13.12.2007. Servisne informacije ... i malo tuzlarija
Četvrtak je u vrlo jakoj konkurenciji kišnih dana, od jednočlanog žirija, mene, proglašen najružnijim. Pa dobro šta je ovo, svakodnevna kišurina mi stvarno utiče na raspoloženje. Kad se baš rano probudim, naslonim čelo na prozorsko staklo i gledam komunalce kako prazne kontejnere. Nekad mi je bilo nešto žao tih momaka koji zorom smeće kupe, a sad kad ih vidim tješim samu sebe s mislima "vidi šta svijet radi".
Inače, osim komunalaca, svako jutro viđala sam i jednu ženu koja rano hoda cestom, duševno oboljela, pa mi je isto bilo žao, čim je vidim razletim se po kući, sve mogu raditi. Ako se dan poznaje po prvim jutarnjim susretima onda teško meni. Nema mi više te žene, nestala je sa tuzlanskih ulica, valjda je dobro, ali imam još uvijek komunalce. I radio i TV voditelje čije glasove slušam dok hodam po stanu. Dobro oni mogu da pričaju tako rano.
Spominjanje radija podsjetilo me da vam kažem da poznata novinarka Radio Tuzle, Nura Ahmetbegović, odlazi u penziju. Njen glas mi je legendaran, sjećam se ratnih izvješataja, a prije toga biće da radio nisam puno ni slušala pa mi nekako njen glas vezan za baš ta ratna zbivanja. Ta mi je penzija nekako, ne znam, i dobra i loša stvar. Neko bi išao ranije, neko ne bi, a svi idu kada zakon kaže, ispune se godine staža ili životne. Valja mlađima ustupiti mjesto, ali eto, neki ljudi rade dobro posao koji mogu, nekada i bolje od mlađih kolega bez obzira na godine. Šta je tu je, Nuri poželimo dobro zdravlje i da što duže bude na teretu penzionog, čula sam da se to tako kaže.
Drugi legendarni novinarski glas i lik pripada Salihu Brkiću. Sjećam se i njegovih ratnih izvještaja za TV dnevnik, pa kad bi bilo struje Brkić izvještava o stanju u Tuzli. Radi još, često ga viđam, baš skoro mi je rekao da planira izdati jednu knjigu čije je pisanje pri kraju. U njoj su razne priče inspirisane stvarnim ljudima, nijedno ime nije izmišljeno, njegova ratna sjećanja. Sigurno je zanimljivo, znam da ću sve pročitati bez obzira koliko mi boli donesu sva sjećanja na rat.
Nisam danas baš raspoložena. Kad bi čovjek bio tužan samo ako je nešto vezano za njega pa i nekako, ali ne može, utiče na njega mnogo šta. Čula sam da je mladić Adnan Ferhatbegović, za koga se i preko Tuzlarija skupljala pomoć za operaciju, umro. Operisan je ali je preminuo zbog infekcije koju je naknadno dobio. Što je najgore, njegova porodica u svoj toj muci mora još novaca da skupi da plati sve bolničke troškove u Njemačkoj.
Moram ići, još samo da vam kažem da skupštinska antikorupciona komisija ima puno anonimnih prijava protiv profesora sa Univerziteta, kažu neki da profesori pišu jedni protiv drugih, pa nešto mislim, možda je ona eksplozivna naprava kod Elektrotehničkog fakulteta za nekoga od njih bila namijenjena.
Isplati se kukati, evo kiša je prestala, pozdrav svima, mora se raditi. Kafu sam popila, pravim novu, jaku, crnu i slatku, kakvu volim.
Sandi Cenov pjeva "Za mene rodjena", svi smo mi za nekoga rođeni samo nekima treba duže da nađu njega ili nju, baš za nas rođenog(e). Ne možes protiv ljubavi, pjeva Sandi da vas malo razgali i razbudi, hajde sada, uživajte danas.
