojeg jedva disem,
Osmanov smijeh mi lici na ruganje mojoj muci.
- Molim te, prestani da se smijes!
Osman se iskreno zacudio:
- Sta ti je? Sta ti smeta moj smijeh?
Nisam odgovorio, ljut na sebe. Zar mi vec smeta i kad se ljudi smiju?
Zacudo, nije se naljutio. Upitao me veselo:
- Rdjavo si raspolozen, izgleda? Licis na kiseli krastavac.
- Mani me,
zmija bi se otrovala kad bi me ujela.
- Vidim, samo ne znam zasto. Da se nisi
posvadjao sa zenom?
- Ma kakvo svadjanje!
- Ili te boli stomak? Pojeo si
nesto tesko, i sad te muci.
- Nije ni stomak. Mislim na jadnog mladica kome
idemo na dzenazu.
- Zasto bi na njega mislio, molim, te?
- Da nisam otisao
starom Omeru Skakavcu, mozda bi mladic jos bio ziv.
- A to li je! E, znas, ne
ljuti se, ali ti si zaista lud. Da nisi otisao ti, otisao bi drugi.
- Onda ja
ne bih bio kriv.
- Zamisli ti, molim te, Sehaga mi, onda, kaze za tebe: -
Nije on za taj posao. Zasto ne bi bio, velim ja. Mozemo i neko dijete poslati, a
kamoli njega. A vidis ti, Sehaga je imao pravo. Zaista nisi nizasto!
- Kamo
srece da ste dijete poslali. Nista ne bih znao, i ne bi me grizlo kajanje.
Osman me gledao sazaljivo, kao maloumnika, kao razmazeno deriste, koje o
zivotu nista ne zna. Prestao je da se smijesi, uhvatio me za ruku, okrenuo prema
sebi, i rekao grubo:
- E sad ja tebi da kazem! Nista ne bi znao, velis? Jesi li bas sasvim
siguran? Da nisi javio starom Omeru, javio bi drugi, i sve bi bilo isto, samo bi
ti bio cist, sve bi znao, samo te ne bi mucila tvoja izmisljena krivica. Ali da
nikog nismo nasli, ili da smo nasli krivog covjeka, koji bi se uplasio i otisao
serdar-Avdagi umjesto Omeru Skakavcu, sta bi se onda desilo? Hajde, mucni malo
tom svojom prepametnom glavom! Evo sta bi se desilo: ludi Avdija bi bio zatvoren
i sigurno mrtav, kao i sad. Zatvorili bi i Osmana Vuka, koji se sad smije, a ne
bi mu bilo do smijeha da se to dogodilo. Zatvorili bi mozda i Sehagu Socu, zato
sto te poslusao, i spasao tvog prijatelja. Pa Skakavce, svu trojicu. Zatvorili
bi, ne daj boze, i tebe, jer pod mukama covjek moze i da ne zna sta govori i
koga pominje. I koliko je mrtvaca moglo biti? Prilicno, bogami, jer kad se
nesreca zakotrlja, ne zaustavlja se lako. A zakotrlja se zbog sitnice, sto
izaberes krivog covjeka za nevazan posao, recimo. Ovako, samo je jedan mrtav,
nicijom krivicom, nicijom! Desilo se, kao da ga je voda odnijela, zagazio je
malo dublje, i odnijelo ga. Je li ti sad malo bistrije?
Cutao sam. Gruba stvarnost moze da bude vrlo ubjedljiva.
- Eto, tako ja mislim - rekao je, i opet se nasmijao. - A ti svoje
bezmudno preklapanje okaci o neku stvar. Hocemo li da udjemo? I ne budi ni tuzan
ni veseo na dzenazi, vec onako, kao bajagi ozbiljan. Na mladica ne misli, tako
mu je sudjeno, a ako ces pravo, bolje ovako nego drukcije. Za njega gore, za nas
bolje.
- Kako da ne mislim?
- Lako. Misli na svoju lijepu zenu. Bas je
lijepa!
- Opet ti!
- Zasto? Razgovaramo. A reci cu ti iskreno da nismo
prijatelji, oteo bih ti je.
Namrstio sam se, kao da me ubo nozem.
- A ja cu tebi reci, jednom zauvijek: ne volim takve razgovore.
- Ni
ja - nasmijao se Osman priguseno, jer su ljudi ulazili u dzamijsko dvoriste. -
Hocu samo da te navedem na druge misli, da zaboravis mladica. Bolje da mislis o
zivoj zeni nego o mrtvom Avdiji.
Nista mu ne mozes, udari te i pomiluje, naljuti i smiri, sve u jednom
trenu. On je vedri sotona, bez srca a blistavog uma, tacan i hladan kao sat. I
bezdusan, kao sat.
Ispred dzamijskog dvorista stajao je barjaktar Muharem, i prosio, ne
pruzajuci ruku, nista ne govoreci. Pipnuo sam se za dzep, ako sam znao da nemam
nista, i zamolio Osmana da mi pozajmi nesto sitnog novca. Izvadio je, ne
brojeci, punu saku.
- Daj barjaktaru.
Pruzio mu je, i Muharem je uzeo, ne zahvalivsi.
- Stari jazavac! - rekao je Osman veselo, kad smo usli.
Moze li ga ista dirnuti? Zar je neosjetljiv i na ovakvu nepravdu?
- O kome to govoris?
- O barjaktaru Muharemu.
- Zar ti nije zao
covjeka ni kad je u nevolji. Nije on kriv.
- Pa jest, ostavili su starog
junaka na ulici.
- Zar je to smijesno?
- I prisilili ga da pod starost
prosi. Da ne umre od gladi.
- A zar nije tako?
- Pa, nije, brate, nije,
sta se cudis? Nije. Sehaga mu svakog mjeseca daje vise nego sto mu treba.
Iznenadio sam se.
- Cuo sam da prosi iz inata, jer nije dobio sto je trazio, a za ovo nisam
znao.
- Tacno, iz inata. A da je dobio, bio bi kao i drugi. Mozda i gori. Sad
cuti, pocelo je.
Stali smo na kraj reda sto se stvori iza hodze i mrtvaca na kamenom
postolju ispred dzamije. Dok je hodza izgovarao molitve, mislio sam o
Osmanu.
Je li svijet kako ga on vidi, jednostavniji ili slozeniji nego svijet
kako ga ja vidim? Izgleda da je slozeniji, jer on zna da svaka stvar ima lice i
nalicje, privid i sustinu, koru i srciku. Za mene je barjaktareva prosnja
njegova nesreca i nasa sramota, za Osmana je to starcev hir i sitnicava osveta.
Ja sve vidim kao kob i nesporazum medju ljudima, cemu nema lijeka. On sve
smjesti u ljudske okvire i ljudske mjere, ne dajuci prednost ni nevolji ni
nasilju: nevolja je ono sto se mora, nasilje ono sto se moze. Kod njega se da i
ne toliko mijesaju da ih jedva razlikujes, zlo i dobro su rod rodjeni i cesto
idu pod ruku, kazna i krivica su moc i nemoc, zivot je zanimljivo rvaliste u
kojem jedni padaju, drugi pobjedjuju, ne zato sto su gluplji ili pametniji, vec
sto su jedni nespretni, drugi lukavi. Nespretne ne treba zaliti, bili bi surovi
kao i oni drugi, samo kad bi ih slucaj ili sreca bacili nekome na ledja. Ne
treba se uzbudjivati ni zbog cega, i najbolje se svemu smijati, i paziti da ne
dodes pod zrvanj. Ako neces da budes odozgo, pricuvaj se da ne budes odozdo, i
zivi kako ti je volja. On ne mrzi ljude, samo ih ne uzima ozbiljno, pomalo ih
prezire, zivot provedu u svadjama i brigama, kao ludaci.
Ova povrsna filozofija, koja me odbijala i privlacila, cudno je spajala
neobaveznost i veliko poznavanje ljudi. Kod mene su se, opet, nekako spojili
osjetljivost za svaki cin, i veliko nepoznavanje ljudi. I mislio sam
jednostavnije nego Osman, pored sve njegove povrsnosti. Kod mene su ne i da
ljeto i zima, dobro i zlo su dvije razne strane svijeta, kazni ima vise nego
krivica i nisu ni u kakvo uzrocnoj vezi, zivot je zalosno razbojisite u kojem su
krvnici malobrojni, zrtve mnogobrojne, dizu se bezobzirni, padaju slabi, i sve
je toliko zalosno da je najlakse plakati i ne misliti.
Moje misljenje je malodusno i slabacko, neprihvatljivo za covjeka koji
djeluje: njegovo je surovo i sebicno, neprihvatljivo za covjeka koji misli. Sta
je onda prihvatljivo? Ramizovo? Njegov stav mi je najblizi i najdalji, jer je
najnesebicniji i najopasniji, ali o njemu sad necu da mislim.
U tom mucaljivom smusenom preturanju po sebi, precuo sam stare molitve
koje znam, koje svako zna, a dobre su za svakog novog mrtvaca, jer je svaciji
kraj isti, i ista je milost koja se trazi od boga. Ta uvijek ista ljudska
sudbina i uvijek isto kukanje za oprastanje grijeha, i cini sprovode toliko
zamornim. A kad se hodza okrenuo prema nama, i poceo da pita kakav je bio ovaj
mrtvac, je li za zivota bio dobar i posten, i jeli zasluzio carstvo nebesko, ja
sam se trgao. Pogledao sam starog Omera Skakavca; vidio sam ga sa strane,
izbrazdano lice mu ja ostro i zategnuto, bijele vjedje nadnesene nad upale oci,
kao krila neke bijele ptice. Sta sad misli dok mi odgovaramo da je mrtvac bio
dobar i posten covjek? Je li mu se steglo srce, ili ni sad ne da tuzi da mu
pridje? Digao je glavu, bori se sa sobom, ili prkosi bolu, a onda mu je glava
padala, sve nize, bradom do prsa. Suza mu je kanula niz rijetke donje trepavice,
i polako klizeci niz hrapavo lice, nestala u teskim brazdama. Gurnuo sam Osmana
laktom, i glavom pokazao na Omera. Osman je samo trepnuo, vidio je i on. A onda
je opaki starac snaznim pokretom digao glavu, i ostao zagledan u dzamijski
prozor, iznad zemlje, iznad kamena, iznad mrtvaca. Sam sa sobom. Zastidio se
svojih suza, pred sobom, ili pred drugim ljudima. Hoce li ga savladati tuga i
kajanje, kad padne noc koja nas izdvaja i usamljuje, i mrak koji nas suocava s
nama samima? Ili ce se odbraniti mladicevom krivicom i svetinjom ugrozene
porodice? Sad je stajao pred nama kao zrtva nemilosrdne sudbine, i ljudi su ga
zalili, zalili su ubicu. A prava zrtva je lezala na kamenom postolju, pokrivena
maslinastom cohom, nepomicna i cutljiva, rjecit prjekor samo ocu i braci. I eto,
sve sam znao, i o ocu i o sinu, a zalio sam i jednog i drugog. Zrtve su
obojica.
Kad sam prisao Omeru, da mu izjavim saucesce, kao i ostali, njegovo
kameno lice se zgrcilo, a ruka u mojoj ostala nepomicna i hladna kao led.
Prepoznao me i sjetio se onog dana dok mu je sin jos bio ziv. Bio sam crni
glasnik i za njega i za mladica. Povukao sam ruku i pridrzao je, klonulu vrelu,
uznemiren starcevom besmislenom mrznjom.
- Mrzice i tebe i mene i sinove i cio svijet, samo da ne bi mislio na
svoju krivicu - sapnuo mi je Osman, kao da je osjetio o cemu mislim.
O svojoj krivici nisam dospio da mislim, bojao sam se da ce me muciti dok
budem gledao mladicev pokriveni les. Zaturio sam je, zbog mladicevog oca, dok
sam otkrivao tajne njegovog ledenog lica. A kad se razmisljanje o njemu
rasplinulo, postajuci blijedo i umorno, kao slika u oku, kad se spuste ocni
kapci, u meni je pocelo da se javlja cudno osjecanje nelagodnosti. Nisam znao
zasto. Zaboravljao sam je na trenutak, pa bi opet ozivjela, kao mutna sjenka,
kao nejasna misao o necem neprijatnom. Nije o starcu, ni o mladicu. O cemu je
onda, zbog cega? Znao sam, tako se javljaju stari pokopani strahovi, neke
prastare slutnje, bivsa mucna predosjecanja, narocito ona iz rata, dok sam puzio
kroz sumu, jedva smirujuci stravu srca sto je osjecalo blizinu tudjeg vojnika.
Tragao sam za tim nemirima, lovio ih u sebi, i izvlacio, toboze mrtve, a onda ih
opet nalazio u nekom krajicku misli, u sredistu nekog straha bez razloga. Ali
sad nikako ne mogu da pronadjem tu neprepoznatu staru nelagodnost, a pominjao
sam sve koje sam znao, zovuci ih milostivim zovom, kao sto fakir svirkom izvlaci
zmije iz rupe. Moj zov je ostajao bez odziva. Zmijska prijetnja je ostala, iako
nisam znao kakva je.
A onda sam se okrenuo, iznenada, nizasto, i ocima se susreo sa
serdar-Avdaginim pogledom.
Eto odakle izvire moja nelagodnost!
Mozda sam taj pogled vidio i nesto ranije, bez svijesti o njemu, ne
zapamtivsi ga, mislima u necem vaznijem, a mozda i nisam, nego me, lijepeci se
pogledom za moj potiljak, upozorio na sebe prije nego sto sam ga vidio. Naslutio
sam ga, kao neprijateljskog vojnika.
Tako smo stajali, kao metak i cilj.
Poslije, kad sam prisao Omeru Skakavcu, vidio sam da Osman razgovara s
Avdagom.
Upitao sam ga, kad smo se opet nasli:
- Sta si to govorio s Avdagom?
- Pitao sam ga, da li je poznavao
Avdiju.
Pa on je lud! Ili oblijece kao nocni leptir oko svijece!
Rekao sam, opominjuci ga, i prekoravajuci:
- Poznavao sam jednog vojnika, postajao je strasno uznemiren cim pocne
bitka. Jurio je u najveci okrsaj, samo da ne ceka. Poginuo je, uskoro.
- E,
ja ti nisam taj tvoj usplahireni vojnik. Avdaga je mene zelio da upita isto, pa
sam ga preduhitrio. Upitao je i on mene, poslije. Ti i ja poznajemo svakoga -
rekao sam mu. - Ti zbog svojih poslova, ja zbog svojih. Samo sto se moji
poznanici ne kriju preda mnom.
- Cijelo vrijeme je gledao u mene.
- Gledao
je svakog, to mu je posao. Bas te briga!
Zamolio sam ga da odemo do Mahmuta Neretljaka, sasvim je blizu, u
Kujundziluku, da mu kaze dvije lijepe rijeci, jos nije zaboravio ni prebolio sto
ga momci na Bajram nisu pustili u kucu.
- Budala je taj tvoj Mahmut. I sto se zakacio bas za mene?
- Jedina mu
je zelja da mu prijatelj bude neki vazan covjek.
- I ja sam taj vazan
covjek?
- Danima govori samo o tebi.
Osman je poceo da se smije, kao da je cuo najludju salu.
- E veca je budala nego sto sam mislio.
Pristao je ipak da se vidimo s Mahmutom, mada nije mogao da razumije moje
razloge, i sigurno je mislio da sam malo caknut ili da nesto krijem. On ne zna
sta je sazaljenje, smatra da je uvredljivo i za onog ko ga pokazuje i za onog
kome je namijenjeno. Napomenuo je da nema mnogo vremena, i da ne zna zasto gubi
vrijeme na ludosti, ali, eto, reci ce te dvije glupave rijeci, samo radi mene,
sigurno mi to zbog neceg treba, a onda ce za poslom, dosta je izgubio i
ovako.
Mahmut je bio u ducanu. Vidjeli smo kako je jedan mladic izasao pa opet
usao, neko ga je pozvao ili se necega sjetio.
Kad smo se priblizili, culi smo kako mladic, mrsav i visok, govori,
drzeci se rukom za kvaku nezatvorenih vrata, kao da je htio samo jos to da kaze
pa da ode. Ali kad smo culi sta govori, zastali smo, pogledali u odskrinuta
vrata, pogledali jedan u drugoga, i nismo znali sta da radimo. Ja nisam znao, pa
sam mislio da ni Osman ne zna. Odmah mi je bio jasno, to je Mahmutov sin, zlatar
iz Mostara, dosao je na razgovor s ocem. Ali kakav je to razgovor, gospode boze!
Pa nije ni razgovor, vec bijesno rezanje, u koje je Mahmut ponekad plasljivo
ubacivao poneku rijec.
- To mu je sin - sapnuo sam Osmanu nelagodno. - Hajdemo odavde.
-
Cekaj, hocu da cujem!
Stao je sa strane, pored vrate, i slusao napregnuto, ruzno isceren,
mrmljajuci nesto nerazumljivo.
- Sramota je, velis, sto tako govorim? Sramota je ono sto ti radis
cijelog zivota! Otkako znam za sebe, znam i za stid, zbog tebe. Danima sam
placao zbog oca lopova, djetinjstvo si mi unistio. Kazem, otac si mi. Jesi, na
zalost. Zato sam i pobjegao od kuce, zbog takvog oca, bio sam izgnanik, kao i
ti, ni kriv ni duzan. I sada, kad hocu da otpocnem novi zivot, imam prava da
trazim svoj dio.
- Evo ti radnja, eno ti kuca, dovedi zenu ovamo, zivjecemo
zajedno.
- Skocio bih u Neretvu, a ne bih se vratio ovamo.
- Pricekaj dok
ne nadjem novac.
- Necu da cekam, i neces naci novac. Prodaj ducan, prodaj
kucu, sta ce vam onolika, uzmite manju.
- Zar pod starost, sine! Zar ne mozes
cekati da umremo? Necemo dugo.
- Ne mogu cekati, novac mi treba.
- Jea li
razgovarao s majkom?
- Razgovaracu ja s kadijom, sudski cu traziti svoj dio.
A majku cu povesti sa sobom u Mostar.
- Njoj je dobro sa mnom.
- Nikome
nije dobro s tobom.
Osman se krto nasmijao, iskezivsi zube, i poceo udarati nogama o prag, da
otrese snijeg s cipela, da ga cuju.
Uhvatio sam ga za ruku, da ga sprijecim, otrgnuo se.
U ducanu je nastala tisina.
- Ne pominji da smo culi razgovor.
Usao je u radnju. Hoce li sve pokvariti? Mahmut je sasav, ali je ponosan.
Cak je sakrio da ima sina! Precutao ga je, da ne bi otkrio svoju nevolju s
njim.
- Smetamo li? - upitao je Osman, gledajuci u mladica.
- Ne smetate,
taman posla!
Naravno da ne smetamo. Nikad mu pomoc nije dosla u bolje vrijeme.
A ipak je sarao ocima.
- Ko ti je ovo, Mahmute?
- Sin.
- Lijep ti sin.
Mahmut je gledao u nas zbunjeno, ne znajuci da li smo culi sta su on i
sin govorili.
Pozurio sam da ga umirim, i da sknenem razgovor, jer je Osman bijesno
udarao stegnutom pesnicom desne ruke o dlan lijeve, i lako se moglo desiti da mu
vlastiti dlan ne bude dovoljan.
- Svratili smo da te vidimo.
- Hvala vam - promucao je Mahmut.
- I
da ti kazem zbog Bajrama - dodao je Osman neprirodno ljubazno. - Zao mi je sto
se nismo vidjeli. Bas kazem Ahmetu, navalili poslovi, glavu ne mogu da
podignem.
- Znam, rekao mi je.
Mladic se okrenuo ocu:
- Ja sad idem.
Sad idem, a srescemo se ili cuti uskoro!
Zazvucala je prijetnja!
I izasao, ne pogledavsi nas. Nismo ostavili na njega bogzna kakav utisak,
a mozda nas je otpisao cim je cuo da smo Mahmutovi prijatelji. Zao mi je
Mahmuta, ali nisam osudjivao mladica, jer njegova zivotna staza nije bila
ravna.
Mahmut je pozurio da opravda njegovo nedolicno ponasanje:
- Zeni se, pa ne zna kud glavom udara. Bas razgovaramo maloprije, da
prodam ovaj ducan, a on da kupi stogod u Mostaru.
O, muko roditeljska!
- Prodaj! - rekao je Osman odlucno.
- Ma ne znam, nije lako ni
prodati. Kad prodajes, sve je jevtino, kad kupujes, sve je skupo. A nekako mi i
zao, dodjem ovamo, sjednem, i cini mi se da nesto radim.
Osman se odjednom necega sjetio:
- A zasto sjedis u ovom praznom ducanu, varas sam sebe da nesto radis.
Zasto nesto zaista ne radis?
- Ostarilo se, moj Osmane. Sta bih ja mogao da
radim?
- Znas li onu Sehaginu magazu gdje drzimo zito? Da li bi mogao
zapisati koliko vreca primis?
- Kako ne bih mogao!
- E, onda, nabavi
mangalu, i dodji po kljuceve! Dedo odlazi, otvara svoju radnju.
Mahmut je progutao pljuvacku, pa mu je guka dugo silazila niz tanki vrat,
pogledao u mene, da me pogledom upita je li to sala, posao prema Osmanu, pa
stao, sasvim zbunjen.
Hoce li zakolutati ocima? Hoce li zamahati rukama? Hoce li pasti?
Ali ne! Mahmut se hrabro drzi. Uzbudjen je, ali se drzi!
I ja sam uzbudjen. Sta se to desilo s Osmanom?
- Ako se ne salis - rekao je Mahmut drhtavo, trudeci se da izgleda obicno
- ako se zaista ne salis... Pa, pristajem, naravno. Kako ne bih pristao! Ako se
ne salis... I ne znam kako da ti zahvalim!
- Sta imam da se salim, i sta imas
da mi zahvaljujes. Ne postavljam te za muftiju. A ovaj ducan prodaj!
-
Prodacu. Idem da kazem zeni. Prodacu. Odmah! A kuca? Da li da prodam i kucu?
Gubio je glavu!
- Zasto bi kucu prodavao?
- Velika je, sta ce nam onolika?
Kupio bih manju.
- A kad ti dodju sin i snaha? Bilo bi vam tijesno u maloj
kuci.
- Pravo imas! Zaista bi bilo tijesno.
Isli smo, poslije, carsijom, cuteci. Osman je odmahivao glavom, kao da se
jos cudi i ljuti.
Rekao sam mu ono sto sam mislio:
- Iznenadio si me. Mislio sam o tebi drukcije.
- Naljutio me onaj
magarac.
- Bojao sam se da ga ne udaris.
- Umalo. Ili ga udariti, ili
uciniti nesto glupo, druge nije bilo.
- Nisi ucinio nista glupo.
- E,
nisam djavola! Vidjeces kakva ce tarapana nastati u magazi, Mahmut nije ni za
kakav posao.
- Ne daj mu novac u ruke - rekao sam nerado, ali je posteno da
mu to kazem, posteno i zbog Mahmuta.
- Zar ti tako o prijatelju?
- Bolje
bi bilo da ne dodje u iskusenje. Prilika stvara lopova.
Osman se nasmijao. On se smijehom lijeci, izgleda.
- I lopov stvara piliku. Doci ce u iskusenje, naravno. I podleci ce.
Novca nece imati, jer ja sve isplacujem. Ali ce odvaditi kilu-dvije iz svake
vrece, i njemu dosta. Tako je i Dedo radio i, eno, otvorio svoj ducan. I uradice
svako, taman da sveca dovedes. E, pa, vrlo vazno. Svaki dobar trgovac uracuna
kalo, uzimajuci u obzir tu ljudsku slabost. Bilo bi pametno kad bismo kalo
uracunavali na sve u zivotu. Znas da tako mora biti, i ne ljutis se.
I tako, prvi put sam vidio da i Osman ima slabosti. I prvi put se
prevario za Mahmuta.
Od magaze za zito Mahmut je stvorio svoje carstvo.
Okrecena, ociscena, prozracena, postala je ljepsa i svjetlija, a mala
soba u kojoj je sjedio, pretvorila se u ugodno prebivaliste. Na sredini sobice
je mangala puna zara, oko zida lijepa secija, pod je opran, zidovi bijeli,
Mahmut veseo.
- Lijepo ti je ovdje - rekao sam ono sto je Mahmut sigurno volio da
cuje.
- Nije bilo lijepo.
- Vjerujem.
- Kad sam prvi put dosao, smucilo
mi se, prljavo, mracno, ruzno, gadno ti da udjes a kamoli da ostanes. Gdje cu
primati prijatelje? - mislim. Pa nagovorim Osmanagu, te majstori okrece, ja i
zena ocisitimo i operemo, donesemo ove stvari od kuce, i eto, sad je ovako.
Sigurno se cudis sto ce mi ovolika secija, i Osmanaga se cudio...
- Ko ti je
taj Osmanaga?
- Osmanaga Vuk. Ova secija je za komsije, trgovce i zanatlije.
Vec su jutros bili. Juce sam ja njih posjetio, i pozvao na naselje.
- To ti
je prvo sto si uradio?
- Prvo sam ocistio, a onda ih pozivao. Takav je
trgovacki red.
- Hoces li im davati savjete o poslovima?
- A ne! To se
medju trgovcima ne radi. Osim ako te neko upita. A imam dosta i svoga
posla.
- Ni rakiju ne osjecam.
- Ovdje ne pijem, nije red. Popijem kod
kuce, ali malo, pa na spavanje. Na posao valja uraniti, a valja i okasniti.
-
Cekaj, molim te! Da nisam zalutao? Da ne govorim s nekim ko je slican Mahmutu?
Zar bas nista nije ostalo od starog Mahmuta?
- Dosao sam pameti, to je sva
promjena. Na bolje, nadam se. A bilo bi vrijeme da se i ti smiris.
Sta se ovo desilo s Mahmutom? Dok je hodao besposlen, bio je svraka
brbljivica, sad je pametna sova. Nekad je krsio sva pravila, kao nedorasli
djecak, sad zna sta je carsijski red, kao svaki trgovcic. Sta je od njega ucinio
Osman? Je li leptiru iscupao krila, i ostavio crva da puzi po zemlji? Bio je
zanimljiv, sad je dosadan. Bio je socan, sad je sparusen. Bio je jedan jedini,
sad je jedan od mnogih. Zar to znaci: opametiti se?
- Sanjas li jos da ces se obogatiti?
- Ne sanjam - odgovorio je
pametno. - Zasto bih lagao sebi? Ovako je sigurnije, i bolje, i lakse. Posao
nije tezak, o plati s Osmanagom jos nisam govorio...
- Ko ti je
Osmanaga?
- Osmanaga Vuk, brate. O plati, velim, jos nismo govorili, ali ako
bude kao Dedina, ne bojim se sirotinje pod starost. A nece biti manja, sigurno,
vjerujem da ce biti i veca, Osmanaga zna kako je bilo prije mene a kako je sad.
Jesi li vidio macke u magazi?
- Kakve macke?
- Donio sam cetiri macke iz
komsiluka. Posla je malo vise, mijenjam im vodu, cistim sto unerede, ali je
korisno. Love miseve.
- To ti je pametno! - rekao sam, ne krijuci da se
rugan.
On je to primio sasvim ozbiljno:
- Pa i jest pametno. Vidim, miseva citava vojska, vrece izgrizene, zito
pojedeno, steta, i kolika. Ovako racunam: neka ih je u magazi dvije stotine, a
ima vise, za godinu ce ih biti dvije hiljade, za deset godina dvadeset
hiljada.
- Pa sta su cekali dosad? Zasto ih ima, samo dvije stotine?
-
Lani su sigurno bila samo dva misa, musko i zensko, a kote se strasno. I tako,
bice ih dvije hiljade. E pa, neka jedan mis pojede samo dvadeset zrna na dan,
dvjesta miseva dnevno pojede cetiri hiljade zrna, godisnje oko miliom i po zrna.
Neka u svakoj oki ima dvije hiljade zrna, to je sedamsto pedeset oka. Ako jos
toliko dodje komsijskih miseva na cast, a sigurno dodje i vise, koliko je to
tovara zita? Tovara! Osmanaga je zinuo kad sam mu to izracunao.
- Ko ti je
taj... a, znam! Nikako da se naviknem na tog Osmanagu.
A Osmanaga je sigurno zinuo kad je cuo koliko ce tovara zita Mahmut
izvuci iz magaze, sve optuzujuci miseve!
Ni to nije istina! I ja sam zinuo kao i Osman, i iz istog razloga, jer
Mahmut vise nije Mahmut. Nista nece odnijeti!
- Zatvorili smo sve rupe, donijeli macke, i sad ce tri tovara vise ostati
u magazi.
Nebesa, otvorite se! Sam sebi je zatvarao odstupnicu!
- Jesi li tom svom Osmanagi iznacunao koliko ce macke unistiti
miseva?
- Jesam. Neka svaka uhvati samo deset na dan, cetiri ce uloviti
cetrdeset miseva.
- Godisnje toliko i toliko, u redu, i tako ce u ovoj borbi
macaka i miseva pobijediti misevi, nadam se.
- Nece, jer, vidis...
-
Vidim. Jesi li prodao ducan?
- Imam nekoliko musterija, cekam bolju cijenu.
Na lijepu je mjestu.
Srce me zaboljelo od zalosti. Ovo vise nije moj Mahmut. Onaj moj bio je
lazljivac-pjesnik, ovaj je sitni racundzija. Moj Mahmut je lovio oblake, ovaj
lovi miseve. Moj Mahmut je bio sasav i drag, ovaj je dosadan i mrzak.
Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije
bio sanjar o nemogucem, vec varalica koji je samo cekao priliku da postane ono
sto jest.
Mozda nije pravo sto ovako mislim, jer je, nesrecnik, dobio ono o cemu je
sanjao, malo manje, malo prizemnije, ali se smirio. Zasto sam ga zamisljao kao
mastala koji i ne zeli nista da ostvari? Ovako je prirodnije. Ali je u zivotu
jedan zanimljiv covjek manje, a to je nenadoknadiv gubitak. Nije steta ako
nestane jedan od jednakih, to list ljudski opada. Ali ako umre onaj ko se
izdvojio svjezinom, ostaje zastrasujuca praznina. Sto je vise sivih ljudi u
sivom zivotu, sve je sivlje, sve tuznije zivjeti.
Umro je pjesnik, svejedno kakav, rodio se jos jedan trgovac.
Mozda nije ni postojao, mozda sam ga izmislio, mozda sam ga izdvojio bez
njegove zasluge i krivice. A opet sam ja izgubio najvise. Njegova vjecna ceznja
o sreci, mozda i zamisljena, bila je san koji se nece nikad ostvariti, i zato
lijepa. Njegova rasutost, njegova rasivenost, njegova vedra bespomocnost,
njegova naivna laz, njegova nedosljednost, njegov strah i nesigurnost, njegovo
smuseno brbljanje, sve je to bilo ljudsko. Ovo je suvise obicno. S ovim covjekom
necu imati sta da razgovaram. I odvojicemo se, na njegovu radost. Ja, ovakav,
njemu ovakvom, nisam vise potreban. Ni on meni.
I dok sam s nesto ogorcenja i mnogo tuge, sahranjivao jednog covjeka,
koga vise nema, a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo, razmisljao sam kako
da odem, da ne uvrijedim onog bivseg, jer me se ovaj ne tice.
Tada je u magazu usao serdar Avdaga. Nije me ni obradovao ni razalostio,
pomislio sam da cu lakse otici, bez ikakva objasnjenja.
Ali nisam otisao, izgledalo bi da bjezim.
Mahmut je ustao, stavio ruku na prsa i poklonio se, vise i usluznije nego
kad je bio stari Mahmut, ali s mnogo vise dostojanstva. Nekad ga je sacekivao
jadan i uplasen, nemajuci mogucnosti da misli o svome drzanju, sad je miran,
siguran, zasticen, i zna sta je red.
Nesto mu je i rekao, nisam zapamtio rijeci, ali znam da je lijepo i
skladno, drago mu je, pocascen je, tako nekako. I bas zato sam odlucio da ja ne
ustanem, uvrijedjen Mahmutovim ponasanjem, njegovom zalosnom promjenom koja se,
eto, vidi u svemu, ogorcen njegovom spoljasnjom poniznoscu i stvarnom
sigurnoscu, najneprihvatljivijom mi od svega sto je Mahmut mogao izmisliti. Ne
izmisliti, vec postati. Nista on vise nece izmisliti. A onda mi je palo na um da
je ovakvo moje ponasanje neprikladno, i nije prkos Mahmutu vec Avdagi, a bez
ikakva razloga i smisla, pa sam nesigurno ustao, i opet sjeo, i opet ustao, i
sjeo, kad je Mahmut doveo Avdagu do secije, kao nevjestu. Tako mi je pokvarilo
raspolozenje i Mahmutovo i moje ponasanje, a moje smijesno ustajanje me uvjerilo
da je u nevaznim stvarima najbolje uciniti ono sto i drugi cine, jer bi mogao
uciniti ono sto niko ne cini.
Steta sto ne mogu da odem odmah, bilo bi nezgodno, izazovno, i mozda bih
opet nekoliko puta polazio i odustajao, kao sto sam sjedao i ustajao. Najgore je
sto covjek, zbog jedne sitne greske, pocne da ih nize, kao djerdan. Nista toliko
ne mrzi usamljenost kao pogreska.
Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao.
Cutao je i serdar Avdaga.
Srecom, govorio je Mahmut. Pricao je isto sto i meni, cak istim rijecima,
ne tice ga se sto ja slusam (ranije to nikad ne bi ucinio), o krecenju, o
pranju, o stvarima, o misevima, o zrnima zita u jednoj oki, o steti, o mackama
iz komsiluka, i o koristi od njih, sto je priznao i sam Osmanaga.
Jedva sam se uzdrzao da se ne nasmijem, kad je Avdaga upitao: koji to
Osmanaga? Samo on nije pitao podsmjesljivo i gorko, kao ja, on zaista nije znao
ko je Osmanaga, jer Osmana niko tako nije zvao.
Mahmutovo pricanje je bilo glupo i sitnicavo, kao i maloprije, mozda jos
nepodnosljivije, jer sam slusao drugi put, a ovi zidovi ce ga slusati svaki dan,
ja necu nikad vise. Ali je sada, i ovakvo kakvo je, ovo dosadno trabunjanje bar
imalo nekog smisla, sluzilo necemu, ispunjavalo je mucnu tisinu koja bi nas
mogla poklopiti.
Izbjegavao sam Avdagin pogled, toboze slusajuci Mahmutovu pricu. A kad
bih ga pogledao, vidio sam da cuti i slusa. Cuti sigurnije nego sto slusa,
pogled mu je prikovan za zar u mangali. Cutanje mu je tesko, teretno, mucno,
puno zle volje i, zacudo, tuge. Tuge, zaista!
Odakle tuga u srcu i na licu ovog covjeka koji ni ubijenog brata nije
pozalio, koji nikog svoga nema jer mu ne treba, kome je njegova sluzba i zena, i
djeca, i ljubav, i sreca? A ipak, tuga i potistenost vire mu iz ociju, iz
drzanja, iz svake crte lica, isti kao kod svakog drugog covjeka.
Ali, sto mu je muka na licu izgledala teza, glava mu je padala sve nize,
i kad se cinilo da ce zaspati, odjednom je digao ruku usred Mahmutove price, i
prekinuo ga, ne sacekavsi ni kraj recenice o mackama i misevima.
Mahmut je poslusno zacutao, ni zbunjen ni uplasen, i mirno cekao njegovu
rijec.
Avdaga je upitao tiho:
- Zasto ti je Osman dao ovo mjesto?
- Zna da sam posten i vrijedan.
Zato mi je dao ovo mjesto.
- A zasto nije njega uzeo? - pokazao je na mene. -
Ne voli da radi, kao ni ti, ali je posteniji od tebe.
- Nije red da mi to
pominjes, Avdaga. Svakome se svasta desavalo u mladosti, a i platio sam, i
previse. Sto me ne sudis po onome kakav sam bio i kakav sam sad?
- Za ovo
poslije ne znam. Ne zna ni Osman. Za ono prije znam. Zna i Osman. Zasto ti je
onda dao mjesto? A nisi ni trgovac.
- Znas sta, Avdaga - rekao je Mahmut, kao
svaki covjek od ugleda kome su udarali na ponos. - Kako bi bilo da pitas
Osmanagu a ne mene. On ce najbolje znati.
- Mozda cu pitati i njega. Sad
pitam tebe. Zasto ti je dao ovo mjesto?
- Pravo da ti kazem, tvoje pitanje je
uvredljivo.
- Ne znam je li uvredljivo, ali je potrebno.
Pa su zacutali.
Mahmut je poceo da trlja svoju bolesnu nogu, strah i uvrijedjenost ga
uvijek na nju podsjete.
Avdaga je tuznim mrtvim ocima gledao u Mahmuta, sigurno zaleci sto mu
glava nije od stakla, ili sto je ne moze razbiti, da bi u Mahmutovu mozgu nasao
odgovor na pitanje koje ga je i dovelo ovamo.
Ni jedan ni drugi nisu, izgleda, znali nista. Mahmut je uvjeren da ga je
posluzila sreca, jedan covjek je konacno otkrio njegovu trgovacku sposobnost, i
zato mu dao mjesto. Svaka druga pretpostavka, ma kakva da je, a ne moze ni da se
nasluti, za njega je uvreda. Avdaga je, opet, mislio, da je samo lud covjek
mogao iz cista mira uzeti Mahmuta u sluzbu. Osman nije lud; onda mora da postoji
neki razlog za taj nerazumni postupak. Koji razlog? Je li ga necim zaduzio, je
li mu ovo plata za neku uslugu? Mahmutova usluga je uvijek sumnjiva, Avdaga to
dobro zna, u tom slucaju ucinjeno je nesto ruzno, i vrijedilo bi znati sta je
to.
Da li on uvijek trazi ovako naslijepo?
Dugo je cutao; i to je nacin da uznemiri covjeka.
Mahmut je drhtavim prstima sve jace gnjecio bolesnu nogu, ucutkan
Avdaginim cutanjem o nejasnoj sumnji, nemiran zbog Avdaginog teskog pogleda,
uplasen zbog Avdagine upornosti kojoj nije znao razlog. Mozda je pomislio: zar
prepreke vec na prvom koraku, zar ce pokusati da stanu na put mojoj sreci? Tako
ojadjen, poceo mi je licitti na starog Mahmuta.
Moglo bi biti i zanimljivo da nije mucno.
Avdagino cutanje ispunjava zrtvu strahom zbog onoga sto ne kaze i ne
otkriva, ostavljajuci joj dovoljno vremena da misli o mogucim krivicama, i da
klone. A mozda je to i stedljiva paljba, zbog malog broja metaka. Ako postoji
samo sumnja, napad ne moze dugo trajati. Vrtjeli bi se u sumanutom krugu istih
pitanja i istih odgovora, i sumnja ne bi postala sigurnija.
Ali Avdaga jos nije bespomocan: poceo je da kruzi oko zrtve, suzavajuci
krug. Upitao je:
- Jesi li poznavao dizdara?
- Kojeg dizdara? - upitao je Mahmut,
nemocno lukav.
- Dizdara.
- A, dizdara!
- Jest, dizdara.
- Poznavao
sam ga.
- Dobro?
- Samo iz vidjenja.
- Jesi li cesto s njim
razgovarao?
- Nikad, a ne cesto. U zivotu s njim nisam progoviorio ni
rijec.
- Sjeti se!
- Znam dobro.
- Da li bi se mogao zakleti?
-
Mogao bih.
- A kad si bio zatvoren u tvrdjavi?
- A, to! Ne znam, mozda me
pitao za ime.
- I za krivicu.
- Zaboravio sam.
- Jesi li zaboravio jos
stogod?
- Ne znam na sta mislis.
- Kad si posljednji put govorio s
njim?
- Kazem ti, onda, u tvrdjavi.
- Ne kazes ti, vec ja. A sad,
uskoro?
- Poslije onog, nikad vise, djece mi moje.
- Vidio sam koliko
vrijedi tvoja zakletva.
- Upitaj dizdara, i on ce potvrditi.
Opet je naislo cutanje, kao oblak.
Mahmut je grcevito odbijao da je razgovarao s dizdarom, kao da je to samo
po sebi sumnjivo. Tako bi odricao da je setao pored rijeke, da je jeo sarmu za
rucak, da ima pet umjesto cetiri macke, samo kad bi ga Avdaga o tome pitao, jer
ko zna sta sve moze biti sumnjivo i opasno.
A meni je tek tada postalo jasno. Avdaga vrsi istragu zbog otmice, i
misli da je Mahmut razgovarao s dizdarom! Za tu uslugu Osman mu je dao
posao.
Zao mi je Mahmuta, znam da nije umijesan nista, a ne mogu mu pomoci. Kako
da kazem Avdagi: Osman Vuk nije znao za Mahmuta, sreli su se tek u noci kad je
otmica izvrsena.
Zasto mu je dao posao, ne znam. I mene i Mahmuta je iznenadio, mozda i
sebe, tim trenutkom slabosti, koji se nece skoro ponoviti.
Avdaga ne moze razumjeti ljudsku nedosljednost ni neocekivanu odluku, on
vidi samo uzrok i posljedicu, uslugu i nagradu. On misli: neko je nagovorio
dizdara da pusti otmicare u tvrdjavu; poslije toga je Osman Vuk dao ovo mjesto
nesposobnom Mahmutu. Zasto? Zato sto je Mahmut nagovorio dizdara. Po Avdaginoj
logici, to je toliko jasno, da je siguran dokaz cak i Mahmutovo zbunjeno
odricanje.
A tuzan je zato sto mu ne moze dokazati krivicu. Potreban je dokaz,
suvise je posten da bi covjeka kaznio bez dokaza, potreban je svjedok, potrebno
je priznanje, a gdje su? Nema ih, jos nema, al vise nece pustiti Mahmuta, do
njegova ili svoga pada. Slijedice ga kao sto gladni kurjak slijedi starog
jelena, posrtace obojica bjezeci i goneci, disace isprekidano od straha i od
sladostrasca, mozda ce zrtva klonuti, mozda ce pristati da strada, samo da se
oslobodi umora.
A ni zbog cega, zbog sumnje koja je krivo spojila neke cinjenice. A ja
slusam, cutim, ne smijem da kazem: ostavi covjeka na miru, ne zna cak ni sta ga
pitas, i zato ce postati jos sumnjiviji.
I kad bih rekao, bilo bi uzaludno. Avdaga je bolesnik svoga poziva, to mu
je jedina strast, on zivi zato da goni i hvata ljude, kao sto drugi zivi da ih
tjesi i lijeci. Samo sto Avdaga u svom poslu cesce dozivljava radost
uspjeha.
Ali, zasto sumnja na Osmana? Da li mu ja pozajmljujem svoje znanje o
Osmanu, a on o njemu i ne misli? A mozda i misli: ako je Mahmutu dao ovo mjesto,
nesto je platio. On sumnja na cio svijet, sa sumnjom zivi, sumnju sanja, i ne
uvijek bez razloga. Zla djela se desavaju svaki dan. Ako krivac nije uhvacen,
svi ljudi su moguci krivci. On dobro zna da ni za jednog zivog covjeka niko nece
svjedociti da nece uciniti zlo. Avdaga traga, Avdaga sumnja, to je njegova kob,
duznost i zadovoljstvo, i nije mu lako, jer je najcesce mrak oko zlocina, i
pravi krivac prolazi pored njega, gleda mu u oci, mirno obavlja svoj posao,
smije se, mozda cak sjedi s njim, on samo sluti, mirise, osjeca, mozda se
priblizava i ponovo udaljava, siguran pa nesiguraTi, sirecan kad nadje tnag,
ooajan kad ga izgubi, i samo bi ga amrt mogla natjerati da prekine traganje. Jer
zna, ako odustane, ako se umori, ako ne uhvati i kazni krivca, zlocin ce
zavladati svijetom, tama ce pasti na zemlju, doci ce sudnji dan.
Kod Mahmuta je nasao na tanusnu nit, ali se ipak cvrsto uhvatio za nju.
Najzalosnije je sto je Mahmutova sreca razlog Avdagine sumnje. I Osmanova
plemenitost, za koju se i sam kaje. Neki ljudi su zaista baksuzi. Toliki su
uspjeli u zivotu, bez pameti, bez sposobnosti, i bez postenja, i niko se ne
cudi. A zalosini Mahmut, samo sto je usao u svoju mracnu magazu, punu miseva i
brabonjaka, misleci da se oslobodio straha od gladne starosti, odmah je postao
sumnjiv. Uvijek je bio jad i nesreca, kako sad da se smiri! Nije ga Osman doveo
zbog lijepih ociju.
I zaista, zasto mu je Osman dao ovo mjesto? Ruzno je sto ovo pitam, ali
zaista, zasto? Obradovao me kad je to ucinio, ali zasto?
Sta znam zasto! Ja sam zamolio Osmana da ga one veceri povede u mejhanu,
ja sam ga zamolio da mu kaze nekoliko lijepih rijeci, ja sam kriv sto smo culi
svadju zbog koje se Osman naljutio. Sve to znam, pa ipak, zasto? Zar samo zato
sto je sin bio drzak prema ocu? Osman ne moze dirnuti ni mnogo teza stvar od
jedne obicne svadje.
Eto, kako je tudja sumnja zarazna, podriva te i kad znas da je covjek
prav.
Ako je prav.
A sta onda ako nije, ako je iskusni lovac Avdaga na pravom tragu?
Ta misao me porazila.
Nemoguce, znam da nije tako!
Ali se misao vise nije mogla zaustaviti, i protiv moje volje je prelazila
granicu koju joj je postavljala moja dobra volja, uvlaceci me cijelog u ponor
stvorene mogucnosti.
Ako je tako, onda je sve lako sklopiti, i sve je jasno.
Osman je poslao Mahmuta da razgovara sa dizdarom, on mu je najpogodniji,
jer Mahmutu niko nista ne bi vjerovao ako bi i izdao, Mahmut je poslije uporno
navaljivao da se vidi s Osmanom, da bi naplatio svoju uslugu. Osman ga je
odbijao, da ne bi sve postalo sumnjivo, a Mahmutov jadan polozaj pred sinom
posluzio je Osmanu kao dobar izgovor da mu da obecanu nagradu.
Sve se slaze. Samo se ne slaze sto sam ja ispao budala, ali to se njih ne
tice. Vjesto su se pretvarali, krijuci sve, a ja sam im sluzio kao spona i
zaklon.
Sve se slaze. Tacno onako kako bi Osman mogao zamisliti. Ljudi su za
njega samo sredstvo, zasto bih ja bio izuzetak?
Ali Mahmut? Kako je Mahmut mogao toliko da se pretvara? Mislio sam da
znam sve o njemu, vjerovao sam da je svakakav i nikakav, ali da nista skriveno u
njemu ostati ne moze. Skrivao je, toboze, svoje bezvrijedne tajne, cutao o njima
dan ili sat, a onda je sve iznosio na dlanu, oslobadjajuci ih se olaksano, kao
da je skidao teret sa sebe. Bio je za mene nesredjeno matoro dijete s golubijom
dusom, i zato mi drag. Ali ako je igrao ovu ruznu igru, onda je smrdljivi matori
lupez koga moram sto prije zaboraviti. Raskinuo sam s jednim Mahmutom, ovim
sadasnjim. Hocu li raskinuti i s onim nekadasnjim, nepostojecim?
Pogledao sam u njega, mracan od sumnje. Pogledao je i on mene, iznemiren,
kao da je naslutio moje misli, i kao da se branio kajanjem. Izgleda bespomocan,
kao i nekada, i ponovo sam zazalio za mojim, Mahmutom, ali ovome nisam oprostio.
Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
Avdaga je cutao, dzarajuci masicama po zeravici sto se gasila. Sta ceka,
zasto ne ode? A mozda nece ni otici, ni on ni Mahmut, sjedice obojica kraj
mangale, ohladice se kao zeravica, cuteci, umrijece, cuteci. Tuzilac ce ostati
bez dokaza, optuzeni bez kazne.
Ali je polumrtvi Avdaga, jos ziv, na zalost, ispravio svoja jaka ramena,
i pogledao u mene.
Je li na mene dosao red?
Glas mu je tih, umoran, tuzan. Ja sam razdrazen i gorak. Nismo za
razgovor ni ti ni ja, sta hoces od mene?
Ali on vrsi duznost, i ne zna sta je umor. Upitao me:
- Zasto Osman nije tebi dao magazu?
- Sta bih ja s magazom?
- Ti
trazis nesto bolje?
- Ja ne trazim nista.
- Od cega zivis?
- Kradem,
otimam, ubijam, kako kad.
- Vidio sam te na dzenazi Avdije Skakavca.
- I
ja sam vidio tebe.
- Zasto si bio?
- Nisam znao da je zabranjeno.
- O
cemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem u njegovoj avliji?
Sreca da sam na ovo mislilo ranije, Osman mi je to pomenuo.
- Cuo sam da ima dobrog duhana, trazio sam da mi proda.
- Jesi li
kupio?
- Nisam. Nije imao.
- Poslije su njegovi sinovi s konjem otisli po
Avdiju.
- To ne znam.
Sjetio sam se Osmanova savjeta, da je ponekad dobro pucati prvi. Upitao
sam:
- Od cega je umro mladic? Kazu da je bio zdrav.
Pogledao me, zivlje i pazljivije nego sad, i ja sam se pokajao sto sam
istrcao. Mozda nije pametan, ali ne da od sebe praviti budalu. Nije mi
odgovorio, i to je najgori odgovor, kao da je rekao: ti mene pitas!
Posjedio je jos malo, zagledan u mangalu, a onda se polako digao i, ne
zureci, izasao iz sobe.
Mahmut ga je ispratio, bez volje i bez sigurnosti, i vratio se zabrinut.
Odmah mi se obratio, cim je zartvorio vrata:
- Zasto me ono pitao o dizdaru?
- I mene je pitao o Omeru
Skakavcu.
- Ali, zasto?
- Mozda ce nam sutra reci.
- Mislis da ce doci
i sutra?
- Sigurno.
- O, brate, kako gleda, kako cuti! Strah te
uhvati.
- Zasto bi te hvatao strah ako nisi kriv?
- Kako kriv, pobogu, sta
to govoris? I za sto kriv?
Ustao sam i pozdravio se, da podjem. Nisam vise mogao da ostanem s njim.
Duboko me zaboljela njegova moguca izdaja.
Uplasio ga je moj odlazak, a mozda i moja hladnoca. Opet je licio na
starog Mahmuta, ali mu moja pozlijedjenost nije dala da se digne iz mrtvih.
- Ostani jos malo - molio je.
- Moram da idem.
Ostavio sam ga samog, s misevima, s mackama, sa strahom, na ulici sam
pomislio kako nije trebalo da to ucinin, ali se nisam, vratio.