TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Nadija Hašimi ˝Biser koji je slomio školjku˝ Rijetki imaju priliku osjetiti kako izgleda život u Kabulu. Puno toga spozna se čitajući knjige koje opisuju odrastanje, školovanje, vladavinu tamošnjih zakona. Jedna od takvih knjiga je "Biser koji se slomio školjku", koju je napisala Nadija Hašimi.  Oni koji su čitali knjige Haleda Hoseinija, koje je dirnula sudbina žena Afganistana, vjerovatno će se dopasti i ovaj roman. Iako je 2007. godina, djevojčice i žene rijetko izlaze iz kuće. Samo neke se školuju. Moraju da imaju mušku pratnju. Kćerke nisu nimalo poželjne. U kućama gdje su sve kćerke običaj je da se jedna prerušava u dječaka, da bi mogla ići u školu, da bar bude pismena jer čim se uda, sa školovanjem je gotovo. U knjizi jedna od sestara postaje "bača poš", odrežu joj kosu, obuku kao dječaka da bi mogla da ode do prodavnice, pijace, da nabavi hranu jer imaju oca ovisnika, koji ovisnošću liječi traume sa ratišta na kojima je često. Rahimi je prerušavanje u dječaka prvo neobično, a onda je sretna jer vidi koliko joj je lakše hodati u pantalonama, ne smeta joj zar, ne prate pomno njene pokrete, način na koji sjedi, hoda. Počinje da uživa u šutanju lopte i trčanju. Baš takvu, prerušenu u dječaka, vidio ju je na pijaci veliki vojskovođa i odlučio da je uzme za jednu od svojih žena. Rahima ima tek 13 godina, a on preko pedeset. Preko noći, na najsuroviji način spozna kako je biti jedna od žena. U romanu "Biser koji se slomio školjku" prepliću se priče dvije žene, Šekibe i Rahime. Rahima je Šekibina praunuka, dijeli ih cijeli vijek, ali sudbina im je slična. Šekibu su također prerušili u muškarca da bi radila kao čuvarica harema. Žalosno je da je nakon cijelog vijeka, život žena u Afganistanu nazadovao, položaj zakonima daleko ispod položaja muškaraca. U posebno zaostalim sredinama, kćerka jedva da vrijedi kao krava. Otac za kravu isprati djevojčicu, preda je u ruke starcu, a često se više nikada i ne vide. Zanimljiva je i pojava da svekrve, koje su prošle torturu nakon udaje, često budu jako stroge prema snahama, tjeraju ih da rade najteže poslove, vrijeđaju ih i često tuku. Dijelovi iz knjige: (…) Smjenjivala su se godišnja doba, prošle su dvije godine i već sam strahovala da zaboravljam kako mi izgleda majka. Sumnjala sam da bih prepoznala mlađe sestre kad bih nekad slučajno naišla na njih. Dobijala sam redovno obavještenja od hala Šejme, ali obično nisu bile lijepe vijesti. Ublažavala je ono što nam priča, ali smatrala je da imamo pravo da znamo. (…) U braku smo godinu dana i nisam uspjela da mu rodim dijete. Zavrtjelo bi ti se u glavi kada bi znala koliko sam bilja istucala tučkom po savjetima moje babe. Molila sam se u ovdašnjem svetilištu, dijelila milostinju sirotima. Ništa. (…) (…) Bila si stražar harema. Za toliko mi je rekao. Živjela si kao muško. Ta tvoja kratka kosa, hod, to što krijes grudi. Mislim da si možda bila zadovoljna tako. Ako hoćeš iskreno ni samoj mi ne bi smetalo da to isprobam. Zanima me kako li je kad možeš da hodaš ulicama slobodno, bez hiljada kritičkih očiju. (…) Nadija Hašimi je rođena u New Yorku 1977. godine, afganistanskog je porijekla. Pedijatrica, koja osim što liječi djecu, ima potrebu da prenese mnoge priče koje je kao dijete slušala. Opisuje život običnih ljudi koji su zarobljeni sistemom. Baš zato, što ne piše uopšteno nego čitaoca upoznaje sa konkretnom osobom, njene knjige bude emocije. Živi sa mužem i četvoro djece u Washingtonu. S.M. |