TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje Waris Dirie: ˝Pustinjski cvijet˝ Knjiga "Pustinjski cvijet", koju je u saradnji sa Cathlen Miller napisala Waris Dirie, jedna je on onih koja se kupi dok se čeka u redu u samoposluzi. Više od književne vrijednost ove knjige je u priči i poruci koju nosi.  Supermodel, spisateljica, glumica, aktivistica za ljudska prava, izaslanica UN-a, napisala je priču o svom životu. Nije to priča o djevojčici koja je sanjala da bude model i uspjela, nego o djevojčici koja je odrasla u Somaliji, kao nomad, spavala na otvorneom, čuvala stoku, danima tražila vodu, selila se od mjesta do mjesta. Život u Africi, odnosno filozofija života Afrikanaca svakako je zanimljiva ali ono o čemu Waris Dirie otvoreno progovara je obrezivanje žena.  Izraz "obrezivanje žena" nije nepoznat, o tome se čuje, nešto pročita ali malo ko se zaista zainteresuje da sazna šta tačno znači obrezivanje žena. U dijelovima svijeta u kojima se primijenjuje o tome se malo govori, obavi se i šuti, svaka obrezana žena teško o tome progovara, i što neće i što im stalno govore da se o tome šuti. Sama šutnja doprinijela je dugogodišnjem zadržavanju običaja koji nema uporište ni u jednoj religiji, kako se to često prestavlja.  Waris Dirie (rođena 1965.) obrezana je kao petogodišnja djevojčica. Da drugi ne vide ništa sve se obavlja u tajnosti, pustinji, na nekom kamenu, nakon toga djevojčica se ostavlja sama par dana, dok bolovi ne popuste i počne hodati, i onda je dovedu kući. Dovedu kući onu koja je preživjela jer mnoge iskrvare. Na zapadu se koristi skraćenica FGM – female genital mutlation, riječ je o sakaćenju genitalija koje je puno raširenije nego što se misli. Teško je znati tačan broj žena koje su podvrgnute obrezivanju, prema procjeni UN-a dosad je obrezano 190 miliona djevojaka i žena. Najmanje dva miliona djevojčica je svake godine u opasnosti da postane sljedeća žrtva, znači 6000 dnevno. (...) Operaciju obično izvodi u vrlo primitivnim uslovima babica ili neka seoska žena. Ne koriste se anestetici. Djevojčice se režu bilo čime što se nađe pri ruci: britvicama, noževima, makazama, krhotinama stakla, oštrim kamenjem – a u nekim područjima i zubima. Težina zahvata varira s obzirom na geografsku lokaciju i običaje određene kulture. Najblaži oblik sakaćenja je rezanje gornjeg dijela klitorisa, što će poslije ženi onemogućiti uživanje u seksu. Na drugom kraju spektra je infibulacija (rezanje klitorisa, malih i velikih stidnih usana i ušivanje genitalija), koja se izvodi na 80 % žena u Somaliji. Tom obliku sam ja podvrgnuta. Posljedice infibulacije uključuju direktne komplikacije zbog šoka, infekcije, oštećenje mokraćne cijevi ili anusa, ožiljke, tetanus, infekcije mjehura, sepsu, HIV i hepatitis B. Dugoročne komplikacije uključuju hronične i neizlječive infekcije mokraćnih puteva i zdjelice, koje mogu izazvati sterilnost, ciste, vrlo otežano mokrenje, poremećene menstruacije, sakupljanje menstrualne krvi u abdomenu, depresiju i smrt. (....) Mnogi Afrikanci koji su emigrirali u druge dijelove svijeta zadržali su običaj. Procjenjuje se da je samo u državi New York ovaj obred izvršen ili će se izvršiti na 27.000 žena. Nakon zahvata djevojčice i žene zašiju, tako da imaju silne probleme posebno kod mokrenja i u toku menstruacije. Običaj je posljedica sebične želje muškaraca da posjeduju žene. (...) Ovaj postupak ne potiče i ne zahtjeva niko drugi nego muškarci – neuki, sebični muškarci - koji žele potpuno dominirati seksualnim uslugama svojih žena. Oni traže da im supruge budu obrezane. Majke se pokoravaju i pristaju obrezivati svoje kćeri, u strahu da inače neće naći muža. Neobrezana žena smatra se prljavom, opsjednutom seksom nemoguće joj se udati. U nomadskoj kulturi, kakva je ona u kojoj sam ja odrasla, neudata žena ne može opstati i zato majke smatraju da im je družnost osigurati budućnost svojim kćerima – isto kao što mnoge porodice na zapadu smatraju da im je dužnost poslati kćer u školu. Nema drugog razloga za sakaćenje miliona djevojčica svake godine osim neznanja i praznovjerja. Bol, patnja i smrt, koje su posljedica toga, više su nego valjan razlog da se takva praksa zaustavi. (...) Gore navedeni podaci su napisani na kraju knjige. Iako je riječ o vrlo teškoj temi, koja je mnogima neshvatljiva, o kojoj se ne želi ni govoriti, knjiga je napisana na zanimljiv, duhovit način. Waris Dirie je vrlo hrabra, snažna žena, koja je osnovala i zakladu Postinjski cvijet da se bori protiv ovog užasnog običaja. Na udaru je kritika svog naroda jer neki smatraju da ih sramoti iznošenjem ove priče, što njoj daje dodatnu snagu i motivaciju. (...) Moj cilj je pomoći afričkim ženama. Želim da postanu snažnije, ne slabije, a uobičajena praksa FGM-a jednostavno ih slabi, fizički i emocionalno. Budući da su žene potporni stub Afrike, one su te koje najviše rade, rado razmišljam o tome koliko bi postigle da kao djevojčice nisu izmasakrirane i prisiljene da tako osakaćene funkcionišu do kraja života. (...) Knjiga "Pustinjski cvijet" jedna je od onih koje motiviše i snaži žene, budi nadu da izlaz iz mnogih nedaća postoji ako se potrudi i traži. Waeis je kao djevojčica pobjegla od svoje kuće, bježala je kroz pustinju, radila kao služavka, a na kraju je postala supermodel i izaslanica UN-a koja se bori za prava žena širom svijeta. S.M. |