08.11.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
U Tuzli čas pada kiša čas sija sunce, povremeno idu i zajedno, možda i duga bude pa da prođemo ispod nje i ostvare nam se želje.
Dan će po dnevnim događajima biti nešto mirniji, što nekada i nije loše. Što se priče po Tuzli tiče, oni koji prate politička dešavanja, ovih dana zabrinuti su situacijom u Bosni i Hercegovini. Razočaravajuća je spoznaja koliko je Bosna i Hercegovina trula iznutra, koliko je na klimavim nogama, pa su i sudbine nas koji ovdje živimo neizvjesne. Ovdje se ne može ništa dugoročno planirati.
Nakon tako groznog rata, i razbijanja medijske blokade, mada sam mišljenja da ko hoće da zna ima načina da sazna i šta se u Tunguziji dešava, tužno je koliko ljudi u BiH ne osjećaju je kao svoju zemlju, čak joj temelje potkopavaju, a u postojanju Republike Srpske ne vide ništa loše. To izjednjačavanje žrtve i krivca, opraštanja i zaboravljanja su poput stavljanja hanzaplasta na neočišćenu ranu, koja se inficira i gnoji dok ne uništi organizam. Ne može se nazor neka država formirati, razvijati, ako su ljudi, njeni građani, njeni najveći naprijatelji.
Uz priče o politici, neminovne su one i o Jurišiću koji bi trebao 09.11. biti pušten, ako ne izmisle neku drugu optužnicu ne bi li našli načina da ga još drže. Žalosno je da su oni Jurišiću dobro život skratili i iz svega ovoga neće izaći bez posljedica, ko će njemu nadoknaditi duševnu patnju?
Konačno se desilo i prvo hapšenje jednog od odgovornih za zločin pred Kapijom. Ne može svijet da vjeruje, nakon više od 12 godina neko je i priveden. Od činjenice da slobodni hodaju, i da su se dobro naživjeli dok su njihove žrtve pod zemljom, a roditelji i porodica nikada više kao prije neće biti, nekad mi je još gore kad dobiju neke mizerne kazne od par mjeseci. Pa dođe čovjeku da im sam presudi.
Nadam se da ovdje više neće nikada biti rata, mislim, potrošili su i pare, i naoružanje koje se skupljalo 50 godina, a opet ko zna, imaju prijetelja. Tješi mi jedno, oni nisu ni blijeda slika onoga što su bili ´92. kada su imali JNA iza sebe, niko ih se više ne boji, ne bi više ni jednu kuću mogli da okupiraju, a kamoli pola zemlje. Ali je glupo, glupo je uopšte više o tome razmišljati a pogotovo ratovati. Zato sam sigurna, neka se zapuca velika većina, pod uslovom da može, otići će zauvijek iz ove proklete zemlje. Pa neka ratuje kome se ratuje, na kraju svi isti, i zločinci i žrtve, ni kazne ni zatvora, još im se treba nešto ulizivati. Ma stvarno sam se nešto naljutila, zato idem.
I ja sam ko vrijeme, a trenutno evo kiša pada, pa šta ću ja. Od aktuelnih priča ovih dana izdvajam još da nema karti za koncert Zdravka Čolića, ne mogu da vjerujem, nestale još u utorak, a i ja mislila malo Lokice glumiti.
Evo jedne tužne pjesme pune poruka, a pjeva je čovjek gotovo savršenog glasa, Seal i "Love´s Divine"
