TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Lav Nikolajevič Tolstoj: Rat i mir Više od sedam godina istraživanja i rada uložio je Tolstoj da bi napisao svoje najveće djelo "Rat i mir". Pročitao je sve što je mogao naći vezano za tematiku koja ga je zanimala, tražio je učesnike u događajima koje je opisivao, obilazio mjesta razmišljajući na koji način da što vjernije opiše život u Rusiji početkom XIX vijeka.  Smatrao je da nije pošteno pisati samo o dobrim stranama, pobjedama, trijumfu Rusa, nego naprotiv pa je pisao i o neuspjesima, sramotnim potezima, spominjao je historijske ličnosti kao Aleksandra I, Napoleona, Kutuzova, Speranskog i druge. Pričama o vlasteli i seljacima, životu bogatih moskovskih plemića, javnih radnika, vojnim starješinama, dobro je predočio život u Rusiji u to vrijeme. Opisujući život zanimljivih likova kao što su Pjer, Andrej, Nataša i drugi, tako dobro oslikava Rusiju u to vrijeme da čitaoci stiču vjernu sliku. Turgenjev je napisao da je to "Jedno od najznačajnijih djela našeg doba, koje čitaocima može dati izravniju i vjerniju sliku o karakteru i temperamentu ruskog naroda i o ruskom životu uopšte, nego da pročitaju na stotine etnografskih i historijskih djela". I zaista, Tolstoj je dao živu sliku jednog doba u Rusiji. Vrlo bogati pripadnici visokog društva u Rusiji, uglavnom plemići, imali su imanja kojima ni oni nisu znali broj, čitava sela. Društvo se dijelilo na gospodu i seljake, i to seljake koji nisu bili slobodni. U impozantnom djelu "Rat i mir" mogu se pročitati zanimljiva razmišljanja o prednostima i manama ideje da se seljaci oslobode. Da bi što vjernije dočarao razgovore viskokog društva dijelovi knjige napisani su na francuskom jer se u tim krugovima u Rusiju govorio francuski. Vjerno je ilustrovao konverzaciju u kojoj su dijelovi rečenice na ruskom, dijelovi na francuskom, ukazujući na činjenicu da su ljudi bez napora i nesvjesno prelazili s jezika na jezik. Opisuje vrijeme prije, u toku i nakon rata, kada je Napoleon osvojio Moskvu, kroz život junaka knjige Tolstoj je opisao čitave bitke, s kakvim su se sve teškoćama susretali vojnici, o čemu su razmišljali, posebno se zadržavajući na isticanju besmislenosti ratovanja u kojima su milioni ljudi poginuli, umrli od gladi, promrzlina, ostali bez imanja. Posebno lijepi opisi ljudi, kako fizičkog izgleda, tako i osobina, zatim pisanje o hrani, piću, prirodi, doprinose tome da se "Rat i mir" teško ispušta iz ruku. Ono što posebno fascinira je aktualnost knjige iako je prošlo gotovo 150 godina od kad je napisana (1869). Ljudska priroda, čije se pozitivne i negativne osobine pojavljuju u zavisnosti od prilika, i ovdje je dobro opisana. Dugo se spremao i razmišljao kako da napiše što je naumio, mijenjao je ideje, i kada je djelo završio imao je potrebu da nešto ispravlja, dodaje. Rukopis je predao sav išaran, a nakon izdavanja sam je dao opis šta je mislio, šta želio. Tolstoj je bio uvjereni pacifista, to njegovo pritivljenje ratu i svakom nasilju, osjeti se i u knjizi, kao i kritički stav prema crkvi i ljudima koji obavljaju javne poslove. Načinom razmišljanja bio je daleko ispred svog vremena. U nastavku su neki dijelovi iz djela "Rat i mir" koje se zbog obimnosti uglavnom štampa u više dijelova. U pitanju je oko 1600 stranica. Dijelovi iz knjige (...)Svi mi priznajemo kršćanski zakon o praštanju uvreda i ljubavi prema bližnjima – zakon zbog kojeg smo u Moskvi podigli četrdeset puta četrdeset crkava, a jučer su na smrt izbičevali čovjeka koji je bježao, i sluga je tog istog zakona o ljubavi i praštanju, svećenik, dao vojniku križ da ga poljubi prije pogubljenja. Tako je razmišljao Pjer i sva ta opća laž koju svi priznaju, ma koliko se na nju bio navikao, preneražavala ga je svaki put kao nešto novo (...) (...) Anatol je uvijek bio zadovoljan svojim položajem, sobom i drugima. Instinktivno je, svim svojim bićem, bio uvjeren da ne može živjeti drugačije nego kako živi i da nikad u životu nije učinio nikakva zla. Nije bio kadar prosuditi ni kako njegovi postupci djeluju na druge (...) Nije bio škrt i nije odbijao nikoga ko ga je molio. Jedino što je volio bijaše zabava i žene, a kako, po njegovom shvatanju, nije u tim sklonostima bilo ništa ružno i kako nije mogao prosuditi šta zadovoljenje njegovih sklonosti donosi drugim ljudima, to je on sebe u duši držao za besprijekorna čovjeka i iskreno prezirao podlace i opake ljude, te mirne savjesti išao visoko uzdignute glave. Bekrije, te muške Magdalene, osjećaju u potaji da su nevini, isto kao i žene Magdalene, zato što se i jedni i drugi nadaju da će im biti oprošteno. (...) (...) Ne volim ja te moderne crkve – kazivaše ponoseći se, očito, svojim slobodoumljem, Bog je svagdje isti. Imamo divna popa, lijepo služi, sve je kako valja, i đakon isto tako. Zar je u tome neka svetost što se u pjevnici pjevaju koncerti? Ne volim ja to, to je samo prenemaganje (....) (...) Lijepo mišljenje o Nataši koju je poznavao iz djetinjstva nije se u njegovoj duši moglo složiti s novom predodžbom o njenoj podlosti, gluposti i okrutnosti. Sjetio se svoje žene. "Sve su one jednake" - reče u sebi misleći kako nije samo njega snašla žalosna sudbina da ima nevaljalu ženu. Ali mu je ipak bilo toliko žao kneza Andreja da bi mogao zaplakati, žao mu je bilo što će to povrijediti njegov ponos. A što je više žalio prijatelja, to je više prezirao i više mu se gadila Nataša koja je onako hladno i dostojanstveno prošla dvoranom. On nije znao da je Natašina duša bila prepuna očaja, srama, poniženja i da ona nije bila kriva što joj se na licu slučajno ogledalo mirno dostojanstvo i strogost. (...) (...) Pjer uze u ruke svežanj pisama. Knez Andrej je zaustavio pogled na njemu kao da se pokušava prisjetiti treba li mu još nešto reći ili kao da očekuje neće li Pjer šta reći. -Slušajte, sjećate li se kad smo se prepirali u Petrogradu – reče Pjer – sjećate li se? -Sjećam se – brzoreko će knez Andrej – rekao sam da treba oprostiti ženi koja je posrnula ali nisam rekao da bih joj ja mogao oprostiti. Ja ne mogu. (...) (...) Pri kraju godine 1811. otpočelo je ubrzano naoružavanje i prikupljanje snaga Zapadne Evrope, i godine 1812. te se snage - milioni ljudi (računajuči one koji su prevozili i prehranjivali vojsku) krenule sa zapada na istok, prema ruskoj granici, prema kojoj su se isto tako, od godine 1811. zbijale ruske snage. Dvanaestog juna snage Zapadne Evrope prešle su rusku granicu i počeo je rat, to jest zbio se događaj koji se protivi ljudskom razumu i cijeloj ljudskoj prirodi. Milioni ljudi počinili su jedni drugima toliko nebrojenih zločina, prevara, izdaja, krađa, krivotvorenja i puštanja u opticaj lažnih novčanica, pljačke, paleža i ubistava koliko ih za cijela stoljeća neće zapisati ljetopisi svih sudova na svijetu i koje u to vrijeme ljudi koji su ih počinili nisu smatrali za prestupe. (...) (...)Naprotiv, najbolji generali koje sam poznavao – bili su glupi ili rastreseni ljudi. Najbolji je Bagration – sam je Napoleon priznao. A sam Bonaparte? Sjećam se kako mu je na austerlitzkom polju izraz lica bio uobražen i ograničen. Dobrom vojskovođi ne samo da nisu potrebni genijalnost ni bilo kakve posebne ljudske osobine nego, naprotiv, on ne smije imati najljepših, najboljih ljudskih vrlina – ljubavi, poezije, nježnosti, filozofske ispitivačke sumnje. Mora biti ograničen, čvrsto uvjeren da je ono što čini veoma važno (inače neće imati srpljenja) i tek će tada biti hrabar vojskovođa. Sačuvaj Bože ako je on čovjek, ako zavoli koga, sažali se, pomisli šta je pravedno a šta nije. (...) (...) Onoga časa kad je Pjer vidio ono strašno ubistvo što su počinili ljudi koji nisu htjeli to uraditi, kao da je odjednom neko istrgao iz Pjerove duše onu oprugu na kojoj se sve držalo i stoga se činilo kao živo, i sve se srušilo i pretvorilo u hrpu smeća bez smisla. Iako nije bio toga svjestan, on je gubio vjeru i u to da je svijet dobro uređen, i u ljudsku dušu, i u svoju dušu, i u Boga. Pjera je i prije oduzimalo to raspoloženje, ali nikada tako snažno kao sad. (...) (...) Ona nije znala niti bi vjerovala da je znala, ali su se kroz naslagu mulja koji je pokrio njenu dušu, koji joj se činio neprobojan, probijale već tanke, nježne šiljaste travke koje će uhvatiti korijena i svojim životnim izdancima tako prekriti njen jad da ga se domalo neće vidjeti ni opažati. Rana je zarašćivala iznutra (...)  Bilo je ideja da se djelo prilagodi čitaocima, da se izbace dijelovi na francuskom i njemačkom jeziku, koji iako prevedeni, po mišljenju nekih, otežavaju čitanje. Također je bilo prijedloga da se izbace dijelovi u kojima Tolstoj piše folozofska i teorijska mišljenja o ratu, vojnicima, vojskovođama, državi, politici. Osim filozofskih dijelova tu su i dijelovi sa matematičkim i statističkim podacima. (...)Deset ljudi, bataljona ili divizija borili su se protiv petnaest ljudi, bataljona ili divizija i pobijedili su, to jest pobili i zarobili sve do jednog, a izgubili samo četiri, dakle, uništeno je na jednoj strani četiri, a na drugoj strani petnaest. Iz toga slijedi da je četiri jednako petnaest te je, prema tome 4x=15y. Dakle, x:y=15:4. Ova jednačina ne daje vrijednost nepoznate, ali daje omjer između dvije nepoznate. I kad se različito uzete historijske jedinice (bitke, ratovi, ratna razdobolja) svedu na ovakve jednačine, dobit ćemo nizove brojeva u kojima se moraju nalaziti i mogu otkriti zakoni (...), kratak je dio opisa nakon jedne bitke, koji su uz brojana filozofska razmišljanja ipak ostali, jer čine djelo kompletnim. Osim što je Tolstoj pokazao poznavanje brojnih oblasti, zanimljivo je sa koliko detalja je opisivao konje, pse, ptice, lov, ruska jela, pića, narodnu nošnju, svečane odore, ordene, kočije, kuće i sve što je spominjao. Zaista posebno djelo koje je uvršteno u svjetske klasike, koje se u nekim školama, posebno gimnazijama, obrađuje kao školska lektira a negdje se samo preporučuje mladima da pročitaju. Lav Nikolajevič Tolstoj (1828 -1910) imao je vrlo zanimljiv život, i sam ruski grof on je iz prve ruke mogao da opisuje život visokog društva. Iako je patio zbog svog izgleda, smatrao da je ružan, vodio je buran ljubavni život, imao je dvanaestero djece. Brojni su opisi ljubomornih svađa njega i njegove supruge koji kao da nisu mogli biti zajedno, a ni odvojeno. Tolstoj je na kraju, iako se zbog djece nisu razveli, odučio da živi sam. U životu je i robijao, pio, kockao se, tako da mu je i to dijelom pomoglo u opisima likova u svim njegovim knjigama. Bio je zagovornih slobodnjačkog kršćanskog anarhizma, kao jeretika koji je smatrao da Hrist nije Bog, i ne treba mu se moliti, izbačen je iz Ruske pravoslavne crkve, tako da njegov grob nema nikakvo obilježje, tek humka prekrivena travom. Kada je čuo da su ga izbacili iz crkve Tolstoj je napisao: "To da ja odbacujem neshvatljivu trojicu i basnu o padu prvog čovjeka, koja u naše vrijeme nema nikakvog smisla, bogohulnu istoriju o Bogu koga je rodila djevica da bi iskupio rod ljudski, to je potpuno tačno. Međutim, Boga – duha, Boga – ljubav, jedinoga Boga – početak svega, ne samo da ne odbacujem nego ništa drugo i ne priznajem da postoji osim Bog. S.M. |