TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Herta Müller - ˝Ljuljaška daha˝ Možda se u nekim školskim udžbenicima pojavio koji redak o radnim logorima u Rusiji nakon Drugog svjetskog rata ali uglavnom se o tome nije puno ni govorilo a ne učilo. Takve stvari najbolje se saznaju čitajuči knjige koje koje tematiziraju probleme ljudi nakon ratova.  Iako civili, daleko od ratnih zbivanja, pred kraj Drugog svjetskog rata njemačko stanovništvo u Rumuniji osjećalo je strah. Crvena armija 1944. godine ušla je u Rumuniju i pogubila fašističkog diktatora Antoneskua. Rumunija je tada objavila rat Njemačkoj, a godinu poslije sovjetski general Vinogradov naredio je da svi Nijemci koji žive u Rumuniji od 17 do 45 godina budu deportovani u Sovjetski Savez i učestvuju u ponovnoj izgradnji. U toku noći 15. januara 1945. godine policajci su došli po mladića Leopolda Auberga kojem je tada bilo 17 godina. U teretnim vagonima dugo su putovali do Rusije gdje su ih smjestili u radni logor. Godine u logoru su brojali kao prva, druga, treća ... godina mira. Bio je mir ali oni su bili u logoru izrabljivani, premlaćivani, radeći teške fizičke poslove. U knjizi "Ljuljaška daha" Herte Miler (Müller) puno se govori o gladi koja je morila logoraše. Gotovo da im ništa nije bilo gore od gladi koja ih je bez prestanka mučila. Svaki dan su jeli vodenastu čorbu od kupusa, a dok su radili tražili su oko smeća šta bi mogli pojesti. Radovali su se kada nađu kore od krompira pa bi ih sakrivali i jeli. U proljeće i ljeto kada ima biljaka, trave, bilo je malo lakše jer su jeli šta bi nalazili. Hladnoća, nehigijena, vaške, bolesti sve je to bilo dio života logoraša. Pete godine mira situacija se poboljšala, počinjali su da ih plaćaju za obavljeni posao pa su počeli da kupuju hranu i druge sitnice do kojih su mogli doći. Teško se staviti u nečiju kožu, teško je shvatiti toliku glad onome ko nije osjetio šta to zaista znači. Kako je biti gladan i danju i noću, sanjati hranu? Teško je shvatiti pravu vrijednost bilo čeka dok se ima. Koliko se neko voli, koliko je bitan u nečijem životu kada je tu, kada je prisutan. U logoru su nastojali da ne plaču, da budu što jači. Mladić koji priča šta je proživljavao, prvi put je plakao kada je na poklon dobio lijepu, bijelu maramicu. Maramicu je dobio od starice iz Rusije čiji je i sin Boris bio u nekom logoru. Kada su ljudi u teškom životnom razdoblju, sanjaju o boljim vremenima. Žive od te nade, lijepih misli o budućnosti, međutim, kada sve prestane, ništa nije onako kako su mislili da će biti. Kada se vratio iz logora Leopold je imao 22 godine. Dočekali su ga baka, otac, mati i brat koji se u međuvremenu rodio. Ništa više nije bilo isto. Niti su oni znali kako pričati s njim niti on s njima. Nije im više pripadao. Čak mu je nedostajao logor. Nakon nađenog posla lutao bi gradom dok ne bi došlo vrijeme kada bi svi ukućani jeli, da bi izbjegao susrete s njima. Kako je u logoru 5 pet godina jeo čorbu i koristio limenu kašiku, zaboravio je da koristi viljušku i nož, čak i to je predstavljalo problem jer nije mogao da podnese očev sažaljivi pogled kad ga je gledao kako jede. Ni poslije 60 godina od logora on se nije mogao opustiti i normalno jesti. Pet godina u logoru ostavilo je na njemu trajan trag, selio se u druge gradove ali nikad nije pronašao mjesto gdje je osjetio mir, niti je mogao da zaboravi. Autorica romana, inače dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2009. godine, napisala je roman na osnovu priča Oskara Pastiora koji je bio u logoru. Za temu je pokazala interes jer je i njena majka boravila u logoru. Dijelovi iz knjige: (...) Krajevima te marame brisao sam oči u hodu, često i brzo, neupadljivo. Niko me doduše nije posmatrao ali ja sam htio da meni ne bude upadljivo. Dobro sam znao da postoji unutrašni zakon po kome nikada ne smijemo da zaplačemo kada za to imamo previše razloga. Ubjeđivao sam sebe da mi oči suze od hladnoće i vjerovao samom sebi. Sniježno bijela maramica od najfinijeg batista bila je stara, lijep komad još iz vremena carevine. Imala je ručno vezene ivice, čipkice od vezenog konca. Praznine između čipkica bile su pažljivo ušivene, a u uglovima su se nalazile male svilene ruže, nešto tako lijepo dugo nisam vidio. Ljepota običnih upotrebnih predmeta kod kuće nije bila vrijedna pomena. Dobro je zaboraviti na nju u logoru. Ova maramica me pogodila upravo tom ljepotom. Ta ljepota me je boljela. (...) (...) Zaboravio sam kako se jede viljuškom i nožem. Nisu mi samo ruke drhtale već i zalogaji u grlu. Znao sam kako se gladuje i kako se jelo produžava ili guta kada ga napokon imaš. Koliko se žvače i kada se proguta da bi se jelo prostojno, to više nisam znao. Otac je sjedio preko puta mene, a sto mi je bio velik kao pola svijeta. Posmatrao me je poluzatvorenih očiju skrivajući sažaljenje. U treptaju bi zatim zasjala sva njegova užasnutost (...)  Marta Miler je rođena u Rumuniji 1953. a od 1987 živi u Berlinu. Kroz mnoga djela govori u totalitarnim sistemima, diktaturi, nacionalizmu, a zanimljivo je da je jedne godine izazvala buru reakcija rekavši u Beogradu šta misli o Miloševiću i ostalima. Knjiga "Ljuljaška daha" nije od onih koje se čitaju da se čovjek osjeća bolje i opuštenije ali ona čovjeku koji živi relativno dobro, koji ima ono o čemu milioni na ovom svijetu sanjaju, može da probudi osjećaj spoznaje da mu je bolje nego što misli da jeste. Jedna je to od knjiga koju bi trebali da čitaju zagovornici i kreatori konflikata i ratova ne bi li postali svjesniji zla i pustoši koji i najmanji rat ostavlja za sobom. S.M. |