TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Elif Šafak: Istanbulsko kopile Osmanska uprava u Bosni i Hercegovini trajala je od 1474. do 1878. godine, Turci su ostavili velikog traga u svim zemljama gdje su bili. Turcizmi su sastavni dio bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika, za neke riječi i nemamo prevod, odnosno zamjensku riječ.  Teško je nabrojati tragove turske kulture kod nas. Jezik i mnogi kulinarski specijaliteti samo su dio od onoga s čime se susrećemo svakodnevno. Zbog toga, i drugih veza, utisak je da naši ljudi znaju o Turskoj puno. Turska, Turci, tursko, doživljava se kao nešto blisko, poznato. Međutim, istina je da su u manjini oni kojima je ta euroazijska zemlja dobro poznata. Velika zemlja, sa bogatom kulturom, historijom, krupan je zalogaj za istraživanje. Zato je svaka knjiga koja opisuje događaje vezane za Tursku, dobro štivo da se uz užitak čitanja nešto i nauči. Knjiga "Istanbulsko kopile" vrlo je zanimljiva, dinamična priča ispisana duhovito, otvoreno, iskreno, potresno. Kroz priču jedne porodice saznaje se o mnogim događajima kroz nekoliko generacija. Elif Šafak piše o dvije povezane porodice, jednoj turskoj koja živi u Instanbulu, i drugoj armenskoj, koja živi u Los Anđelesu. U porodici Kazandži muški potomci ne žive dugo, te se opisuje porodica u kojoj su žene glavni likovi, svi toliko različiti da se i kroz šarolikost njihovih karaktera želi reći da ni u jednoj porodici nisu svi isti, a kamoli u zemlji. Ništa nije crno bijelo, i sve treba posmatrati kroz širi sliku uzroka i posljedica. Dijelovi iz knjige: (...) Sve što mi Jermeni tražimo jeste priznanje našeg gubitka i bola, što je osnovni zahtjev za razvoj bilo kakvog istinskog ljubavnog odnosa. Eto šta govorimo Turcima: Vidite, mi smo u žalosti, u žalosti smo ima već cijelo stoljeće, jer smo izgubili svoje najdraže, jer smo istjerani iz svojih domova, prognani s naše zemlje, tretirani kao životinje i poklani kao ovce. (...) (...) Možda zbog nečega u tamnim očima Rize Selima Kazandžija, Majčica je shvatila, ne razumom već nagonski, da je taj čovjek obdaren nečim čega su lišeni mnogi ljudi na ovom svijetu: sposobnošću da voli drugo ljudsko biće više nego samog sebe. Premda veoma mlada i neiskusna buduća šesnaestogodišnjakinja, Majčica je bila dovoljno senzibilna da shvati koliko je izuzetan blagoslov da te voli i obožava muškarac s takvim darom. Oći Rize Selima Kazandžija bile su blage i blistave, baš kao i njegov glas; u njemu je bilo nečega što je u ljudima oko njega budilo sigurnost, osjećanje da su cijenjeni i zaštićeni čak i u burnim okolnostima. Taj čovek nije bio dezerter. (...) (...) Koliko je godina prošlo otkad nisu razmijenili ni jednu jedinu riječ? Poslije razvoda su bili prisiljeni da često komuniciraju zbog svoje djevojčice, tada bebe. Ali onda je Armanuš odrasla i njihovi razgovori su prestali. Od njihovog kratkog braka ostale su samo dvije stvari: uzajamna netrepeljivost i kći. (...) Elif Šafak rođena je u Strazburu, a djetinjstvo i mladost provela je u Ankari, Madridu, Amanu, Kelnu, Istanbulu, Bostonu, Mičigenu i Arizoni. Doktorat je odbranila iz oblasti političkih nauka. Predaje na Univerzitetu Arizona, živi u SAD-u i Istanbulu. Roman "Istanbulsko kopile", objavljen 2006. godine, proglašen je za roman godine. S.M. |