TUZLARIJE - PREPORUKA ZA ČITANJE

18.07.2017.
Preporuka za čitanje:
Knut Hamsun: Pan, Krug se zatvara, Plodovi zemlje i Po zaraslim stazama

Tuzlarije
Hamsun 1859 - 1952
Postoji više verzija priča o povezanosti Knuta Hamsuna sa snagama Hitlerove Njemačke. Zbog saradnje s okupatorima bio je u zatvoru, a neki opet navode da on tada nije znao za svo zlo koje su nacisti uradili. To je tema koja je zanimljiva jer baca sjenu na najvećeg norveškog pisca.

Napisao je 20 romana u kojima je ima dosta autobiografskih elemenata. Nakon napisane priče Frida dobio je novac i odlazi u Ameriku. Već tada se govorilo da će od njega biti nešto veliko, pjesnik, pisac ili možda glumac. U Americi je radio razne poslove da bi se na kraju razbolio i odlučio da se vrati u Norvešku. Od tada piše pod imenom Knut Hamsun (očevo prezime bilo je Petersen). U Norveškoj je ozdravio i za koju godinu odlazi ponovo u Ameriku gdje radi razne poslove. Nakon života u Americi on kao da će zamrziti sve "američko" što će uticati na njegovu naklonost Njemačkoj.

Prijatelji su skupili novac da se vrati u Norvešku gdje piše svoj prvi roman Glad. U cijelom romanu opisuje čovjeka koji je toliko gladan da samo misli šta bi mogao da jede i kako da dođe do hrane. Poseban je način na koji Hamsun opisuje njegove patnje pa oni koji čitaju ne znaju da li da plaču ili se smiju.

Zanimljivi su unutrašnji sukobi glavnog junaka, ponosnog čovjeka koji bi da jede ali ne i da se misli da je on siromašan. Tako čuje da oni koje policija privede, pa prespavaju u zatvoru, ujutro dobiju doručak. Radi sve što može da ga privedu, provodi strašnu noć u vlažnoj, hladnoj, totalno mračnoj ćeliji. Kad konačno svane kažu da oni koji žele mogu da doručkuju, glavni junak vidi da su to sve siromašni ljudi s kojima on neće da se miješa pa odlazi iz zatvora još gladniji. U mesnici je tražio kosti za psa, a onda se s nekim psom lutalicom borio za kost, glad je pokušavao zavarati i kamenim oblutcima. Ovaj roman čitaoce dovodi do ruba izdržljivosti pa neki čitaju zadnje strane da vide je li taj čovjek konačno šta pojeo.

Roman "Plodovi zemlje" objavljuje 1917. godine i za njega dobija Nobelovu nagradu. Uz prekrasne opise prirode, trudu čovjeka da dobije plod, piše o raznim životnim dilemama i borbama. Moderan čovjek, posebno onaj koji sve što jede kupuje, nema takvo, gotovo strahopoštovanje, prema zemlji. Uz sve to u knjizi je opisao i ljubav djevojke koja je bila mentalno zaostala, te čedomorstvo.

Zadnji roman koji je napisao zove se "Po zaraslim stazama". Izuzetno štivo sa pričom i likovima koji se mogu staviti u bilo koje vrijeme. Hamsun postepeno dodaje dijelove slagalice ali tek na kraju romana se saznaje prava istina o glavnom junaku Abelu.

Iz romana Krug se zatvara

(...)Od udvaranja nije bilo mnogo vajde. Ne, on je davno uvenuo. Neki vrijeme se kitio debelim lancem od sata preko prsluka i lakovanim čizmama od ovčije kože, tako da je ponovo izgledao kao kapetan umjesto čuvar svjetionika, ali nije vrijedilo, neopozivo je uvenuo. Kad je nestalo snijega, a bilje na obali došlo do soka i proljeće ušlo u ljude, tada je sa starim Brodersenom bilo sasvim obrnuto, osjećao se stariji i suvlji nego ikad. Doduše, preobolio je neku malu prehladu preko zime, a nije ni tako često dobijao kuhane ribe kao dok je Abel bio tu, život zato nije više bio tako lijep. A ni Lola se poslije svježeg početka u jesen nije više toliko trudila da ga oraspoloži i podmladi. Sada je znala već sve njegove priče i vidjela sve njegove trikove s kartama - kraj. Lola neosporno troši previše nafte za motorni čamac. Morao je već jednom da joj kaže.

Često si u gradu, Lola. Ne kažem da zapuštaš svoj posao, ne, ali to ipak košta nafte.
Da, rekla je Lola. Ali šta bih radila? Da sjedim ovdje u svjetioniku sa starim čovjekom i ne mrdam?
Nije mogao da se naljuti i otjera je, bio je primoran da proguta istinu
. (...)

Tuzlarije


Valjda zbog svega što je u životu priživio i doživio Hamsun je često pisao o ljudima koji nisu besprijekorni navodeći čitaoce da ljude posmatraju u kontekstu vremema i prilika u kojim se nađu. On spretno uvlači čitaoca u priču navodeći ga da osjeća sklonost prema likovima za koje na kraju oktriva nešto nemoralno i kriminalno.

Sa punih 90 godina piše autobiografsku knjigu "Po zaraslim stazama" u kojoj govori o svemu što je proživljavao, kućnom pritivoru, staračkom domu, vremenu kada je bio na posmatranju u Psihijatrijskoj klinici, u toj knjizi on se na svoj način branio od etikete "izdajice" ali ne krije svoju ulogu u svemu.

Iz romana “Po zaraslim stazama”

(...) Više nisam u Psihijatrijskoj klinici. Time ne mislim reći da sam slobodan ali barem mogu disati. A to "disanje" je u stvarnosti jedino što mogu povremeno učiniti. Vrlo sam utučen. Dolazim iz zdravstvene ustanove, a utučen sam. Bio sam zdrav kad sam ušao u nju . (...)

TuzlarijeIako je rođen 1859. a umro 1952. godine on je živio, za to vrijeme, na dosta savremen način.

Osim što je u mladosti živio kao lutalica, kockao, novac trošio na djevojke, on je mnogo šta odlučivao prije srcem nego razumom. Zaljubio se u 25 godina mlađu ženu koja se zbog njega razvela. Inspirisan tom ljubavlju napisao je roman "Viktorija". Zatim je puno putovao, obilazi Rusiju, Tursku, Kavkaz i Srednju Aziju, da bi se nakon rođenja kćerke ubrzo razveo. Par godina poslije on se ponovo ženi, ovaj put 22 godine mlađom glumicom s kojom je dobio četvoro djece o kojima se uglavnom brinula žena jer je on često na putu.

Iz romana Pan

(...) Ušli smo u čamac, sjela je pored mene i dodirnula me koljenom. Pogledao sam je, i ona mi je u jednom trenutku uzvratila pogled. Lijepo mi je bilo što me dodiruje koljenom. Počeo sam da se osjećam nagrađenim za taj gorki dan, i polako mi se vraćalo raspoloženje, kad je odjednom promijenila položaj, okrenula mi leđa i počela da priča sa Doktorom, koji je sjedio za krmom. Punih četvrt sata nisam postojao za nju. Tada sam učinio nešto zbog čega se kajem i što još uvijek nisam zaboravio. Spala joj je cipele s noge, a ja sam je dohvatio i bacio je daleko u vodu – ne znam da li od radosti što mi je blizu, ili iz neke potrebe da se dokažem i podsjetim da postojim. Sve se odigralo brzo, nisam razmišljao, samo mi je tako došlo. Dame su vrisnule. Ja sam bio kao paralisan onim što sam učinio, ali kakva korist od toga? Bilo je gotovo. (...)

Čovjek krajnosti, škrtica i rasipnik, često loš u svojoj kući, a davao je anonimno velike svote novca. Karakter čudaka, svjetskog putnika, čovjeka koji je u raznim fazama života bio i siromašan i bogat, i još mnogo toga, rezultiralo je dobrim knjigama koje su pisane na specifičan način. Znao je od (naizgled) nevažnog, običnog, svakodnevnog, stvoriti vrijedno.

S.M.