TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ČITANJE

08.07.2017.
Preporuka za čitanje:
Meša Selimović ˝Sjećanje - memoarska proza˝

Sjećanja – memoarska proza Meše Selimovića razlikuje se od njegovih ostalih djela, sam Selimović piše da nikad nije volio zapise o svom životu pa knjigu počinje poglavljem "Zašto radim ono u što ne vjerujem?" te nastavlja: Oduvijek sam sumnjičavo prilazio gotovo svim zapisima o vlastitom životu, dnevnicima, autobiografijama, samokazivanjima, jer u pisanju o sebi, kao namjera ili nesvjesno popravljanje, javlja se želja da se uljepša vlastiti život, da se prikrije neka svoja mana ili da joj se umanji težina, da se nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da se istakne neka neuočena ili nepostojeća osobina: čovjek i nesvjesno ispravlja svoje uspomene, idealizujući ljude i događaje koji su mu dragi, potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su mu neugodni.

Tuzlarije


Književnik se prisjeća i pisma koje je davno primio, riječ je o pismu djevojčice Sabihe koje u cjelosti navodi u knjizi ali za mjesta i imena koje djevojčica spominje stavlja samo prvo početno slovo, ne otkrivajući osim imena više o Sabihi.

"Druže Selimoviću, želim da se s tobom dopisujem, jer sam čula da si dobio roman pohvalu. Meni je bilo drago što si dobio taj roman. Pa ti želim i u idućoj godini. Da te pitam kako ti je u školi. Meni je dobro pa i ja sam dobra učenica. Ja sam sada četvrti razred osnovne škole. Želim sa mi napišes šta sve učite u osnovnoj školi.....

Drugarica Sabiha, IV b, razred osnovne škole. Želim da mi odmah odgovoriš i hoću s tobom da se dopisujem"
, dio je pisma o kojem je Selimović poslije razmišljao.

Dugo nisam mogao da zaspem te noći pošto sam dobio to pismo. Užasnulo me saznanje da moja draga Sabiha, učenica IV razreda osnovne škole, pojma nema ni šta je to književnik ni šta je roman ni šta je književna nagrada. Sabiha za mene misli da sam ja učenik osnovne škole, kao i ona, i da sam kao nagradu za dobro učenje dobio nekakav roman koji se zove "Derviš i smrt", a da ona nije iako je odlična učenica.

O naumu da zabilježi svoja sjećanja, Selimović piše: Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živ, napišem ono što znam, nego da drugi, kad umrem, pišu o meni ono što ne znaju, a ja u grobu živ da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi.

Tuzlarije


Prva slika koja mu je, kako Selimović kaže, oživjela u sjećanju je slika djeda.

Bio je najbolji i najmudriji djed na svijetu. Nikada nas nije savjetovao, nikad grdio, nizašta. Ostavljao je da o svemu presudi ljubav, ili je pričao priče o dobrim i zlim ljudima: dobrima se divio, zle je prezirao, i to smo dobro upamtili. Nije nas ni kažnjavao, pogotovo batinama ili grdnjom. Najteža njegova kazna, za teži nestašluk, za nespolušnost, za ružnu riječ (a sve je doznavao od nene) bila je da krivca ne pogleda i ne pomiluje cijeli dan, i da mu uskrati pristup u toplinu zagrljaja. Pamtim dva tri takva strašna jutra kad bi mi cio svijet izgledao prazan i tmuran, i ne znam da sam ikad u životu doživio težu kaznu. Djedu je Selimović posvetio cijelo poglavlje, a zatim piše o roditeljima.

Moji bliži preci su iz Bileće. Otac se rodio u Visokom, kad se porodica iz Bileće pokrenula prema svojim posjedima na sjeveroistoku Bosne. Selimovići su porijklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, a od drobnjačkog bradstva Vujovića.

Porodična tradicija je znala da su četiri generacije, gradske generacije Selimovića, u Bileći bili trgovci i zlatari. Dalje od toga se nije znalo, pa sam pretpostavljao da se tim zaboravom prikrivao hrišćanski korijen. Ne znam kako su se obogatili, ni kada. Znam kad smo osiromašili: pred prvi svjetski rat. Ali je otac poslije rata opet imao veliku štalu lijepih konja, i uspješno se bavio trgovinom.

Otac je bio krupan, visok, snažan, veseo, živ, pust, nemiran, neukrotiv. Kako se kaže u Bosni, on je istutnjio i svoj i moj tal nemira. Kad mu je bilo osamnaest godina oženili su ga da se smiri. Ali mladi ženik Alija, koji je pokušao da vidi može li živjeti sa ženom koju su mu drugi izabrali iznenada je pobjegao od kuće, od nevjeste, od roditelja i neželjenih obaveza i obreo se u Tuzli kod nekih dalekih rođaka. Iz tog braka od nekoliko noći, koji se uskoro razveo s velikom odštetom bivšoj nevjesti, rodilo se žensko dijete, moja polusestra, Hanumica, koja je živjela s nama.

Nena i djed ubrzo su došli u Tuzlu za nemirnim mladićem i, naravno, sve mu oprostili, da nisu tako učinili, izgubili bi ga. Kupili su Dedajića kuću (koja i danas postoji) i postali Tuzlaci. Danas izgleda teško objašnjivo kako to da djed i otac nisu ništa radili, živjeli su od prodaje porodičnih imanja. Bilo je to početkom vijeka (1936. godine poslije očeve smrti, ja sam prodao posljednje što je ostalo, konje, kola, hambare, a 1945. poslije rata i kuću s baštom)
.


Meša Selimović opisuje oca kao čovjeka koji je volio lov, konje, kocku, piće, društvo, žene, a prema djeci je bio strog i ravnodušan.

U njegovu sobu smo ulazili samo kad nas pozove, i tada smo išli kao na strašni sud. Dvaput godišnje morala su sva djeca da uđu, na dva Bajrama, zbog čestitanja. Nije bio religiozan ali smo slavili glavne vjerske praznike.

Majku opisuje kao tužnu ženu:

Nepismena, zatvorena u sebe, osjetljiva, usamljena, obilježena bolom nesretne žene, obuzeta ljubavlju prema čovjeku koji tu ljubav nije cijenio, mučena glasovima o njegovim ljubavnim vezama, doživljavala je, vjerujem, život kao mučnu tragediju jer se zbog oca, da bi se potpuno posvetila njemu, da ga čeka, da misli o njemu, da ga služi kad dođe, odvojila od nas djece, od svojih sestara, od cijelog svijeta. Vjerovatno je tako bježala i od glasova o njemu koje nije željela da čuje.

U poglavlju "Zavičajno naselje Tušanj" Selimović opisuje Tušanj, djecu s kojom se igrao, rudarske porodice, te navodi da su bile samo tri bogatije porodice, naša, pa Žilića, trgovačka, i činovnička porodica Sime Erakovića.

Prvi rat, Školovanje, Drugi rat i revolucija, Književno stvaranje, Beograd – Sarajevo - Beograd, preostala su poglavnja knjige, a u drugom dijelu piše o preminulim prijateljima Veljku Petroviću, Milanu Bogdanoviću, Isaku Samokovliji, Hamzi Humi, Marku Markoviću i Jovanu Popoviću.

Sjećanje na roditelje, tragedija njegovog brata, odnos prema Selimoviću, isključenje iz Partije, brojne nedaće, osjete se u djelima Meše Selimovića. Pisanjem je pokušavao shvatiti neke stvari, likovima iz knjiga davao je osobine oca ili brata ali utisak je da iako je živio sa ženom koju je puno volio, u suštini nije bio sretan.

Tuzlarije
Šefkija i Meša Selimović


Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III korpusa (imena ne navodim, iako ih, naravno znam, oni ne znaju ili se ne sjećaju šta su učinili mom bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku a ja je nisam prihvatio, i on je začuđen pitao moje prijatelje zašto se ljutim na njega). Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt streljanjem zato što je iz magazina Glavne uprave narodnih dobara uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice.
Meša o knjigama iz porodične kuće
Ne znam kada su nabavljenje knjige kojih se sjećam iz ranog djetinjstva. Vjerovatno je otac nabavljao svom ljubimcu, najstarijem sinu Šefkiji, a on je docnije nastavio da ih kupuje u ogromnim količinama. I meni je otac dao pravo i privilegiju koju je imao brat, da uzimam sve knjige na kredit u knjižari Jovana Petrovića, i tako smo nabavljali sve što nam je izgledalo vrijedno i zanimljivo, pa su knjige preplavile kuću, bilo je preko 5.000 cjelokupnih djela svih tadašnjih izdanja. Sve su to odnijeli Nijemci i ustaše kad smo mi otišli u partizane. S mojim knjigama nestale su i knjige mog prijatelja Voje Jovanovića koje sam bio sklonio s namjerom da ih sačuvam.
.Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijele sve stvari iz kuće, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu.
Kad sam čuo da je Šefkija streljan doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je mog brata odveo na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred streljanje, rekao je – pozdravi Mešu, reci da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drugačije.
Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen pa ni dan danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatni, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice
.

Sedmoro iz porodice bilo je u partiznaima. Meša Selimović zbog ljubavi prema Darki, a još nije bio razveden od prve žene, isključen je iz Partije te dobio otkaz. Tada odlazi u Sarajevo a zatim u Beograd.

Tada mi se desila jedna obična ljudska stvar, za koju se ne osjećam kriv, zaljubio sam se, misleći da boljeg i idealnijeg čovjeka nikad više ne bih mogao naći. U punoj ljubavi proživio sam s Darkom cijeli život. Teškoća je bila i tome što sam već bio oženjen ženom koju sam poznavao nekoliko godina. Ne pokušavajući da objasnim razloge zbog kojih sam ostavio svoju prvu ženu, dovoljno je da kažem da sam se u Darku zaljubio toliko da nisam mogao život zamisliti bez nje , Meša dalje opisuje kako je ostavio prvu ženu i dijete, bilo mu je teško ali je bio nepokolebljiv, odluku je donio.

Porodična tragedija trajno je zatvorila njegovo srce, a kako to obično biva, tragedija pisca dobra je za čitaoce. Ostavio je knjige pune životne mudrosti, a za one koji zanima o čemu je sve razmišljao, kako je živio, preporučujem "Sjećanja – memoarska proza".

S.M.