31.10.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Više kiše ne može pasti, eto ne može, lije i iz neba i iz zemlje ovaj zadnji dan oktobra.
Na našim Top vijestima je apel za pomoć djevojčici Luni Osmanagić. Po ko zna koji put se traži novčana pomoć za liječenje nekog djeteta i nažalost biće toga još. Lično me užasava pomisao da životi djece ovise od dobre volje ljudi koji će donirati određena novčana sredstva za liječenje ili nazvati humani telefon, pa dok svi svoje procente uzmu smanjuje se i taj iznos. U Bosni i Hercegovini natalitet je u konstantnom padu, djece je sve manje, pa mi nije jasno da se bar djeci koja se rađaju, ne može olakšati život a naročito djeci koja su sa urođenim ili kasnije dobijenim bolestima. Iako smo, kako se to kaže, zemlja u tranziciji, u Bosni i Hercegovini ipak ima dosta novca koji se nekada troše na nepotrebne stvari a o kriminalnim trasnakcijama da ne govorim.
Eto da se pitam naglas, zar se ne može formirati neki fond za pomoć teško oboljeloj djeci za čije liječenje trebaju čitava mala bogatstva. Život je u pitanju, život djece koji bukvalno zavise od nečije dobre volje. Kome uplatiti šta, da gledamo čije su nam okice slađe, čiji osmjeh veseliji, da idemo po sistemu "eci peci pec ovome hoću ovome neću". Meni je to gotovo ponižavajuće za roditelje kojima se odjednom život, nakon bolesti djeteta, iz korijena mijenja. Evidentna je pojava da se više cijeni život odrasle osobe, ulažu se veliki novci za specijalizovane klinike za bolesti odraslih osoba, a šta se radi za djecu? Eto otvara se čak i palijativna njega za djecu, djecu kojoj spasa nema, pa bar da im se zadnji dani olakšaju. Nije li to žalosno?
Znam da će ostati samo na priči ali bilo bi dobro da se formira neki fond na koji bi se uplaćivala sredstva za teško bolesnu djecu, možda neka stavka u budžetu određena za to, nekakav porez na plate iznad nekog iznosa, ili smisliti neki drugi način. Ovo je sigurno nešto o čemu treba raspraviti tim stučnjaka raznih profila, problem je veliki a tema široka sa puno nepoznanica. Javit će se i problem trijaže bolesnika, kome treba više. Ne znam na koji naćin ali izgleda da je nekadašnja socijalna zaštita bila puno bolja.
Da se malo prebacimo na lakše teme. Danas je Svjetski dan štednje, umirem od smijeha, još ga i čestitaju, a mene stid kad neko spomene štednju, operisana od štednje, ja ne znam kako ja da se naučim štednji i stabilizaciji.
Primjera radi, juče sam imala malo više vremena i odlučim da k´o prava žena odem do pijace, prodavnice, kupim kahve, hrane za neki fini ručak, skuham nešto i za sutra, i tako to, ali mislim ja, prvo da ja svratim do jednog butika da malo bacim pogled šta ima novo. Da skratim priču, kupim ja sebi neke sitnice, i vidim jaknu pa mislim, ma hajde i jaknu ću, i trči kući sa onom velikom kesom da probam kod kuće. Usput svratim da kupim bar hljeb pa ću kao nešto smućkati za ručak, kad novčanik prazan, rovim po džepovima tražim siću. Kaže meni prodavačica «kono da pišem u teku», nemoj rekoh živa bila, samo mi još «teka» treba. Ma joj sreće moje kad sam došla kući. I nek neko kaže da ja neplanski trošim, evo danas je 31. i danas ću da štedim, ima da jedemo grah i luk kao salatu, i ne može bolje.
Danas se održava nekih vazdan radionica, to ste mogli vidjeti na vijestima, da ja to plaho ne objašnjavam, a gimnazijalci dobijaju 20 polovnih računara. Ma mislim nešto, haj svaka čast, ali zar nije mogao i jedan nov, nadam se da su neki «jači» računari, pa ta djeca znaju više od profesora.
Pozdravljam vas, ne gledajte kroz prozor, prizor je bogu plakat´, treba po prozorima zalijepiti neke vesele motive da nam drže raspoloženje.
Slušamo našu prošlogodišnju predstavnicu na pjesmi Evrovizije a već se bira nova.