TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Derviš Sušić ˝Uhode˝ Sin imama i majke domaćice, koja je znala posebno lijepo pripovijedati, Dervišu Sušiću kao da je bilo suđeno da cijeli život bude posvećen čitanju, učenju i pisanju.  "Otac mi bješe islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitat, pa kad se shvati, onda je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše nego što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika", napisao je između ostalog Derviš Sušić i to kad je čuo da su mu neke knjige ušle u školske lektire. "Obavješten sam da su i neke moje knjige, nažalost, ušle u školsku lektiru. Naša draga nastava književnosti i dalje teroriše učenike između ostalog i kalendarskom sitničavošću koja dobrim dijelom nema nikakve veze sa suštinom piščevih djela". Sušić je bio vrstan pripovjedač, pisao je na način da čitalac, povremeno, ima utisak kao da ne čita nego mu Sušić priča. Toliko dinamike, živosti, okreta, duhovitosti, toliko podataka o prošlim vremenima, silno bogatstvo riječi koje se gotovo više ne koriste.  Takvim načinom pisanja, približio je mnoge historijeke činjenice, posebno vezane za Bosnu i tuzlanski kraj.
Knjige "Pobune", koju je napisao 1966., "Uhode" 1973. i "Hodža Strah" 1973. godine tematski su povezane i sadrže niz vrlo zanimljivih podataka. U "Uhodama" opisuje ljude koji su učeni, obučeni i pripremani za posao uhode. Živjeli su u Bosni i slali redovne izvještaje o prilikama u toj, često njima neobičnoj zemlji. Na kraju knjige dotiče se i uhoda iz komunističkog doba, a dok uhode bilježe podatke o zemlji, ljudima i situaciji, i njih uhode. Isprepletenost laži i istina u zemlji u kojoj se sve vidi, čuje i zna. (...) Moj gospodaru, zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. (...) Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi vrlo sporo i o prošlosti govori s ponosom, a o budućnosti s nadom. Čudesa! Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuće ne vraćaju mačeve u korice – za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ružnu riječ. (...) Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo (...) pisao je uhoda Daboživ Vojsalić kralju Tvrtku. Turski uhoda Zulfikar posebno je pisao o Husein begu Gradaščeviću, a na kraju će postati jedan od Gradaščevićevih pobunjenika. (...) Pošto se odmori, okupa i presvuče, siđe Zulfikar u donju prostoriju hana. Nekoliko varošana sjedili su uokolo na šiljtetima, pušili, kahvenisali. Zufikar nazva selam, ali malo preglasno, presrdačno. Svi prihvatiše redom i tonom koju odgovara ugledu svakom od njih u čaršiji. Ali ne otkriše ničim da su ga danas već vidjeli, procijenili, pročitali, i da je ovaj pozdrav potvrdio njihove sumnje da se radi o čovjeku koji je ili za nešto kriv pred sobom, pa se bratimi sa svakim ili je neotesani seljak koji se slučajno obogatio, a takva bogaćenja rijetko su kad čista. Handžija pokaza jedno šiljte, ni u vrhu ni na dnu. Zulfikar zahvali i sjede, ne osjetivši da mu je presuđeno. Kao ispavan i nahranjen graničar gladnica, bogat kako nikad nije bio, on glasno reče – neka handžija i njemu i svima ispeče po jednu dobru kahvu. Time razgazi i ono malo spremnosti ovih ljudi da mu kao strancu štošta oproste. Očito je bilo da je svaku od njih već pio, ili popio. Glasna poruđbina vrijeđala ih je kao javna milostinja. Naglasak na dobru kahvu uvrijedio ih je – jer šta on misli kakvu oni inače piju. A razljutilo handžiju – jer ovdje nema bolje i lošije, ima samo - jedna, najbolja. Opet mu ugledni iz čaršije ničim ne otkriše šta misle o njemu. Mudro su ga pustili da i dalje trupka po kadifi njihovih običaja i pravila ko vo po cvijećnjaku. (...) (...) Vrijem je mahnito. Osjetljivije krivce iz toplijih krajeva trebalo bi ovamo slati u progonstvo. Od vlage čamotinje sami bi sebi rezali vratove (...) U dijelovima u kojima se opisuju ustupci kralja bosanskog Stjepana Ostoje turskim trgovcima, odnosno uhodama, navode se i homoseksualne sklonosti Ismaila. S obzirom da je riječ o vremenu od prije 600 godina te da je knjiga napisana prije četiri decenije, Sušić je ovim pokazao i spremnost da piše o svemu. Inače je na posebno lijep, indiskretan način, često karakterističan za pisce ranije generacije, pisao o ljubavi, strasti i ženama ali na način da popunjava glavnu priču, da je čini pitkijom.  Učitelj, novinar, književnik, uvijek uz papir, olovku, pisaću mašinu, Sušić je ostavio puno toga vrijednog za čitanje.
Iako rođen 1925. godine u Vlasenici, toliko je njegov život bio povezan sa Tuzlom da je napisao: "Nije neobično šo su ˝Pobune˝, ˝Uhode˝ i ˝Hodža Strah˝ pojavljuju zajedno u izdanju tuzlanskog izdavača. Tuzla i moja spisateljska biografija isprepleteni su toliko da više ne znam tačno ni koje mjesto da imenujem kad me pitaju gdje sam rođen. Književno u Tuzli. U to sam siguran". Pogledajte i video prilog BHT1 koji je posebno zanimljiv jer se vide stari snimci Tuzle i čuje kako govore Derviš Sušić i Meša Selimović. O djelu "Uhode" govore književni kritičari, mogu se čuti i djelovi iz knjige kao i biografija Derviša Sušića, s tim da i ovdje navode da je Sušić umro u Sarajevu, što je greška koja se često ponavlja jer je Sušić umro u Tuzli, što nam je potvrdio i njegov bratić Mustafa Sušić. S.M. |