16.12.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Da vidite snijega, još malo pa smo zavejani kao u filmu o psu Balti. Idilično izgleda, naravno, kad se gleda kroz prozor. Hladno je, i sve je hladnije, još će se i šalovi, rukavice i džemperi pronosati ove zime, a muškarci duge gaće.
Slana Banja
Baš gledam neki dan neke stvarčice i vidim te muške gaće u legendarnoj bijeloj, sivoj i plavoj boji, pa je to meni nešto smiješno, sve kontam ko ih nosi? Neke odmah mogu da odredim kao tipove za duge gaće, a neke ni pod razno.
Vidite kako sam ja samo bezobrazna, ja bih da se ljudi prehlade i duge gaće ne nose, bezobraznica bezobrazna. Kako je ovaj naš jezik zanimljiv, kao da nam je malo da kažemo da je neko bezobrazan, nego kažemo bezobraznica bezobrazna. Kao da nije dovoljno da se nekome kaže da je budala, nego se doda i budalasta, pa majmune majmunski, kretenu kretenski, debilu debilski ... nema u našem jeziku da nešto nije jasno. Za sve mi imamo izraz pa ga još i pojačamo s nekim još gorim. Tako da ako se nekome i učini da nije dobro čuo da mu neko reče da je budala, ide odmah i budalasta, da se zna.
U Tuzli osim snijega ima sigurno još nešto ali nisam se previše zanimala, hoću malo odmora od ovih naših loko dešavanja.
Polako se počinje grad ukrašavati, neki su već zbog Božića ukrasili balkone, kitili jelke, a i po nekim prodavnicama krenule šarane sijalice, Djeda Mrazovi, i sve što treba, pa će tako da okićeno bude i nakon Nove godine. Jer, eto nama praznika, Bajram, Božić, Nova godina, Božić, Vaskrs, Uskrs, i sve se to mora obilježiti, u praznovanju smo kao malo ko.
Kad bolje razmislim, više se sjećam Titovih slika nego njegovog doba. Pa bi tako, kada se približi Nova godina, u ukrašene izloge obavezno stavljali na centralno mjesto sliku druga Tita. Slika je na crvenom plišu, sa strane ljubičice, a u sredini fikus, preko njega natpis Sretna nova 1976. godina. Svaka učionica je isto imala Titovu sliku, u onom tankom pozlaćenom okviru. Čak je i jedna od priča iz bukvara ili čitanke za niže razrede osnovne škole bila "Tito gleda sve nas", jer je na tim fotografijama nekako gledao u sve, a naravno najviše u mene, nisam smjela ni prepisivati, sve mislim, eno Tito gleda.
Naki dan na mostu kod male pijace, u blizini Brčanske, prodaju kalendare, razni su kalendari, od polugolih ljepotica, cvijeća, maca i cuka, do jednog oko koga su se skupili sve redom stariji Tuzlaci, što bi rekli penzioneri. Kad ono kalendar sa Titovim slikama, januar Tito sa psom, februar Bitka za ranjenike, mart Tito ranjen, i tako sve do decembra. Nema šta nema, kakvih poželite kalendara imate, ko ima dijete uglavnom napravi kalendar sa dječijim slikama.
Eto malo sam vam skakala sa teme na temu, idem se malo šetati po snijegu, da vidim je li neko dijete pravi Snješka Bijelića. Sad ima mrkve preko cijele zime, ali nekako one mrkve čudne, sve iste debljine pa Snješko nema više onaj špicasti nos, kakve su bile naše bosanske mrkve.
Ugodan vam dan.
Sve manje slušam Tošetove pjesme, izazivale su u meni tugu i u prvim danima njegove tragedije ali ne znam, sad je to nekako drugačije, kad slušam njegov glas ili gledam spot i njegovo nasmješeno lice, treba mi nekoliko sekundi da shvatim da tog dragog momka više nema, a ružna spoznaja je onda i bolnija i tužnija.
