TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Franc Kafka - Pisma Mileni Biografija velikih pisaca, često sadrži niz podataka koji govore u prilog tome da se ljudi koji su poznati i značajni u svjetskim okvirima, nisu obični. Rijetko vode uredne, uobičajene živote, u skladu sa vremenom u kojem žive, držeći se društvenih normi.
Jedan od posebno zanimljivih pisaca XX vijeka je Franc Kafka, koji je načinom pisanja u teoriju književnosti uveo nešto novo, poslije nazvano "Kafkanijanska atmosfera" opisujući situacije u njegovim romanima. Pisao je opsesivno, pisanje je jedino što ga je u životu zaista zanimalo. Rođen 1883. u židovskog porodici u Pragu, u kojoj se govorio njemački jezik, uz oca koji je bio autoritet i osoba koja će ostaviti uticaja na Kafkino pisanje, pohađao je stroge njemačke škole, studirao pravo, kao pravnik se zaposlio ali je obavezan odlazak na posao doživljavao frustrirajuće jer nije mogao da piše. Pisao je ali nije objavljivao, više od 90% svega napisanog je uništio, a ono što je ostalo ostavio je prijatelju Maxu Brodu zamolivši ga da nakon njegove smrti sve uništi. Prijatelj ga nije poslušao, ne samo da je objavio nego je i završavao neka njegova djela, sređivao listove rukopisa koji nisu bili numerisani, a neke dijelove i mijenjao. Rano je obolio, i to vrijeme kada je ležao bolestan bilo mu je drago jer je mogao da piše. Osim priča, romana, pisao je jako puno pisama. Volio je tu vrstu komunikacije, a zanimalo ga je mnogo šta. Njegovo ime vezano je za brojne ljubavne veze, neki su na osnovu njegovog ponašanja i pisanja smatrali da je homoseksualac, neki da je imao određenih psihičkih problema jer knjige koje je on pisao nisu knjige "normalnog" čovjeka, analizom su neki utvrdili da je bolovao od anoreksije nervose, zna se da nije mogao da jede. Obolio je od tuberkoloze grkljana, trpio je velike bolove u grlu, i nije jeo. U to vrijeme nije postojao drugi način hranjenja pacijenata pa se navodi da je Kafka na kraju u 40. godini umro prije od gladi nego tuberkoloze. Jedna od knjiga koja je objavljena zahvaljujući drugim ljudima je i "Pisma Mileni". Pitanje je koliko bi se Kafki dopalo da se čitaju njegova pisma ali sređena i dijelom cenzurisana, decenijama su na raspolaganju čitaocima. Milena Jesenska bila je češka novinarka i spisateljica. Iako će Kafka i nakon nje upoznati druge žene, zbog pisama koja su objavljena smatra se da je Milena bila ljubav njegovog života. Plašeći se da će je ubrzo uhapsiti, čim su Nijemci ušli u Čehoslovačku 1939. godine, Milena je svom prijatelju Viliju Kasu povjerila pisma koja joj je pisao Kafka. Milena je uhapšena, a i Has je morao da bježi iz zemlje, ostavivši pisma na sigurno mjesto u Pragu. Srećom sačuvana su i Has je 1949. godine počeo da priprema pisma za objavljivanje. Has je od Maksa Broda dobio odobrenje za objavljivanje uz uslov da ukoni iz pisama imena nekih ljudi, čije bi navođenje moglo kompromitirati one koji su još živi i njihove potomke. Zbog Kafkinog kritičkog stava prema Jevrejima, izostavljeni su i ti dijelovi. Sama pisma nisu bila hronološki povezana pa se dobila jedna zbrka u kojoj je teško pratiti tok događanja. Knjiga je naknadno dorađivana i objavljivana, i konačna verzija je najbolje što se moglo uraditi poštujući zadate uslove.
Sama Milena je bila zanimljiva osoba, intelektualka, savremena žena, koja je u vrijeme kada je upoznala Kafku bila udata. Nakon što su se upoznali 1919. godine, pisala je Kafki tražeći suglasnost da prevodi njegove priče. I tako su se počeli dopisivati. Pisma intelektualaca, koji pišu o svemu, a onda postepeno razvijaju se osjećanja koja su očita u pismima. Zanimljivo je tiho Kafkino udvaranje, bolesnog čovjeka, koji leži u sanatorijumu, udatoj ženi, u vrijeme kada se u svijetu na političkom polju dobro zakuhalo. U pismima se može pročitati niz podataka koji su zanimljivi jer ih nisu pisali histroičari nego ljudi koji žive u vremenu punom neizvjesnosti i opravdane bojazni za budućnost. Kafka će umrijeti a neće saznati šta se desilo sa Milenom. U godini kada je Kafka umro, ona se rastala od muža i pretvorila u uspješnu publicistkinju odbijajući svaki disciplinirani postupak, kretala se u krugovima češke avangarde gdje je upoznala svog drugog muža. Bila je u komunistima, pisala o izbjeglicama, kritičke članke o Hitleru, pomagala je jevrejskim bjeguncima dok je Gestapo nije uhapisio 1939. godine, kada je zadnji put vidjela svoju jedanaestogodišnju kćerku. Deportovana je u koncentracioni logor gdje će godinu dana prije oslobođenja umrijeti. U knjizi su samo Kafkina pisma iz kojih se i saznaje o Mileni i načinu na koji je ona njemu pisala. Kafka je nakon prvog susreta s njom napisao: "Ona je živa vatra kakvu još nikada nisam vidio". Vremenom su pisma postala sve češća, opisuje i dijelove kako čeka odgovor od nje, a kroz pisma Kafku mogu na drugačiji način da dožive oni koji su čitali njegove romane Zamak, Proces, Amerika ili druga djela, pitajući se kakav je ustvari bio Kafka. Dijelovi iz pisama: (...)Odjednom primjećujem da zapravo ne mogu da se sjetim nijedne određene pojedinosti na vašem licu. Samo vidim vašu figuru, vašu haljinu, dok se udaljavate između kafanskih stolova(...) (...) Draga gospođo Milena, mučite se s prevodom usred tog tmurnog Beča. To je nekako dirljivo i postiđuje me(...) (...) Ako ma i samo minut oduzemete od svog sna da biste prevodili, biće to kao da me proklinjete(...) (...) Drugačije sam prosuđivao vašeg muža. Od svih ljudi u kafanskom krugu on mi je izgledao najopušteniji, najrazboritiji, najmirniji, gotovo pretjerano očinski, dabome i nedokučiv ali tako da ranije navedeno nije osporeno. Uvijek sam imao poštovanje za njega(...) (...) Šta mislite, mogu li još da dobijem neko pismo prije nedjelje. Bilo bi moguće. Ali, ova žudnja za pismima je besmislena. Nije li dovoljno jedno jedino, dovoljno za izvjesnost? Svakako da je dovoljno, ali ipak zabacujemo glavu i ispijamo pisma i više ništa ne znamo osim da ne bismo prestali da pijemo. Objasnite mi vi to, Milena, učiteljice!(...) (...) Još jednom sam pročitao nedeljno pismo, ono je ipak strašnije nego što sam pomislio poslije prvog čitanja. Trebalo bi vas sa oba dlana uzeti za lice i zagledati vam se istrajno u oči da biste vi sebe mogli da prepoznate u očima drugog, i da onda ne budete više u stanju čak ni da pomislite stvari koje ste u njemu napisali (...) Kafka, koji to nije volio, postaje poznat nakon svoje smrti, i danas samo njegovo ime asocira mnoge na čudne, neobične, granične situacije. Umro je 1924. godine u Austriji, a sahranjen u rodnom Pragu. S.M. |
