PRVI izbori za predsjednika i članove parlamenta nakon uvedenog izvanrednog stanja zbog neuspjelog pokuaja dravnog udara u lipnju 2016. godine odrani su jučer u Turskoj. Iako su bili predviđeni za novembar ove godine, turski predsjednik Recep Tayyip ErdoÄan uslijed pada rejtinga Stranke pravde i razvitka (AKP), kojoj pripada, raspisao je u travnju ove godine prijevremene izbore.
Prvi su ovo izbori i u okviru novog sustava koji su Turci tijesno izglasali na referendum prole godine, kada su parlamentarni sustav zamijenili predsjedničkim te omogućili da se ErdoÄan, koji je na vlasti od 2002. godine, kandidira jo dvaput za predsjednika.
Iako je bilo napetije nego to su mnogi očekivali, Erdogan je već u prvom krugu uspio skupiti preko 50 posto glasova i doći do pobjede.
Erdogan je osvojio 52,5 posto glasova, poto je prebrojano vie od 99 posto glasačkih listića. Njegova stranka AKP osvojila je 42,5 posto na parlamentarnim izborima, a ojačali su je njezini nacionalistički saveznici koji su premaili očekivanja i osvojili 11,1 posto.
âNovi predsjednički sustav već sada pokazuje elju za većom autoritarnoću i premoćnom vladavinom AKP-a. Radi se o najvećim ovlastima koje jedna osoba ima u Turskoj jo od AtatĂźrka i Ismeta InonĂźa. Sam čin referenduma, snane polarizacije i dihotomije turskih građana, zapravo je točka na i nakon godina priprema te izbacivanja političkih i drutvenih protivnika. AKP je unutar proglaavanja izvanrednog stanja nakon pokuaja vojnog prevrata promijenio kompletno sudstvo koje nije bilo sklono vlasti; promijenilo je vojnu upravu čime je obezglavljena tradicionalno najjača turska institucija i zamijenjena je poslunim časnicima; mnogi akademski građani, civilni aktivisti i podravatelji oporbe zavrili su u pritvoru; a mediji su skoro u potpunosti postali apologeti turske vlade", objasnio je za Index novonastale turske okolnosti Vedran Obućina, politolog i pročelnik Studijske grupe za Tursku i Bliski istok u Institutu za europske i globalizacijske studije.
Početak erdoganizma
Pravdajući se potrebom izmjene Ustava koji su napisali generali nakon vojnog puča 1980. godine kako bi se izbjegle nestabilne koalicije te osiguralo da se zemlja moe suočiti sa sigurnosnim i političkim izazovima, referendumski rezultati označili su novu eru u turskoj povijesti koju Obućina naziva erdoganizmom.
âNe radi se ovdje vie ni o islamizmu niti nacionalizmu. Turska ulazi u vrijeme erdoganizma, političkog sustava koji naglaava istovremeno turski nacionalizam (čime se pribliava turskoj konzervativnoj struji, nacionalistima i pobornicima borbe protiv Kurda), islamizam (čime se pribliava vjerskim strujama, konzervativcima, ali i Kurdima kroz sustav islamske socijalne pravde) te irok populizam koji je osobito dobio krila za vrijeme borbi turske vojske u Siriji, to se predstavlja kao nacionalni ponos. U sreditu svega toga nalazi se ErdoÄan koji je simbol i okosnica nove politike te sve ovisi o njemu, njegovu imidu i odravanju na vlasti", kae Obućina.
to to znači za Europu?
Nastavak njegove vladavine prema miljenju Obućine neće značajno promijeniti ni odnose s Europskom unijom koji odgovara objema stranama.
âTurska i dalje ima interes biti bliska Europskoj uniji kroz procese pregovaranja i dobivanja pretpristupnih fondova, a Unija ima i dalje interes ne dopustiti Turskoj da se previe priblii Europi. Tako je odnos Bruxellesa i Ankare zapravo pogodan i za jednu i za drugu stranu, a najveće probleme će Europa i dalje imati s dogovorom o turskom zaustavljanju izbjegličkog vala prema Zapadu, koji Turska vie-manje potuje, odnosno o recipročnosti âuslugeâ kroz liberalizaciju viznog reima i olakavanje poslovanja, to Europa vie-manje ne potuje. Na neki način je ova pobjeda i dobrodola za Europu s obzirom na to da znaju s kime imaju posla i mogu računati na jasno određene turske ciljeve u vanjskoj politici, osobito na Bliskom istoku", dri Obućina.
to će biti s ljudskim pravima i medijskim slobodama u Turskoj?
No iako novi predsjednički sustav i nastavak ErdoÄanove vladavine ne donosi većih promjena u odnosima s Europskom unijom, autoritarni karakter novog oblika vlasti neće pridonijeti ni napretku po pitanju medijskih sloboda i ljudskih prava koje su se u zadnjih nekoliko godina značajno pogorale u ovoj zemlji s vie od 81 milijun stanovnika, o čemu redovito izvjetavaju organizacije poput Amnesty Internationala ili Human Rights Watcha.
âNaalost, pitanje ljudskih prava, političkih i medijskih sloboda je zacementirano. Međunarodne organizacije se ne ele petljati previe u ovo pitanje zbog spomenutih razloga, kao i zbog toga to Turska troi velik novac na zapadno oruje te moe igrati most prema Rusiji i Iranu. Turska će i dalje biti orijentirana prema ograničavanju ovih sloboda, uključujući vjerojatno i polovičnu blokadu interneta i drutvenih mrea", smatra Obućina.
No, je li ovo početak kraja AKP-a?
Ipak, predsjednička fotelja ne znači i parlamentarnu većinu. Na parlamentarnim izborima sudjeluje osam stranaka koje se dijele na dva saveza - Narodnu alijansu sastavljenu od vladajućeg stranka AKP-a i Stranke nacionalnog pokreta (MHP) uz neslubenu podrku Stranke velikog jedinstva (BBP).
âOvo bi mogli biti prvi izbori u kojima AKP neće dobiti potrebnu apsolutnu većinu te će prvi put sastavljati koalicijsku vladu, najvjerojatnije s nacionalističkom strankom MHP. To je znak predstojećih promjena te se za jedan ili dva izborna ciklusa moe dogoditi da AKP ne uspije pobijediti. Do tada će se vidjeti koliko će autoritarnost prevladati u Turskoj, odnosno hoće li Erdogan iskoristiti svoje nove predsjedničke prerogative i time utjecati na izborne rezultate ili proglaenje pobjednika", kae Obućina.
Drugi blok Savez nacije sastavljen je od glavne opozicijske Republikanske narodne stranke (CHP), Dobre partije i Partije sreće, uz neslubenu podrku Demokratske partije. Van ovih saveza nalaze se turska prokurdska Narodna demokratska stranka (HDP), Domovinska partija YURT-P i Stranka Huda-Par.
âSvakako se u turskom parlamentu organizira nova oporbena snaga - naspram impotentnoj kemalističkoj Republikanskoj stranci (CHP), ovdje se organizira snana konzervativna pa i islamistička oporba, dakle one stranke koje su nastale kao frakcije AKP-a i čiji su političari postali nezadovoljni velikim efom. Ne smije se zaboraviti ni HDP, prokurdska liberalna stranka koja okuplja većinu lijevog spektra u Turskoj. Njihove su pozicije vrlo zanimljive, jer ponegdje su im i predsjednici stranaka u pritvoru. No, ovoga puta će njihova snaga biti samo vokalna, s obzirom na to da nove predsjedničke ovlasti stavljaju tursku vladu u poziciju lojalnosti i predsjedniku i parlamentu te ne treba sumnjati čije će zakonodavne odredbe vlast pratiti", zaključuje Obućina.