VIDEO Nazivaju je najbesmislenijom pjesmom u povijesti, no iza nje se krije zanimljiva priča
*
VIDEO Nazivaju je najbesmislenijom pjesmom u povijesti, no iza nje se krije zanimljiva priča
Foto: Press
PRIJE nego djeca nauče pričati, prolaze kroz period imitiranja zvukova koje čuju, a rezultati su ponekad urnebesni. Barem njihovim roditeljima.
Govor beba s vremenom se razvija u proto-riječi pa "mačka" postaje "maka" i slično. Međutim, klinci nisu jedini koji imitiraju zvuk izgovorenih riječi. Postoji duga tradicija pjesama koje zvuče kao neki drugi jezik iako riječi nemaju smisla. Primjerice, u Italiji, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, američke pjesme, filmovi i jingleovi, inspirirali su gomilu pjesama koje su "zvučale američki".
Prisencolinensinainciusol
Jedna od najpoznatijih svakako je “Prisencolinensinainciusol" legendarnog talijanskog izvođača Adriana Celentana koju je snimio još 1972., a nedavno ste je mogli čuti i u trećoj sezoni izvrsne američke serije "Fargo". Mnogi slušatelji na prvo slušanje vjerojatno neće ni registrirati da je riječ o imitaciji engleskog jezika niti da tekst nema apsolutno nikakvog smisla.
Po izlasku nije podigla previše prašine, ali nakon što ju je Celentano izveo na televiziji, završila je na vrhu top lista u Italiji, Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj.
Pjesma je rezultat njegove zaljubljenosti u američku kulturu, a po tom pitanju nije bio usamljen. Naime, nakon Drugog svjetskog rata američka kultura proširila se diljem Europe s posebnim naglaskom na Italiji gdje je ulazak američkih trupa u Rim u lipnju 1944. označio oslobođenje od fašizma.
Amerikanizacija talijanske pop kulture
Ta "amerikanizacija" vidljiva je i u filmovima kao što su "An American in Rome" u kojem je talijanski glumac Alberto Sordi glumio Talijana opsjednutog SAD-om.
U trenutku kada se pojavila Celentanova pjesma, "amerikanizacija" talijanske kulture trajala je već desetljećima, a lingvist Giuseppe Antonelli analizirao je talijanske pop pjesme od 1958. do 2007. i otkrio mnoge načine na koje su tamošnji pjevači inkorporirali američke zvukove u svoju glazbu.
Jedan od primjera je i "Tu vuo' fa l'americano" (Želiš biti Amerikanac) Renata Carosonea iz 1956. u kojoj se spominju bejzbol, rock 'n' roll, whiskey i soda koji, osim što zvuče američki, evociraju američki životni stil.
Nešto slično događalo se i u Engleskoj šezdesetih godina kada su britanski bendovi pjevali na talijanskom s jakim engleskim naglaskom što je rezultiralo hibridnim zvukom koji se svidio i Talijanima. Bilo kako bilo, netko je očito zaključio da se pjesme koje zvuče američki i engleski bolje prodaju. Jedan od razloga je vjerojatno i fonetska struktura engleskog jezika zbog koje taj jezik bolje zvuči u rock i pop pjesmama.
Glazba koja se sastoji od četiri takta s naglašenim drugim i četvrtim taktom jako dobro odgovara uz engleski jezik koji većinom tvore kratke i jednosložne riječi dok je talijanski daleko kompleksniji i koriste se uglavnom dulje riječi, a samo dva posto najčešće korištenih riječi čine one jednosložne.
To, naravno, ne znači da je talijanski jezik loš za glazbu. Daleko od toga. Na kraju krajeva, mnogi će se složiti da je talijanski odličan za glazbu. Međutim, tema Celentanove pjesme je nemogućnost komunikacije pa je imalo smisla napisati tekst koji... nema smisla.
Radilo se to i prije Celentana
Međutim, ono što je radio Celentano radilo se i prije pedesetih. Besmisleni jezik koristio je i Dante, a nešto slično možemo pronaći i u Starom zavjetu.
Jedan od primjera je i tzv. grammelot, artificijelni teatarski jezik, koji karakterističnim zvucima imitira, u svrhu parodiranja, neke realne govore, dijalekte i idiome, a popularizirala ga je Commedia dell'arte, kazališna forma koja je započela u Italiji u 16. stoljeću i kasnije se proširila Europom. Ukratko, glumci su zvučali kao da izvode na lokalnom jeziku, ali su koristili makaroniku i onomatopeju.
Nešto slično radio je i Charlie Chaplin. U svom nijemom filmu iz 1936. "Modern Times" izvodi pjesmu koja zvuči kao mješavina talijanskog i francuskom, ali zapravo ne govori ni o čemu. Njegova izvedba daje vam do znanja da pjeva o ljubavi, ali riječi nemaju smisla.
Je li vam sad jasnije?
Dario Fo, talijanski dramaturg, glumac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, grammelot je koristio u svojoj predstavi "Mistero Buffo", a Celentano je očito odlučio slijediti njegova pravila koja je iznio u jednoj od svojih knjiga. Naime, ideja je da publici objasnite o čemu vaše djelo govori.
Stoga, Celentano je u svojoj izvedbi uživo objasnio da je “Prisencolinensinainciusol" riječ kojom izražava univerzalnu ljubav. Fo tvrdi da će izvođač, odluči li slijediti ova pravila, imaginarni svijet koji stvara učiniti savršeno jasnim publici.
Dakle, je li vam prisencolinensinainciusol sada jasniji?