11.09.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Trenutno pada kiša, 6:15 minuta je, nadam se da će do objavljivanja ovog teksta vrijeme da se proljepša.
U Tuzli je danas niz aktivnosti, a kao najavnu izdvajamo radionocu Udruženja za razvoj NERDA u 10 sati, zatim u 12 sati pres konferencija sindikata Univerziteta kojim predsjedava dr. Danijal Sprečić, u 12 sati su i mirni protesti žena Srebrenice.
Sinoć je u Mejdanu premijerno emitovan film «Žrtva je krivac» autora Ahmeda Imamovića, Damira Kaletovića i Adnana Huremovića. Režiser Imamović je rekao da je svim Tuzlacima jasno šta se dešavalo 15. maja, ali da se zbog dokumentovanja, trebaju ovakvi filmovi snimati, te da su imali namjeru raditi ga i ranije ali je sve ubrzao slučaj Ilije Jurišića. Film je rađen u kratkom vremenu, odgledala sam ga sinoć, i moj privi utisak nije bio baš sjajan. Vjerovatno će nakon drugog gledanja da mi se neke kockice poslože.
Iz perspektive nekoga ko je ovdje bio cijeli rat, čini mi se da film neće kristalno jasno dati sliku šta i kako je ovdje bilo. Mada, ima tu dobrih stvari, dokumenata, snimljenih razgovora, dijelova TV emisja, priče svjedoka, koji mogu postići cilj.
U filmu se pojavljuje Selim Bešlagić koji komentariše snimke svojih telefonskih razgovora, vojni analitičar Hazim Šadić, Mehmed Žilić. Zanimljivi su i dijelovi koji govore koliko ovdje većina naroda nije ništa znala ni slutila šta se sprema, a u isto vrijeme Biljana Plavšić već je u Bijeljini jjubila Arkana. Tu je i Salih Brkić i njegova ratna javljanja, Meša Bajrić, radijsko obraćanje u kome se govori da moramo biti složni, zatim snimci izbjeglica koje su iz Zvornika stizale u Tuzlu, pa razgovor Seada Avdića i Mileta Dubajića. Tu su i učetiljice i ostali koji govore da se taj dan u Tuzli sve normalno radilo, djeca su išla u školu, radile se zadaće, ljudi su išli na posao, i obavljali svoje redovne aktivnosti. Suludo je i pomisliti da neko ko sprema napad na neku vojnu kolonu narod ne sklanja sa ulice.
Tu je i Enver Delibegović koji je bio u vojnoj koloni, Mišo Božić kao stanovnik tadašnje Skojevske, koji kaže da je ispod cerade kamiona vidio postavljene mitraljeze. Sviđa mi se i kada Sinan Alić pita Dubajića šta su radili vojnici na kamionima sa teškim naoružanjem, k´o šibica punim eksploziva. Mile Dubajić na to odgovara da je to njegova krivica. Ima tu dijelova u kojima Zlatko Dukić poziva da se pomaže svim ranjenicima, svjedočenja ljekara, vatrogasaca.
Zanimljiv je i razgovir Seada Avdića i Slobodana Bogdanovića iz Lopara, kada mu Avdić govori da ima teško ranjenih vojnika koje treba preuzeti da bi ih prevezli do VMA u Beograd.
Upečatljiva su sjvedočenja vojnika, koji govore o korektnom odnosu prema njima. Doktor Huzeir Duraković je svojom kamerom snimio vojnike Ljubu Tešića i Miodraga Vukmiricu koji su liječeni na njegovom odjeljenju, a koji će pogledati taj snimak prvi put nakon 15 godina. Vukmirica kaže da stoji iza svoje izjave i dodaje da bi volio vidjeti neke osobe iz tadašnjeg medicinskog osoblja.
Tu je i snimljen razgovor pukovnika JNA u kojem jedan govori da se manje boji proći kroz Tuzlu nego gdje su četnici.
Puno je toga dobrog u filmu. Mogle su se vidjeti nebuloze koje je pisao sada penzionisani pukovnik Danilo Simić, koji je širio priče da su se vojnicima rezali estremiteti, udaralo čekićem po glavu i slični idiotluci.
Na sve to mi imamo uhapšenog Iliju Jurišića i slobodne Radovana Karadžića i Ratka Mladića, a srbijanske vlasti ništa nisu uradile da ih uhapse.
Ono što mene kao čovjeka iritira je činjenica da mi moramo nešto stalno da objašnjavamo, gotovo se pravdamo. Ko je želio mogao je sve da zna, mislim da je iole pametan čovjek shvatio da Đoko i Srna mogu samo u ravan cirkusa, da su imali dovoljno načina da saznaju sve što ih je zanimalo. Nekako mi smeta što stalno moramo praviti neke kompromise, strane se ne smiju izjednačiti jer razlika između onih koji napadaju i onih koji se brane ogromna, između onih koji idu na tuđu teritoriju i ostaju pored svoje kuće. Sve u svemu drago mi je da se film snimio a pomalo žao što neki dijelovi, nisu još više istaknuti.
Žalosti me činjenica da se i nakon toliko godina nije u svijesti nekih ljudi puno promijenilo. Dovoljno je čuti za žalosne vijesti da neki roditelji ne puštaju djecu u školu sa uglavnom bošnjačkom djecom, pa to je tragedija. Toliko mi je to nešto primitivno, ne znam koji izraz da upotrijebim, pa pitam se jesu li ti ljudi ikada bili dalje od svog mjesta bar koji kilometar. Neka pogledaju jedan prosječan razred škole u Kanadi, da vide šaranilo rasa i nacija. Zbog takvih stvari mi je drago da sam u Tuzli koja se bori i opstaje u tome da se takve pojave sasjeku u korijenu, a s druge strane me žalosti činjenica da je Tuzla već dosta izdvojena od ostalih mjesta baš po tom našem čovjek je čovjek, ljudi se druže, žene, rade, školuju sa ostalima bez obzira na vjeru i naciju.
Ne mogu da shvatim da tako malu djecu već uče da se dijele, a djeca hoće da idu skupa u školu sa svojom vršnajcima.
I dalje pada kiša, ja sam dosta pisala, želim vam ugodan dan.
