ČAROLIJA U SARAJEVU NA VALENTINOVO Bila je to perfekcija sporta
*
ČAROLIJA U SARAJEVU NA VALENTINOVO Bila je to perfekcija sporta
Foto: Guliver Image/Getty Images
NA DANANJI DAN prije 34 godine u Sarajevu Christopher Dean i Jayne Torvill otplesali su Bolero, remek-djelo čuvenog klasičnog skladatelja Mauricea Ravela. I ispisali povijest sporta.
Jayne Torvill and Christopher Dean received the most 6.0s (perfect scores) in world history in the 1984 #Olympics in Sarajevo
â Sports Fan Facts⢠(@SportsFanFacts) June 3, 2017
To je najbolje odrađen nastup u povijesti umjetničkog klizanja, točka koja u svojoj čarobnosti i genijalnosti nikad neće biti nadmaena. No i 34 godine kasnije ostaje vječna misterija zbog čega je ba taj straću, seksipilom i magijom nabijen ples postao zatitni znak i prepoznatljiva razglednica ne samo Igara u Sarajevu nego i sporta općenito. Za povijest sporta nita manje vana od Maradoninih golova Englezima, Jordanovog ruenja Zakona gravitacije ili Owensovog ismijavanja Hitlera i njegove bolesne ideje o superiornosti arijevske rase usred Berlina 1936.
Zimske olimpijske igre globalno su neusporedivo manje praćene od ljetnih. Samim tim, zimski sportovi ni izbliza nisu popularni kao oni, nazovimo ih ljetni. Bez namjere da uvrijedimo ljubitelje skijanja, sanjkanja, hokeja i klizanja, tu mjesta komparacijama nema. Isto tako, na ovim prostorima zimski sportovi oduvijek su bili egzotika, sportovi koji su tradicionalno pripadali alpskim dravama, Skandinavcima, Rusima, Amerikancima i Kanađanima i samim tim Jugoviće nikad pretjerano nisu zanimali. Do pojave Kostelića i Jakova Faka, koji su (bili) produkti isključivo obiteljskih vizija i proizvodi domaće radinosti, izolirani incidenti i statističke pogreke, zimskim sportovima na prostoru bive Jugoslavije uspjeno su se bavili (i bavit će se) tek Slovenci, a samo umjetničko klizanje nikad se ozbiljnije nije primilo čak ni u Deeli. Ali, upravo je Bolero u izvedbi britanskog para ostao simbol cijelih Igara u Sarajevu. I ne samo njih.
Nastup koji je postao dio kolektivne memorije cijele jedne generacije
Bilo je mnogo sportskih heroja u Sarajevu i mnogo veličina. Bili su u Sarajevu i legendarna braća Steve i Phil Mahre koji su osvojili zlato i srebro za SAD u slalomu. Bio je tu jedan Matti Nykänen, skakač koji će svoj zlatom posut olimpijski put započeti ba u Sarajevu. U Sarajevu je klizala i velika i slavna Katarina Witt, a i navici osvajanja olimpijskih zlata nakon za njih debakla u Lake Placidu se vratio i čuveni sovjetski hokejaki tim.
Za domaću raju je veliki junak bio i "na" Slovenac Jure Franko ("volimo Jureka vie od bureka", pjevale su Franku Sarajlije nakon to je ovaj osvojio senzacionalno srebro u veleslalomu), no ipak, iz nekog čudnog i pomalo neobjanjivog razloga, svima koji su u ono vrijeme pratili sport najvie se u memoriju urezala slika dvoje Engleza koji su stvarali čaroliju na ledu.
Neobično? Moda. Nelogično? Nikako. Za iskreno uivanje u nekim iznimnim ostvarenjima ne morate nuno biti stručnjak niti fanatik tog područja ljudskog djelovanja. Ne morate zavriti konzervatorij da biste već nakon prvih taktova shvatili genijalnost Albinonijevog Adagija ili R.E.M.-ove Losing My Religion. Kum ili Pulp Fiction će vas razvaliti neovisno o tome jeste li filmski kritičar ili samo netko kome film predstavlja nita vie od puke razonode. Da biste shvatili vrijednost i vanost Spiegelmanovog Mausa ili Mooreove Vendette doista ne morate biti stripovski geek, dovoljno je imati samo neto soli u glavi i korektan smisao za estetiku. Izvrsnost u bilo čemu nikad neće ostati nezapaena. A Bolero je bio čista perfekcija.
Ples Deana i Torvill nije bio običan ples, puno toga u njemu bilo je mistično, zavodljivo, potpuno drugačije od svega do tada viđenog. Bio je to jedinstven događaj, događaj koji je prestao biti klasičan sportski nastup istog trenutka kad su Britanci zavrili svoj ples. Njihove četiri minute imaginacije stvorile su kolektivni trans, otopili su led u Zetri, a Torvill i Dean u času su postali neizbrisiv komadić povijesti i neizostavan dio pop-kulture 20. stojeća.
Čarolija na Valentinovo
Bilo je Valentinovo, godine gospodnje 1984., kad su na led u prepunoj Zetri izali Christopher Dean i Jayne Torvill. Čim su kleknuli i zanjihali se, čim su dvoranom odjeknuli prvi taktovi Ravelovog klasika, svijet sporta je mogao biti siguran da se pred njegovim očima događa neto čudesno, neto to će se pamtiti vječno. Jayne i Christopher plesali su kao dva zaljubljena ljubičasta leptira, a cijela planeta je kao hipnotizirana promatrala performans britanskog para.
''Na Igre smo doli kao trostruki svjetski prvaci, imali smo teinu i toga smo bili svjesni. Zato smo u Sarajevu odlučili riskirati. Iako je Bolero klasični komad, znali smo da će na izbor brojni stručnjaci proglasiti radikalnim. Većina skladbi koje klizači biraju za svoje nastupe imaju tradicionalan tijek. Melodija ide u ritmu brzo-sporo-brzo i zavrava furiozno. Mi smo eljeli neto sasvim drugo, neto revolucionarno. Bolero je bio drugačiji. Često smo se uz njega zagrijavali i shvatili smo da bi on bio savren izbor za put kojim smo eljeli krenuti. Neki ljudi vole se drati onoga to im je poznato i boje se promjena. Na je plan bio da dobro prodrmamo svijet umjetničkog klizanja. Mislim da smo u tome uspjeli'', u jednom intervjuu puno godina kasnije prisjećao se Christopher Dean.
Publici u Zetri, gledateljima pred malim ekranima, navijačima, svim sportskim zanesenjacima odmah je sve bilo jasno, no rijetki su oni koji su znali kakvu je kalvariju britanski par morao proivjeti kako bi nastup bio onakav kakav su oni zamislili i kakav je jedino i trebao biti.
Ravelov komad u izvornoj, originalnoj izvedbi traje vie od 17 minuta, a prema olimpijskim pravilima u slobodnom plesu glazba mora trajati maksimalno četiri minute - plus ili minus 10 sekundi. Par je skladbu morao skratiti, no opet je ostalo 18 sekundi vika. to god da su pokuali, vrijeme im je bilo neprijatelj. Nekoliko sekundi vika ih je unitavalo.
Trikom kupili kartu za Olimp i vječnost
Ipak, pronali su rupu u pravilima. Kako sat počinje otkucavati onog trenutka kad prvi od plesača dotakne led otricom klizaljke, njih dvoje su prvih 18 sekundi leali na ledu senzualno gibajući se uz ritam, kau mnogi, najerotičnije glazbe ikad skladane, ne dodirujući klizaljkama povrinu leda. Tako su ukrali potrebnih 18 sekundi. I tehnički, sve je bilo po pravilima. Tehnički su na ledu bili četiri minute i deset sekundi. Točno onoliko koliko su smjeli.
"Taj na potez, ta ideja, ta varka, ako hoćete, bilo je neto do tada nikad viđeno u klizanju. Jednostavno, morali smo pronaći način da pustimo točku do kraja, da traje, da klizi, bez ikakvih prekidanja. Jedino je tako na nastup imao smisla", poslije je pričao Dean.
Iako su mnogi bili zabrinuti da konzervativni suci neće blagonaklono gledati na ovo očito izigravanje postojećih normi, ovaj bivi policajac i njegova partnerica tim nastupom u Sarajevu otvorili su si vrata Olimpa.
Međutim, pravilo vremena nije jedino pravilo koje su tada nekanjeno prekrili Torvill i Dean. Uoči početka Olimpijskih igara u Sočiju prije četiri godine, oboje su priznali kako bi njihov Bolero u Rusiji bio zabranjen.
''Uz dananja pravila klizanje je stvar tehnike, a ne kreativnosti. Klizači moraju u svoj nastup uključiti određene figure i korake, a ni jednog od njih nema u naem Boleru. Tako da bismo mi prekrili mnoga pravila da nastupamo danas'', kazala je Torvill, a sa svojom partnericom sloio se i Dean.
''U naem nastupu bilo je podjednako dugotrajnog klizanja i lirskih trenutaka, no vanija nam je bila strast nego tehnička izvedba. Sve ide dalje, sport napreduje i pomiče granice, ali u to je vrijeme Bolero bio vrhunac u klizanju. Je li na Bolero umjetnost ili sport? Mislim da se točan odgovor nalazi negdje između. Mi smo sportai, doli smo iz sporta, no ubrzo smo postali svjesni naih pokreta, naih tijela i klizanje smo polako počeli percipirati kao umjetnički oblik. Na nastup nije bio samo fizički pothvat. Bio je to cijeli jedan narativ, priča u stilu Romea i Julije, priča o dva ivota kojima je suđeno da budu zajedno i u smrti. Zavretak nastupa izgledao je kao erupcija vulkana i eljeli smo popeti se na vrh prije nego to uskočimo u vječnost. Cijeli nastup saima se u toj jednoj točki kad eruptira. Za uspjeti u tome potrebna je iznimna bliskost, a Jayne i ja takav odnos smo imali'', pomalo teatralno čuveni nastup objasnio je Christopher Dean.
Prijenos iz Zetre pred malim je ekranima gledalo vie od 24 milijuna Britanaca, to se i danas smatra jednim od najgledanijih sportskih događaja u povijesti na Otoku, a Dean i Torvill su postali planetarno popularne zvijezde.
Sve estice
Za svoj nastup Dean i Torvill su dobili do tada nestvarnih 12 ocjena 6.0 od 18 mogućih, a za umjetnički dojam, ono to se u umjetničkom klizanju najvie cijeni, dobili su svih devet maksimalnih estica.
"Nai najveći rivali i sportski protivnici bili su, naravno, klizači iz Sovjetskog saveza. I kad sam vidio da nam je njihov trener dao ocjenu 6.0, dakle ne 5.8 ili 5.9, nego čistih 6.0, nisam mogao vjerovati. Bio je to čaroban trenutak", prisjeća se Christopher Dean i dodaje:
''Kad je nastup zavrio, ničega nismo bili svjesni. Tijekom nastupa nismo gledali u publiku, nismo razmiljali ni o milijunima ljudi koji su nas gledali putem malih ekrana. Bili smo fokusirani samo jedno na drugo. Lebdjeli smo u mjehuru koji smo sami stvorili. Sustav bodovanja promijenio se od tada. U to vrijeme sve estice značile su apsolutno savrenstvo. Kad je glazba zavrila, oboje smo shvatili da smo doli do vrha nae planine, naeg vulkana. Nevjerojatno je koliko četiri minute jednog dana na jednom mjestu mogu iz temelja promijeniti va ivot.''
Jayne Torvill i Christopher Dean prvi su se put upoznali na jednom klizalitu u Nottinghamu kad su imali deset godina. Premda su se znali cijelu vječnost, tek est godina kasnije (1975.) počeli su zajedno nastupati. U prve tri godine nisu imali značajnijih rezultata, a onda su 1979. na nacionalnom prvenstvu osvojili svoje prvo zlato. Bio je to samo početak. U to je vrijeme Jayne radila kao agentica osiguravajućeg drutva, a Christopher je bio policajac. Gradska vlast Nottinghama ispravno je zaključila da se radi o nesvakidanjim talentima, odlučila ih je sponzorirati i osloboditi svakodnevnih poslova kako bi se par mogao maksimalno posvetiti treninzima. Čudesan niz uspjeha započeo je 1981., kad su osvojili svoja prva europska i svjetska zlata. Cilj im je bio Sarajevo, a nakon to su u Zetri pokazali da se vie od toga u umjetničkom klizanju ne moe, povukli su se iz amaterskog sporta.
Torvill i Dean osnovali su profesionalnu klizačku trupu s kojom su promovirali klizanje i oduevljavali publiku diljem svijeta, a najpoznatiji projekt iz toga razdoblja bila je bajka Vatra i led. Nakon deset godina odlučili su se vratiti amaterskom klizanju i nastupili su na Igrama u Lillehammeru 1994. Torvill i Dean oduevili su svijet i u Norvekoj, svi su bili impresionirani neobičnom koreografijom i brojnim inovativnih detaljima, međutim, bolje od bronce nisu mogli, a engleska javnost osula je paljbu po sucima smatrajući da su heroji nacije nepravedno zakinuti.
Razočarani plasmanom u Lillehammeru, ponovno se vraćaju profesionalnim nastupima, surađivali su i s Nacionalnim baletom u ulozi koreografa, a fenomenalnu karijeru obogatili su i s pet svjetskih zlata u konkurenciji profesionalaca (1984., 1985., 1990., 1995. i 1996.).
Oda ljubavi na Dan zaljubljenih u srcu Sarajeva
S obzirom na datum kad su Torvill i Dean izveli za mnoge najerotičniju skladbu svih vremena (taj status Ravelova skladba u dobroj mjeri moe zahvaliti i kultnom filmu Desetka sa seks simbolom kraja 70-ih Bo Derek i Dudleyjem Mooreom u glavnim ulogama. Naime, lik Bo Derek u tom filmu tokom seksa nije mogao doivjeti oragazam ako u pozadini nije svirao Bolero), puno simbolike lei u tom nastupu. Ne znam jesu li oni na to posebno pazili, nemam spoznaje o tome koliko se i je li se uopće prije 34 godine u Britaniji pridavalo vanosti danu svetog Valentina, no iz dananje perspektive sa sigurnoću moemo reći da boljeg izbora od Bolera nije moglo biti. Oda ljubavi na Dan zaljubljenih u srcu Sarajeva za vječnost.
Iako su na ledu djelovali kao ludo zaljubljen par, pun strasti, senzualnosti i njenosti, između Christophera i Jayne nikad se nije zapalila ljubavna iskrica. Oboje su godinama otvoreno govorili kako su oduvijek gajili neizmjerno potovanje i iskreno prijateljstvo. Nita vie od toga. Christopher se enio dva puta (oba braka su mu propala), a Jayne je 26 godina u sretnom braku s Philom Christensenom s kojim ima dvoje usvojene djece.
Premda su među najvećima u ovom sportu, iako su osvojili sve to se osvojiti dalo, Torvill i Dean slau se da im je nastup u Sarajevu najvaniji i najemotivniji u karijeri. Sarajevo su nakon Igara posjetili dva puta. Prvi put neposredno nakon ratnih razaranja, a drugi put prije četiri godine kad su ba kao i 1984. topili led Zetre na taktove neponovljivog Bolera.