TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ČITANJE

20.07.2017.
Preporuka za čitanje:
Oskar Vajld: Slika Dorijana Greja

Književni klasik, roman “Slika Dorijana Greja”, Oskar Vajld (1854 – 1900) napisao je u XIX vijeku, a ne gubi na aktuelnosti. Vjerovatno nikad i neće jer čovjek je kroz svoje postojanje pokazao sklonost, nekad i opsjedntost fizičkom ljepotom. U novije vrijeme, ljepota kao imperativ, dostiže maksimum.

Tuzlarije


Da li bi Dorijan Grej bio sretniji da nije bio tako lijep? Da li je fizička ljepota nekima kao prokletstvo? Očaj nakon spoznaje da je prolazna. Koliko se ljepota duše reflektuje na lice? Nemoralnost, licemjerstvo, sklonost hedonizmu, vrjednovanje materijalnog, i brojna druga pitanja pokrenuta su u knjizi “Slika Dorijana Greja”.

Riječ je o mladiću posebne ljepote, koji će pozirati slikaru Bazilu Holvardu koji gaji posebna osjećajanja prema mladiću. U svaki potez kistom on će unositi dio svojih razmišljanja i osjećanja. Nakon upoznavanja sa slkarevim poznanikom lordom Henrijem, Dorijan počinje da se mijenja. Lord Holvard je imam veliki uticaja na mladića, uvodi ga u novi svijet, društvo, stalno mu govoreći u načinu na koji treba da živi te opravdanosti loših postupaka prema ljudima.

Dorijan, nakon što spozna moć svoje ljepote, uticaja koji može imati, poželi da nikada ne stari, nego da stari njegov portret. Dugo će zadržati lijepo lice, a duša će mu biti sve ružnija. Na kraju postaje i ubica, a sluge, koje će ga naći nakon smrti, samo će po prstenju na ruci znati da je to Dorijan Grej.

Dijelovi iz romana:

(...)Hajde da sjednemo u hlad - reče lord Henri
Parker nam je donio piće, i ako još duže ostanete na ovoj pripeci koža će vam postati ružna i Bazil vas više neće slikati. Ne smijete dopustiti da vam sunce opali lice. To vam ne bi dobro stojalo.
A šta to mari? Viknu Dorijan Grej, smijući se, i sjede na klupu koja se nalazila u dnu bašte.
To je po vas veoma važno gospodine Grej.
Zašto?
Jer imate najljepšu mladost, a mladost je jedino što vrijedi željeti.
Lorde, ja za to ne marim.
Ne, vi za to ne marite sada. Jednog dana kada ostarite, kada vam lice proružni i pokrije se borama, kada vam razmišljanje crtama svojim izbrazda čelo, a strast vam svojim gadnim ognjem sagori usne, onda ćete osjetiti, strašno osjetiti. Sada, ma kuda išli, ushićujete svijet. Hoće li to vječno trajati? Vaše je lice divno, prekrasno, gospodine Grej. Ne mrštite se, ono je tako. A ljepota je oblik genija, uistinu više od genija, jer nju nije potrebno objašnjavati. Ona pripada velikim činjenicama svijeta, kao sunčana svjetlost ili proljeće ili ogledanje srebrene školjke koju nazivamo mjesecom, u tamnom vodama. Nju ne može niko osporiti. Ona raspolaže božanskim pravom suverenstva. Ko nju ima postaje kraljem. Vi se smiješkate? O, kada je izgubite nećete se više smijati
(...) tako je govorio lord Henri mladiću, a kada se Dorijan Grej zaljubio u djevojku Sibilu onda mu je držao lekcije o ženama.

(...)-Zove se Sibila Vejn.
-Nikad nisam čuo za nju.
-Niko je ne zna. Ali, svijet će jednoga dana čuti o njoj. Ona je genijalna!
Drago dijete, nema genijalne žene. Žene su dekorativan spol. One nemaju nikada šta da kažu, ali nas svojim govorom očaravaju. Žene predstavljaju pobjedu materije nad duhom, kao što čovjek predstavlja pobjedu duha nad moralom.
Hari, kako može tako reći!
Dragi Dorijane, to je sušta istina. Baš sad se zanimam analizom žene, otud i znam. Predmet nije tako zamršen kako sam mislio. Našao sam, da ima na kraju krajeva samo dvije vrste žena, skromnih i nagizdanih. Skromne su veoma korisne. Ako hoćeš da stekneš glas poštena čovjeka moraš ih voditi na večeru. Druge su žene primamljive. Samo što imaju jednu manu: upotrebljavaju boje da bi izgledale mlađe
. (...)

Svojim jedinim romanom Oskar Vajld je ustao protiv nemorala i izazvao lavinu kritika. Zanimljivo je da je Dorijan Grej nastao u isto kao i Šerlok Holms. Na jednoj večeri, Oskar Vajld i Konan Dojl od američkog izdavača dobili su ponudu da napišu po jedan roman. Nakon toga nastali su poznati likovi koji se i danas često spominju te u više varijanti oživljavaju kako na velikim platnu tako i pozorišnim predstavama. Oskar Vajld na kraju života bio je usamljen, napušten i siromašan. Završio je gotovo kao junak njegovog romana, samo iz drugih razloga. Bio je homoseksualac, koji je nakon tog otkrića proživio mnoge neugodnosti. Na svojoj koži je osjedio dvoličnost ljudi, glumatanja i prevare te je, kada je pisao o nemoralnosti društva, dobro znao o čemu govori. Ispred svog vremena po mnogo čemu, bio je poznat i po raznim komentarima. Jedan od njih je “Samo je jedna stvar gora od toga da svi o tebi pričaju, a to je – da prestanu!

S.M.