22.12.2007. Servisne informacije .... i malo tuzlarija
Sve je zaleđeno, kako je krenulo ova će zima izgleda biti jača od prošlogodišnje. A tek je počela, kad će kraj? Neka bar počne sa radom klizalište pa da se ima gdje i uživati. Hladno mi kad šetam, u kafićima volim po danu popiti kafu, ili šta pojesti u nekom od restorana, noću ne volim, tako da mi klizanje baš godi. Prvo, ne bude mi hladno, nekako se lijepo osjećam, muzika bude fina. Neka su nam napravili to klizalište da imamo u čemu i da uživamo, a usput ljudi koji rade na održavanju imaju posao. Stvarno budu ljubazni, pomažu i kod skidanja klizaljki, prave one tople napitke, i tako, dobro nama a valjda i njima.
Krečanska
Od dana kada je nesretna žena nastradala ispred svoje zgrade, stanari pet solitera na Ircu, tačnije u Krečanskoj, žive kao u logoru, zgrade su ograđene žičanim ogradama
Opet ću ja o hrani, i opet o jajima. Često se mogu vidjeti osobe koje rove po kontejnerima, e sad, oni se mogu podijeliti u više vrsta, one koji traže ima li šta za njih, one koji skupljaju sekundarne sirovine, kako se to stručno kaže, a imaju i oni koji skupljaju stari hljeb. Kad bacaju smeće, ako bacaju i hljeb, zbog tih koji ga skupljaju, neki ljudi odmah hljeb zakace sa strane za kontejner. Taj hljeb se skuplja za kokoši. Ljudi koji drže kokoši dolaze sa malim kolicima ili cegerima i tako od kontejnera do kontejnera. Naravno, ne svi, nego eto neki. Ne mogu da se ne pitam, koliko je zdravo jesti meso ili jaja kokoške koja jede stari i ubuđali hljeb? Nije ni čudo što svi imaju neke svoje žene kod koje kupuju jaja i ostale proizvode, a nekad se najbolje držati prodavnice. Na pijaci neke od žena koje prodaju domaća jaja, pod navodnim znacima, naravno, kupe jaja u prodavnici pa svako isprljaju malo blatom i zalijepe koju perušku, koja je kao slučajno otpala sa kokoške. Maštovitosti našeg naroda nema kraja.
E to bi bilo Oto :). Danas neke vijesti pripremim i idem na jedno zanimljivo mjesto, neću vam reći gdje je to, da mi niko ne smeta. Mnogo je fino, nalazi se na sjeveru omiljene sobe, ispod penđera, sa dobrim pogledom na TV koji ja kako vidim zaspem. Ne znam šta mi je, legnem i počnem nešto gledati, i samo osjetim negdje tonem tonem pa se trznem. Nene govorile, kad se djeca trzaju da rastu, a šta li bi za mene rekle, garant simptomi nekog od sindroma kojeg svi imamo prema najnovijim istraživanjima. Majke mi, ja ćim nekog naučnika vidim na TV-u, prije nego usta otvori ja promijenim program, u svim istraživanjima sebe nađem, sve bolesti imam, puj puj da se pomjerim s mjesta.
Stvarno danas imam priliku da se odmaram i rado ću je iskoristiti, Kolega, kako si ti meni, ima li posla, neka neka radi, u radu je spas, ja bih tebi rado pomogla ali danas mi dolazi tetka iz Amerike (kobejagi). Cijelo djetinjstvo sam se nadala da će se pojaviti neka tetka iz Amerike i tako tih zemlja gdje svašta ima, pa one meni šalju svašta. Ali kakvi, sve tetke u Tuzli ko s poslom, pa se još u Tuzli i udale, pa ni jedna da vidi ljepote Amerikanaca, zgodnoće Nijemaca, toplo srce Francuza, ništa, sve patriotkinje, srca svoja Bosancima i Hercegovcima bezbeli dale.
I ja volim Bosanca, volimmmmmmmm najviše na svijetu. Ako ovo pročita možda vidi da mu žena samo što bosa i gola ne hoda i da nema šta obući.
Evo jedne lagane pjesmice, da malo more gledam, hoću ja na moreeee, joj ja ne znam kako ću ovo zimurinu izgurati.
