TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Andrej Nikolaidis: Mađarska rečenica Najbolji roman objavljen u 2016. godini na govornom području Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine je "Mađarska rečenica" Andreja Nikolaidisa. Tako je odlučio žiri u sastavu: Adisa Bašić, Hadžem Hajdarević, Slobodan Šnajder, Pavle Goranović i Mile Stojić. Zanimljivo je da su romani Andreja Nikolaidisa do sada u užem izboru za Nagradu "Meša Selimović" bili čak pet puta a prošle godine u Tuzli, autor je konačno dobio ovu prestižnu nagradu.  “Mađarska rečenica” doslovno je jedna rečenica na nekih stotinjak strana. Istina, na mnoga mjesta gdje autor koristi zarez mogao je staviti i tačku, ali nije, tako je postigao određenu novinu kojom se ilustruje na momente i nepovezan tok misli čovjeka koji putuje u vozu od Budimpešte do Beča. Putuje nakon nelagodnog susreta sa advokatom dobrog prijatelja, koji mu je saopštio da mu je prijatelj počinio samoubistvo, sjedi u vozu razmišljajući o njemu, sebi i raznim dešavanjima. “Mađarska rečenica” jedna je od brojnih knjiga koja tematizira tranziciju, ratna dešavanja s ovih prostora stavljajući u fokus samog čovjeka kao jednog od malih kotačića u mašineriji na koju nema uticaja. Problemi izbjeglištva, traženja smisla života, preispitivanje identiteta, pojavljuju se iz više uglova čovjeka koji se na kraju ubio, kroz proživljavanja njemačko-jevrejskog filozofa Waltera Benjamina (koji se također ubio) čija je djela glavni junak u knjizi stalno čitao. Obimom nevelika knjiga, u kojoj je dosta rečeno, iako sa puno tjeskobnih dijelova i pesimističkih misli, ipak je vrijedna čitanja. Dio iz knjige: (...) Sve se to čini sada beskrajno daleko, svaki trenutak našeg prijateljstva, sada, dok voz klizi ravnicom Mađarske, odvlači me od Budimpešte, vuče ka Beču, odvlači me od grada u kojem je moj najbolji – ili bih trebao reći: jedini - prijatelj skončao život, vuče me ka gradu u kojem je želio živjeti i, razumije se, skončati, išunjati se, kako je govorio tokom svojih brojnih tirada o veličini Beča, redajući razloge zašto je Wien jedini grad u kojem bi mogao dostojanstveno živjeti, on, za koga je dostojanstvena egzistencija bila jedina opravdana egzistencija, on, koji je uspravan bio u najvećem siromaštvu, najvećem očaju i najpotpunijoj nemoći, on koji je, kako bi se reklo, životom – i smrću, potvrdio svoje riječi, koje je rasipao kako je rasipao novac, kao što je rasipao zdravlje, kao što je rasipao nadu, što ga je, ta rasipnost, koja u njegovom slučaju nije bila osobina, nego stilska, etička, filozofska odluka, na koncu doveo do toga da se išunja baš u Budimpešti, posve paradoksalno, jer je Mađarska širom otvorena za sve koji tu zemlju žele napustiti, Mađarsku možeš napustiti kad i kako hoćeš, u tu zemlju teško se ušunjati, što mogu posvjedočiti sirijske izbjeglice, što u kolonama gaze preko turskog kopna, plutaju grčkim morem, teturaju makedonskom i srpskom zemljom, samo da bi naišli na snajpere, pse i zid na mađarskoj granici, na fašističke parapolicije, stanovništvo koje se samoorganizuje u odbrani zemlje, nacije i vjere, pa ipak, on se išunjao u Budimpešti, umjesto u Beču, kojem me voz primiče svakim trenutkom od kojeg je on odustao onda kada se išunjao iz Mađarske, vremena i svake mogućnosti, koje su za njega odavno prestale biti mogućnosti iskupljenja i postale samo mogućnosti katastrofe (...) Andrej Nikolaidis rođen je 1974. godine u Sarajevu a od 1992. godine živi i radi u Ulcinju. S.M. |