TUZLARIJE - PREPORUKA ZA �ITANJE

27.07.2018.
Preporuka za čitanje:
Haruki Murakami: Norveška šuma
Ima pisaca koji su pisci jednog djela, u koje ulože sebe, postignu uspjeh, ali sva ostala djela, ako ih i bude, ostaju u sjeni jedinog uspješnog romana. Neki su vrlo plodni, iako se neminovno prepoznaje autorov stil, svaka knjiga priča je za sebe, svaka dobra na svoj način. Jedan od takvih pisaca, koji piše konstantno dobro je Haruki Murakami.

Tuzlarije
Haruki Murakami


Rođen je u Japanu 1949. godine. Roditelji su mu predavali japansku književnost ali je on pokazao interes za američku književnost i film. Studirao je dramu a također ga je zanimala i muzika. Nakon završenog fakulteta otvorio je jazz bar „Peter Cat“ u Tokiju Počeo je pisati u svojim tridesetim i nije prestao.

Romanom “Norveška šuma” (1987.) postigao je svjetsku slavu. Prvo izdanje romana štampano je kao dvije knjige, zelena i crvena. Fanovi bi nosili sve zeleno ili crveno pokazujući naklonost za određene djelove.
Tuzlarije
Prvo izdanje, nakon kojeg je Murakami postao toliko popularan u Japanu da nije mogao mirno pisati


Tuzlarije


I u ovoj knjizi se vidi njegova ljubav prema muzici. Knjiga nosi ime prema pjesmi Beatlesa Norwegian Wood.

(...) Kada se avion prizemljio, iz zvučnika na polafonu potekla je muzika: milozvučna orkestarska verzija “Norveške šume” Bitlsa. Od te melodije uvijek me podizalila jeza, ali nikad tako snažno kao ovaj put. (...)


Toru Watanabe u dobi od 37 godina, prisjeća se svoje mladosti, studentskih dana. On je glavni lik, pripovjedač koji opisuje svoj odnos sa psihički vrlo labilnom Naoko i sasvim drugačijom, slobodnom i modernom Midori.

Ljubav, nostalgija, seksualnost, prijateljstvo upleteni u priču na neobičan, pomalo mističan način ostavljaju utisak na čitaoca. Po istoimenom romanu snimljen je i film.


Dijelovi iz knjige:

(...)Potrebno je, međutim, vrijeme da bi se pojavilo Naokino lice. A kako godine prolaze, tako je potrebno sve više vremena. Tužna je činjenica da je za ono čega sam mogao da se sjetim za 5 sekundi, uskoro bilo potrebno 10, pa 30, i potom cio minut – poput sjena koje se izdužuju u sumrak. Pretpostavljam da će jednog dana te sjene progutati mrak. I tu lijeka nema: moje sjećanje se sve više udaljava od mjesta na kojem je Naoko stajala – gdje sam obično stajao nekadašnji ja. I samo taj krajolik, ta livda u oktobru, vraća mi se neprestano poput simbolične scene u nekom filmu. Svaki dio kada je pojavi, uzdrma neki dio moga mozga. (...)


(...)Poslije dugog posmatranja blještavih krovova i dima, kao i crvenih vilinih konjica i drugih stvari, osjetili smo nešto toplo i blisko i vjerovatno smo oboje poželjeli, polusvjesno, da sačuvamo to raspoloženje u nekoj formi. Bio je to takav poljubac. Ali kao i svi poljubci, i ovaj je sa sobom nosio izvjestan element opasnosti. (...)

(...) Ova bolest zna da uradi to ljudima. Ne zna se zašto, ali ljudi mogu odjednom da postanu stvarno izopačeni. Isto je bilo s mojom majkom. Šta mislis šta mi je rekla? Ti nisi moja kćer! Mrzim te iz dna duše! Kad mi je to rekla, cijeli svijet mi se smračio na trenutak. Ali takve stvari su karakteristika ove naročite bolesti. Nešto pritisne dio mozga i ljudi govore svakojake gadosti. Svjestan si toga, da je zbog bolesti, ali svejedno boli. (...)



Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka Murakami je napustio Japan te se nakon što je proputovao Evropu trajno nastanio u Sjedinjenim Američkim Državama.

S.M.