TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Bernhard Šlink: Čitač Ljubavna priča okosnica je romana "Čitač" Bernarda Šlinka. Ali kakva je to ljubav? Uobičajena priča u kojoj se zavoli dvoje ljudi, i poslije kroz život prolaze zajedno, sigurno nije. Glavni lik Mihael Berg još kao dječak će se zaljubiti u 20 godina stariju ženu. Jedne prilike, kada je bio bolestan ona mu je pomogla. Hana je bila po mnogo čemu neobična, vrlo tajanstvena, dvije osobe – reklo bi se, dva svijeta spojila je ljubav i strast.  Nešto što ih je dodatno spajalo je čitanje. Mihael je Hani čitao, a ona je s užitkom slušala. Dječaku kojem je, kada ju je tek vidio, bilo 15 godina, Hana je obilježila cijeli život. Tok njegovog odrastanja se promijenio, s jedne strane dječak koji ide u školu, laže roditeljima gdje je, a s druge muškarac koji je otktrio ljepotu odnosa sa zrelom ženom. Jednog dana Hana je nestala, što je Michaleu slomilo srce. Kao student prava će je prvi put vidjeti nakon osam godina u sudnici, i to kao optuženicu za zločine nacista. Tada će shvatiti da je Hana nepismena, biće mu jasni mnogi nesporazumi koju se se dešavali jer je ona tako dobro krila svoju nepismenost. Stid je kod Hane bio toliko izražen da on počinje da misli da je i preuzela krivicu za nemile događaje jer joj je bilo lakše da je i zločinac nego da svi znaju da ne zna da čita i piše. U ovom romanu se govori o odnosu različitih generacija nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj. Spoznaja mlađe generacije da su njihovi roditelji, učitelji i ostali učestvovali u ubijanjima ili nisu? Pokreće se pitanje ko je imao kakvu ulogu. Hana je provela 18 godina u zatvoru, on joj je i dalje čitao, ovaj put, na drugačiji način. Čitao je kod kuće, a snimke slao Hani. U knjizi Hana ostaje dosta tajanstvena, a čitalac ima na raspolaganju opise razmišljanja čovjeka koji pokušava naći opravdanje za voljenu ženu. Jedna od knjiga koju vrijedi pročitati i upoznati situacije kroz koje neki u životu prolaze. Dijelovi iz romana (...) Čekao sam u hodniku. Presvlačila se u kuhinji. Vrata su ostala odškrinuta. Skinula je kecelju i ostala u svijetlozelenom kombinezonu. Preko naslona stolice visio je par čarapa. Uzela je jedne i nabirajući ih neizmjenično s obje ruke smotala u rolnu. Balansirala je na jednoj nozi o čije je koljeno oslonila petu druge, nagla se naprijed, navukla nabranu čarapu preko vrha stopala, zatim stopalo spustila na stolicu, povukla čarapu naviše preko lista, koljena i butine. Uspravila se, spustila nogu sa stolice i posegla za drugom čarapom. Nisam mogao od nje oči da odvojim. (...) Kada danas vidim ženu od trideset i šest godina smatram je mladom. Ali kada vidim dječaka od petnaest godina vidim dijete. Zadivljujuće je koliko sam sigurnosti s Hanom stekao. Moj uspjeh u školi natjerao je i nastavnike da me primijete, a njihovo poštovanje ulivalo mi je pouzdanje. (...) Zašto nisam uspio sebe da natjeram da razgovaram s Hanom? Napustila me i obmanula, nije bila ono biće koje sam u njoj vidio ili joj svojom maštom pridodao. I šta sam ja njoj uopšte bio? Mali čitač, koga je koristila, mali suložnik, pomoću koga je dolazila do naslade? Da li bi i meni sljedovao gas ako ne bi mogla da me ostavi, a da je ipak željela da me se oslobodi? (...)
|
