TUZLARIJE - TUZLA DANAS 25.02.2006. Pokloni na naš način Ne znam kako je počeo običaj da se nose pokloni kada idemo u posjetu nekome. Uz one koji se poklanjaju za rođendane, praznike, od dragosti voljenim bićima, imaju i pokloni koji nam čine veće zadovoljstvo što nekoga obradujemo nego možda što predstavlja toj osobi. Osim tih imamo i cijeli niz davanja koja nam nisu draga ali se kao mora. Većina ljudi bi se složila da je svo to darivanje koje ima cilj, pozadinu, gomila gluposti ali niko neće prestati da se ponaša po tim nepisanim društvenim pravilima. Kada nekome idemo red je nešto odnijeti. Ako idemo na žalost ili radost, imamo određeni poklon, na naselje, za zaposlenje, penzionisanje, rađanje djece. To bi i dalje moglo spadati u one fine poklone s početka teksta, ali šta je sa darivanjem učitelja, ljekara, policije, administrativnih radinika i ostalih gdje nam se čini da treba neko „podmazivanje“.
U narodu su neka zanimanja visoko kotirana, ali i kritika češće ide na njihov račun. Recimo, kritikujemo neke doktore za dodatno naplaćivanje svojih usluga, ali ne kritikujemo i one koji im nose jer tako hoće i misle da će imati bolji tretman. Ne kritikujemo ni one koji će policiji dati 20-tak KM da se „nagode“. Ko je tu kriv, oni koji daju ili uzimaju, ili je krivica podjednaka? Većina nas je karika u ogromnom lancu „daj mi daću ti„ sistema koji njeguje „štelu“ kao nešto bez čega se ne može.
Malo ko i očekuje da položi vozački ispit bez "štele", kao da je nemoguće nešto regularno položiti. Ista je stvar i na fakultetima. Ko uči, njemu nema ni strogog profesora ni potrebe za plaćanjem. Kriv je i za svaku osudu profesor, doktor, član komisije i sl. koji traži, uslovljava, ucjenjuje, ali i svako ko plati, ko plati da mu dijete položi neki ispit a da ne zna ni 10 % pređenog gradiva, i onaj čije dijete jedva zna ubaciti “u prvu„ a ima vozačku dozvolu. Gotovo pa se ne čuju kritike za one koji daju u ruke volan nekome ko će sutra skriviti nesreću koja može imati i tragične posljedice i po njega i druge.
Pored često spominjanih zanimanja imamo i majstore, zanatlije, koji uglavnom uvijek imaju posla. Nema tog sistema koju će vodoinstalatera, zidara, molera, stolara, automehaničara, frizera ... ostaviti bez posla, a nema ni domaćina koji uz dogovorenu cijenu za krečenje stana neće dodati još nesto, plus hrana i piće. Ne želim ni u koga upirati prstom ali ima nešto neshvatljivo u ljudima. Kritkujemo „štelu„ ali je tražimo, galamimo na sve koji ulaze preko reda ali ako možemo ulazimo i mi. Izgleda da smo mi takav narod. Nekako samo pričamo, teoretišemo, kritkujemo druge a sebe ne vidimo.
S.M.
|