TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ČITANJE

26.07.2017.
Preporuka za čitanje:
Lajoš Zilahi ˝Kad duša zamre˝

Jedan od najpoznatijih mađarskih pisaca XX vijeka, Lajoš Zilahi, bio je dosta čitan u vrijeme bivše Jugoslavije. Po njegovoj knjizi "Voda nešto nosi" snimljen je i film sa Milenom Dravić, koja je 1978. godine s tom ulogom osvojila nagradu Zlatni David kao najbolja evropska glumica.

Tuzlarije


Pisac je umro u Novom Sadu ali je sahranjen u Budimpešti. Iako je njegovih knjiga prije bilo u svom knjižarama i mnogim kućama, za mlađu generaciju gotovo je nepoznat pisac.

Mnoga vlastita životna iskustva bila su mu inspiracija za pisanje. Knjige su mu o izbjeglištvu, selidbama, ratu, pokušaju da se organizuje život u drugoj zemlji, daleko od domovine. Iako pisane davno, mnogi iz novije generacije prepoznaju osjećanja, dileme, težnje i teškoće o kojima Zilahi piše. Ljudi uvijek nađu razlog da se zbog nečega dijele. Iako iz iste zemlje, grada, porodice, onog momenta kada odu, napuste domovinu, počinju podjele na one koji su ostali i one koji su otišli. I jedni i drugi uočavaju pomjene na onim drugim kada se susretnu. Vremenom neki gube vezu sa zavičajem, porodicom, ništa više nije isto. U inostranstvu osjećaju silnu čežnju, često razmišljaju o prošlim vremenima, a kada dođu vide da to nije više zemlja i dom iz njihovih sjećanja.

Tu je i niz susreta djece, direktnih potomaka koji su često stranci, s kojima je teško uspostaviti vezu. U novije vrijeme, napretkom tehnologije, komunikacija je znatno olakšana ali nije uvijek bilo tako. Nekad se bliski ljudi nisu viđali godina, pisali su pisma koja su dogo putovali, a telefon se koristio samo za hitne slučajeve.

U knjizi "Kad duša zamre" Lajoš opisuje dosta od toga, a u nastavku je dio kada glavni junak sa porodicom, ženom Amerikankom i sinom dolazi iz Amerike u Mađarsku.

(...) Izgleda da je Đula sa stanice telefonirao nekome i poručio majci da dolazimo. Kad su kola skrenula u našu ulicu, već je Roža stajala na uglu i kad nas je opazila, skoro je potrčala među konje. Plakala je i dozivala. Jedva sam je prepoznao, koliko se ugojila. Sišli smo s kola, uzela je Endruja za ruku i postavljala uzbuđena pitanja Dženifer, koja je sve to slušala blijeda, jer od svega toga nije razumjela ni jednu riječ. Iza svakog postavljenog pitanja spašavala se pogledom ka meni.

Tada sam ugledao i svoju majku.

Izašla je kroz ulazna vrata i skrenula svoju naočare u onom pravcu odakle je čula buku. Možda su joj se ramena tokom tih deset godina i malo povila ali učinila mi se tako mala da sam u prvi čas jedva vjerovao da je to ona. Njen stas koji se smanjio, učinio mi se neobično stranim. Nesigurno je okretala glavu po čemu sam odmah opazio da joj je od onda vid veoma oslabio. I iz daleka sam vidio da je sasvim osjedila. Najednom je osjetila da dolazim. Pošla je brzo, ali ne tačno u pravcu u kojem sam ja bio. Konačno me je njena ispružena ruka pronašla.

Nakon nekoliko časaka su u dvorištu i Dženifer i Endrju stajali pred mojom majkom.
I tada je majka s drhtavim ustima od plača kriknula Dženifer u lice sve svoje znanje engleskog, jedinu englesku riječ koju je znala, ime moje žene.

-Jene!

Dženifer je zbunjeno gledala u mene:
Šta kaže?

Mislila je, da joj je majka rekla nešto mađarski. Naravno, o svojoj ženi sam godinama pisao kući: Jene. Nisam se ni sjetio da objasnim, da je Jene skraćeni oblik od Dženifer, samo napisano i mađarskim očima čitano glasi Jene, ali da se engeski izgovara Džin. U svakom pismu su pisali: " ... i šta radi Jene? Šaljemo joj milion poljubaca.." . Svi oni, ona i Roža i Đula kao i poznanici, uvijek su međusobno ovako govorili: Jene.
Primijetio sam da se majka zastidjela. Pogled joj se izgubio iza debelog stakla naočara. Kao da se svojim pogledom i svojim mislima povukla ispred nečega.

Ušli smo u sobu, majka je Endrjua uzela u krilo.

Zar ne, ti ne znaš... Ja sam tvoja baka... Hajde reci nešto... Zašto ne govoriš?
Endrju je uplašeno kružio razgoračenim očima i nastojao da siđe mojoj majci s krila.
Endruju još ne zna mađarski – rekoh.

U tom sam času i ja osjetio, koliko to čudno zvuči. Koliko li sam puta odlučio, da ću sutra započeti svog sina da učim mađarski. Ali onda me je uvijek nešto spriječilo. Nikada nisam došao ni do prve lekcije.

Moja majka je od tag časa šutke i žalosno posmatrala mog sina. I kao da je od tog časa i prema meni bivala hladnija. Kao da je njeno majčinsko srce i prema meni ohladilo.
(...)

Lajoš Zilahi (1891 – 1974), mađarski prozni pisac i dramatrurg.

S.M.