05.12.2007. Servisne informacije .... i malo tuzlarija
Srijeda nam je pomalo tmurna, ulice suhe, ako padne snijeg sigurno će se zadržati. Nekako miriše na snijeg iako nije previše hladno a da li mi je dobro čulo njuha:) uskoro ćemo saznati.
Slika je snimljena prije pola sata, a evo sad usjalo sunce, pa ti budi pametan.
Neki dan, tačnije u ponedjeljek, u Tuzli je obilježen Međunarodni dan osoba sa invaliditetom. Kao i za mnogo šta drugo što ima svoj dan o tome se priča malo više tada, i na tom danu uglavnom i završi.
Po mom ličnom mišljenu mi smo narod koji prema invalidima ima neki poseban odnos, pomalo drugačiji od stranaca. Ne svi, ali zdravi ljudi često ne znaju kako da se ponašaju prema osobi koja ima neki invaliditet, problem bilo fizički ili psihički. Zbunjeni su, neki pretjerano ljubazni, neki skreću pogled u stranu.
Svi koji su boravili u inostranstvu mogli su da primjete da su tamo ljudi sa raznim stepenom invaliditeta vrlo česta pojava na ulici, nisu ništa čudno. Kod nas su neki oblici invaliditeta u rangu sramote, a da ne pričam o problemima s kojima se susreću duševno oboljele osobe i njihove porodice.
Nakon rata, kada je nažalost mnogo naših sugrađana postalo invalidima, malo nam je češća slika invalida u gradu, pa su napravljeni i razni prilazi zgradama za ljude koji se kreću pomoću kolica i sl., ali sve to je malo, u gotovo pionirskim pokušajima da se nešto promijeni. A prije svega treba uticati na svijest zdravih ljudi prema bolesnim, jer to je gotovo kao u stihovima Tina Ujevića koje parafraziram «ja sam bio ono što si ti, a ti ćeš biti ono što sam sada ja». Osim ljudi sa vidljivim tjelesnim nedostatkom, postoje i ono koji imaju težu, ozbiljniju bolest ali se ne vidi pa je zdravom narodu prihvatljivija.
U toku rata, kada su u bolničkim sobama ležali mladi ranjeni ljudi, po pričama medicinskog osoblja, znali su se zezati na svoj račun, vidjeli su da su jedni od mnogih i na kraju prihvatali novo stanje, problem nastupa onda kada izađu, gdje je većina zdravih ljudi, šta onda? Sve je teže, odjednom se susreću sa nizom prepreka i problema koje do tada nisu ni primjećivali.
Osim čestog sažaljenja, koje vjerujem svim ljudima na svijetu najteže pada, nekada se bolesni ljudi gledaju na drugačiji način, kao da su ono neka djeca, ili svi dobri, ili nešto slično. Mislim da mora postojati način da se od malih nogu uči da je čovjek dobar ili loš, sposoban ili nesposoban, i da ne nabrajam, bez obzira u kakvom se tijelu nalazio. Bolest nekada utiče na psihu, mijenja je, ali sam mišljenja da baš zato treba gledati kakav je neko čovjek. Iznenadila sam se kada sam pročitala da je svaki peti čovjek na svijetu sa nekim invaliditetom, pa to je zaista velik procenat koji traži da se promijeni odnos zdravih prema bolesnim i pomogne da se ljudi nakon nesreće integrišu u društvo. Svako može nešto raditi i biti koristan, a samim tim se i bolje osjećati.
Dabas slušamo pjesmu koja me sinoć dirnula .... šta če meni moja dica reći kada sidnem pored njih na rub od postelje, i šta će kad ih staviš među nas, da nam budu taoci, šta bi anđeli s nama ..... imaš s čime da me satjeras u kut, znaju djeca sve što triba znati, znaju anđeli s nama ljudima, s nama ludima. Pjeva Gibonni koji nam dolazi u subotu, jedna od zvijezda za koju se ne vežu skandali, sjajan muzičar, tekstovi su mu životni, divni, pisani iz duše.
Sinoć sam slušala razgovor s njim te se izennadila kad je rekao da prvo napiše muziku pa tekst.
Ova pjesma o djeci me nekako dirnula, hvala Bogu pa niko nije moje dijete koristio kao oružje protiv mene, ne zanimaju me ni nagrade ni priznanje, najsretnija bih bila da mi moje dijete kaže da sam mu bila dobra mama i da zna da mu većeg prijatelja nema.
