TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ČITANJE

09.07.2017.
Preporuka za čitanje:
Inšallah, Madona, Inšallah - Miljenko Jergović

U našoj, vijekovima patrijahalnoj sredini, ženama su uskraćena mnoga prava osim prava da plaču. Ako su šta mogle to je da pokazuju osjećanja, govore o ljubavi i plaču kad im je teško. Muškarci ne, kao su su druga bića, kao da nemaju dušu, srce, kao da ne vole, ne pate. Učeni da su emocije nešto žensko, njihovo je da obezbijede krov nad glavom, hrane porodicu, ratuju ako treba.

Tuzlarije


A mnogo šta oko ljubavi se vrti, izvoru ljudske patnje i sreće. Ljubavi prema nekome i nečemu. Bez nje je život kao neslano jelo, nedostaje ta mrva da ga začini, da učini boljim.

Knjiga "Inšallah, Madona, Inšallah" Miljenka Jergovića, izdata 2004. godine, govori o mnogo čemu, životu i ljudima u Bosni kroz vijekove, socijalnim prilikama, odnosima među ljudima, narodima ali najviše o ljubavi, i to uglavnom iz muškog ugla.

Možda baš jer se o ljubavi žene često sluša, jer neke lako zaplaču, pa postoji i ona narodna "ženske suze luk i voda", muške suze imaju veću težinu. Kad muškarac pati, plače, to je drugačije, jače. Posebno je zanimljivo da su Jergovićeve priče inspirisane bosanskim sevdalinkama, narodnim pjesmama, a tri su dalmatinskim klapskim pjesmama i to: "Okreni se niz đul bašču", "Služim cara devet godin´ dana", "Šehidski rastanak", "Sunce bi sjalo sjati ne može", "Sve ptičice lastavice jednim glasom pjevaju", "Ali paša na Hercegovini", "Djevojka sokolu zulum učinila", "Majka Meha luda oženila", "Zaspalo je siroče", "Ka´ smo zdigli crjenu kapu", "Đulzulejha", "Bosa Mara Bosnu pregazila", "Kad kauri Livno porobiše", "Ima l´ jada ko kad akšam pada", "U Mostaru čudan mekteb kažu", "U Trebinju gradu vel´ka žalost kažu", "Djevojka se Suncu zamjerila", "Put putuje Latif aga" i "Kod Lepanta sunce moje".

Priče su: Gurbet, Jilduz, Tespih, Zapis, Halal, Asag, Zulum, Alkatmer, Misir, Jid, Idžtihad, Akrap, Teman, Dert, Mekteb, Jatrib, Gasul, Mejtaš i Lapant.


Dijelovi iz priče "Gurbet" koja je inspirisana pjesmom "Okreni se niz đul bašču"

Moje ime je Mustafa. Od onih sam koje ti je bolje ne pogledati. A ako i među takvima ima najgoreg, onda sam ja taj. Kad u Tešnju žena zanese, zabrane joj da pored moje kuće prolazi. Ako pogleda, vele, dijete će biti ružno kao niko njegov....

A kad sam bio maksum, svojoj majci do ispod koljena, ona bi me gladila po glavi: Moj Mustafa, tebe je dobri Allah od ljubomore stvorio. Takvog da te samo on može pogledati, a da mu ne dođe muka. I još bi rekla kako je to sretan znak, jer Bog vazda čuva od ljudskog oka ono najbolje što je stvorio. A kako može biti dobro ono što je ružno, to mater nije znala reči. Uvijek ima nešto što cijeli svijet zna, samo matere ne znaju.......
Kad mi dodije gledati kako svijet ne prolazi, stanem pred bašču iza kuće i čekam gdje će koja ruža procvasti. Svojim ih rukama sadim, svake godine po dvije – tri. Meni se svaka primi, a drugima neće, pa se moja mati Sena hvalila komšinicima...

Kad sam vidio Zumru kako silazi niz bašču, sklopio sam knjigu grubo kao da je kovački mijeh, skočio sa sećije i otrčao do pendžera. Ako je oko more, ja sam pustio tek jednu kap da proviri. Ali i ta kap je bila previše. Zumra je promicala između ruža, njihove glave nadvijale su se prema njoj, ali nijednu nije bokom očešala.....
Moje ime je Mustafa. Od onih sam koje ti je bolje ne pogledati. Ako želim sebe zvati, ja izgovorim Gurbet. Po tom imenu znaju me i oni koji me nikad nisu vidjeli. To ime bilo je moj nam, ni begovski, ni bogomdan, ni od strahova tuđih načinjen. Bio sam Gurbet i nije mi bilo teško zbog toga. Sve do dana kada sam jednom kapljom oka provirio u bašču dok se prema izvoru spuštala Zumra. Nakon toga sam za njom prolio oba moja mora, a Gurbet više nije moje ime, nego ime moje nesreće....

Gledam je i sad dok prema izvoru silazi i molim samilosnog Boga da se okrene i pogleda me. Nije me briga šta će vidjeti, jer ne može biti da ne vidi kako je gledam, a ne mene onakvog kakav drugim ljudima jesam. Molim Boga da se okrene i time učini grijeh. A moliti za tuđi grijeh gore je, sigurno, od svih grijeha. Gore od toga da otac ne pogleda svoje dijete. Znam da je tako ali drugačije ne mogu. Stojim na pendžeru u šapćem: Zumro moja! A ona ode mimo ruža i znam da se neće okrenuti. Taman da je glasno zazovem, taman da zapjevam, ona će se spusiti do izvora, a da me ne pogleda
.


Dijelovi iz priče "Gasul" koja je inspirisana pjesmom "Djevojka se Suncu zamjerila"

Ona je od malena bila kočoperna. Žensko, a pravi harambaša. Osman govorio da zna Allah što od nje nije načinio muško, dunjaluk bi mu naopako okrenula pa bi ga nanovo morao sređivati. A ti si od nje dobio više degeneka nego od babe i matere. Pođe Enver onom stranom Džudže, a ona pljas! Pređe na drugu, kad eto ti opet nje fljus! Ja bi te branio, a ona bi me onako hinjski, onim nanulicama, sve po cjevanicama. I danas kad se mijenja vrijeme, osjetim da me žiga na mjestima gdje me njena noga poljubila. Dvatriput me pred kišu probode, ali moram dobro paziti da mi ne promakne, da osjetim pa da dlan na cjevanicu spustim, da ne pobjegne. Čini mi se da sam je i tad ovim očima gledao i mislio: bit ćeš ti moja i bit će pljes i fljus tim crnim kosama...

Materi joj bi drago kad me je vidjela, sve govori: Neka, neka našeg Zahira, vidi u kakvoj je deliju izrastao, i nudi me halvom i vodom, kaže: Sad će ona, a ja odo, pa se lijepo porazgovarajte.

Velim: Znaš li zašto sam došao?
Kaže: Znam, ali džaba ti.
Zašto bona?
Eto, zato, bolje ti je da ne kažem.
Smrzla se krv u meni, ali sve mislim nije to, nego probada me ona da vidi koliko je kuveta u meni.
Bi li pošla za me?
Rekla sam, džaba ti.
Džaba bi ili džaba ne bi?
Nisi tokmak da to pitaš.
Eto, jesam pa pitam?
Dobro, onda ne bi pošla za te.
A zašto?
Neću da mi cijelog života zaudara mijet u postelji. Gasuliš mrtvace, pa sebi onda nađi neku slabijeg nosa.

Ne znam ni kako sam izašao iz kuće, ko me je ispratio iz avlije, i šta sam na pozdrav odgovorio, ni gdje sam se poslije zaputio......

Četvero djece je ona Vejsilu izrodila, prvo dok je još bio bogat, a četvrto kad nije više bilo ni za hljeba. Samo za rakije. Onda je počela raditi po tuđim kućama, pa kod nekog Švabe kao kućna pomoćnica, gdje je morala u vlaškim haljinama biti, da joj se vidi sve do koljena. I što je zaradila, pola je išlo za djecu pola njemu za rakiju. Tako se ja, moj Envere, opet vratih na onog Stijepu i pjesmu koju mi je ispjevao. Djevojka se Suncu zamjerila, žarko Sunce ljepša sam od tebe i od tvoje sjajne mjesečine. Sunce se je Bogu požalilo: daj mi Bože da joj spržim lice! Nemoj Sunce gore ću joj jade dati: Sitnu djecu, muža pijanicu! I baš sve bi kao u toj pjesmi, osim što mene u njoj nema.. ...

Da mi je došla i rekla – Zahire, uzmi me, ne smeta mi više što se čujes na smrt, samo me vodi, ja bih ostavio ženu i svoje dvoje djece, pa s njom i njezino četvoro pošao na kraj svijeta. Da mi je došla i rekla. Ući ću u gasulhanu, a tamo će biti njezin miris. Druge ne osjećam, a taj hoću, znam. I neću pitati ko ju je gasulio, ni ko je njezino tijelo vodom milovao, kao što ga ja svojim rukama nisam. Razlit ću se kao ta voda. Moj Envere, podneva ti neću dočekati
.


Na kraju knjige Jergović u napomeni piše: Onima s kojim sam pjesme slušao, koju su šutjeli i razumjeli, onima koji su svirali i pjevali, rahmetli Zaimu Imamoviću, Benjaminu i Safetu Isoviću, pokojnom Jozi Penavi, Emini Zečaj, Ilijazu Deliću i Mostar Sevdah Reunionu, rahmetli Himzi Polovini, Nadi Mamuli, Zori Dubljević, Zehri Deović, rahmetli Muhamedu Hamiću Mešanoviću, Meši Gribajčeviću, znanim i neznanim harmonikašima i sazlijama, Ljubi Stipišiću Dalmati i pjesmama njegovih klapa, tenoru Špiri, Ivanu Lovrenoviću i svim prijateljima koji su mi pjevali, Semezdinu i Ahmedu, Ani, teman činim i posvećujem.

Inšallah, Madona, Inšallah, od onih je knjiga koje se čitaju više puta, svaki put se nešto novo pročita, na drugačiji način vidi. Knjiga o tananim ljudskim osjećanjima koja, malo koga ostavlja ravnodušnim.

S.M.