TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ďż˝ITANJEPreporuka za čitanje: Orhan Pamuk - ˝Čudan osjećaj u meni˝ Orhan Pamuk je dobitnik vrlo značajnih nagrada. I bez njih, svakom rečenicom koju napiše, jasno je da je riječ o jednom od najvećih živih pisaca. Njegova djela su slojevita, skida dio po dio, nekad grubo nekad fino, i otkriva Tursku, njen narod, mentalitet, običaje, više nego brojni udžbenici zajedno. Gotovo sve njegove knjige su ljubavne ali kroz ljubavnu priču saznaje se puno o stanju u Turskoj, političkim i društvenim prilikama. Orhan govori o odnosu države prema stanovnicima, neprijateljstvu, sukobima i to bez pretenzija da se nadmudruje, ubjeđuje, nego mirno, bez puno emocija, navodeći datume i činjenice.  U knjizi "Čudan osjećaj u meni" obuhvaćen je period od 1969. do 2012. godine. Mevlut dolazi 1969. godine u Istanbul gdje mu je već bio otac i prodavao kiselo mlijeko. Mnogi su sa sela dolazili i pokušavali da nešto zarade. Neki su se snalazili bolje, neki lošije, obično je u Istambulu boravio otac sa sinovima, a žene sa kćerkama su ostajale u selu. Živjeli su teško, u ilegalno napravljenim kućicama. Mevlut je prodavao kiselo mlijeko dok ulični način prodaje nije prevaziđen, zatim je prodavao pilav, sladoled, ali najčešće bozu. Iako nikad nije zarađivao puno, živio teško, bilo je sretnih trenutaka u Mevlutovom životu, kojih je posebno bio svjestan kada prođu. Dok je hodao ulicama razmišljao je o mnogo čemu, rijetko bez čudnog osjećaja u njemu. Dijelovi iz knjige: (...) Prije nego bi se otpjevao "Marš nezavisnosti", gospodin Fazil, direktor gimnazije, koji bi se popeo na stepenište na ulazu u zgradu, održao bi govor o ljubavi prema otadžbini, naciji, starim nezaboravljenim vojnim pobjedama (volio je one krvave i osvajačke poput Mohačke bune) i zatražio od učenika da budu poput Atartuka (...) (...) Većinu vremena u Istanbulu proveo je pišući Rajihi nova pisma. Poslije vojnog udara Istanbul se promijenio. Opet su izbrisani i očišćeni svi politički natpisi na zidovima, udaljeni putujući prodavci sa glavnih ulica i trgova, zatvorene javne kuće na Bejogluu, s ulica počišćeni prevaranti koji prodaju švercovani viski i američke cigarete. I saobraćaj je bio bolji. Više niko nije mogao da staje gdje je htio. Mevlut je neke od tih promjena smatrao pozitivim ali se na neki čudan način osjećao tuđincem u gradu. (...) (...) Tih posljednjih godina Mevlut se pribojavao starosti, smrti, zaborava i nestanka. Nikome nije učinio zlo, uvijek se trudio da bude dobar čovjek, vjerovao je da će otići u raj ako do kraja života izdrži da ne pokaže neku slabost. Ali strah da će uzalud proživjeti život i biti zaboravljen, koji mu u mladosti nikada nije padao na pamet – iako je imao pred sobom mnogo godina koje će doživjeti sa Samihom – počelo je posljednih godina da mu izjeda dušu. (...) Iako je rođen 1952. godine u Istanbulu, fascinantno je Pamukovo poznavanje mnogih turskih gradova, sela, ulica, sokaka. Prave riznice podataka, njegove knjige prevedene su na preko 60 jezika ali nažalost mnoge nemaju prevod na bosanski jezik. Od zemalja regiona samo je Srbija uradila prevod Pamukove knjige "Čudan osjećaj u meni". S turskog je prevodila Marjana Marinković koja je prevod, razumljivo prilagodila čitaocima iz Srbije. Ipak, i pored netipičnih izraza, dobro je da ljudi iz regiona imaju priliku pročitati roman "Čudan osjećaj u meni".  Neke od dobijenih nagrada su: Nagrada Orhana Kemala, Nagrada Madarali, Nagrada za evropsko otkriće, Internacional IMPAC Dublin Literary Award i Prix Medicis etranger, Nagrada za mir knjižara Njemačke, Nobelova nagradu za književnost, Orden viteza reda umjetnosti i književnosti, Distinguished Humanist Medal, Nagrada Norman Majler. S. Mešić |