TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Oya Baydar ˝Izgubljena riječ˝ "Izgubljena riječ" je roman koji je napisala turska spisateljica Oya Baydar. Bavila se i socijalističkom politikom što se dobro osjeti u ovom romanu.  Opisano je više životnih priča koje su povezane, i puno govore o odnosu između Turaka i Kurda, kako na višim nivoima, tako i na onima običnih ljudi. Nečiji problemi se najbolje upoznaju kroz živote onih koji žive u određenim sredinama, na čije živote direktno utiče politika, a nekad se nađu u vakummu, samo sa jednom željom, da svoj život žive kako misle da najbolje treba. Razlike između bogatih i siromašnih, obrazovanih i neobrazovanih, pripadnika većinskog i manjinskog naroda, potreba za dokazivanjem identiteta, odnos između roditelja i djece, prožeto ljubavnim pričama i iskušenjima, sve je to opisano u romanu Oye Baydar. Ukratko, poznati pisac izgubio je inspiraciju za pisanje, putuje prema istoku da pronađe izgubljenu riječ. Njegova supruga, uspješna naučnica, odlazi na drugi kraj svijeta. Njihovi putevi se odavno sve više udaljavaju. Imaju odraslog sina koji nikada nije zadovoljio roditeljske ambicije, koji, svjestan da ih je razočarao, pokušava da živi kako misli da treba. Pisac na svom putu susreće mladi par Kurda kojem pomaže i odlazi dalje prema istoku gdje se zaljubljuje u drugu ženu. To je kostur priče slojevitog romana koji pokazuje da su ljudi, bez obzira na sve, ipak od krvi i mesa. Dijelovi iz romana: (...) Učitelj bi nas učio na turskom; u početku nismo razumjeli šta kaže, pitali smo da nam to prevede na kurdski. Neki bi dobronamjerno govorili da je kurdski zabranjen: "Ionako ne postoji nešto što se zove kurdski jezik" rekli bi. Naša bi dječija pamet bila totalno pomućena: kako može ne postojati jezik kojim govorimo?! Neki bi se latili šibe, uz batine smo naučili turski. U višim razredima smo učili historiju. Ponajviže Ataturka. Kukali smo što Kurdi nemaju svog Alparsalana, Fatiha, a naročito svog Ataturka: zašto su svi veliki ljudu Turci?! Jesu li Kurdi glupi, jesu li Kurdi bez korijena, zar nemaju svoje junake, velike ljude. Primali smo to k srcu, osjećali tjeskobu. (...) (...) Ovako nikada nisam volio. Kao da volim zemlju, nebo, more, planine, kao da volim samog sebe. Tako prirodno, neizbježno, bespogovorno. Ne, nije to rečenica iz knjiga koje nije mogao napisati, nije to scenarij nekog romana, već ono što je proživljavao. Neobuzdano uzbuđenje ludo, do ušiju zaljubljenog osamnaestogodišnjeg mladića, neka ptica što mu neprestano prhuće u prstima, grlu, na vrhovoma prstiju. Ne postoji ni prije, ni poslije, ni mjesto, a ni vrijeme. Njihova tijela kao da se tope, kao da nestaju dok vode ljubav, čula od glave do pete. Dok nijemo stoje jedno pored drugoga, neka pjesma u duetu, dok pričaju, udar riječi o stijenu i povratak natrag. Poslije, praznina, besmisao u koji je pao kad se rastao od Žilijan, kada je ostao bez nje. (...) Jedna od tema koja se nameće u romanu su predrasude za koje će mnogi, na prvu reći da ih nemaju, a rijetki su, ako i postoje oni koji baš nemaju nikakve predrasude ni prema jednom narodu, državi, ljudima koji dolaze iz drugih sredina i slojeva društva.
Oya Baydar rođena je 1940. godine u Istanbulu. Zbog romana iz mladosti "Bog je zaboravio djecu" gotovo je izbačena iz škole. Na Istanbulskom univerzitetu doplomirala je 1964. gidine na Odsjeku sociologije, gdje je radila kao asistent. Nakon što je Savjet univerzitetskih profesora po drugi put odbio njenu doktorsku disertaciju s temnom "Rađanje radničke klase u Turskoj", studenti su iz protesta prema toj odluci okupirali univerzitet (akcija poznata kao Prva okupacija univerziteta). Postala je prepoznatljiva kao socijalistički pisac, istraživač i žena od akcije. U vrijeme vojnog udara 1980. godine odlazi u Njemačku, gdje ostaje sve do 1992. godine. Dobitnica je brojnih nagrada za svoje romane. "Izgubljena riječ" je njen posljednji roman, napisan 2007. godine. Sabina Mešić |
